Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...
A, taman sam pomislio kako mi je vrijeme da polako prestanem s tim slikama. Eh...
Šetnje gradom nekako uvijek uspiju izazvati tu želju da izvadim fotoaparat iz futrole i sačuvam trenutak. Kao da i ima nešto posebnog u tome što će mi ostati sačuvan. Pa, ipak... slika nepobitni je dokaz da sam taj trenutak prošao.
Ne volim, ipak, kada se mene slika. Stoga ću ovako odgovoriti Crvenkapici na njen komentar (nadam se da nitko se zbog toga ne ljuti). Crvenkapice, sve slike koje nastale su prije no što si me upoznala su dobrano spremljene i sakrivene i od mene samoga, da ne bih pao u iskušenje da ih gledam. Neće ovdje biti mojih slika, pogotovo ne mene kao bebe,
No, valja imati na umu kako će mi nećak uskoro napuniti 3 mjeseca, pa mi nemoj davati svakakve ideje.
No, da vratim se zvoncicima koji kroz noc zvone i uzi centar grada cine pravim Betlehemom.
Uvijek volim stvari vidjeti s vedrijeg gledišta, no ove je godine u samom središtu grada ostala jedna neokićena ulica i ona je poput prave šake u oko svakome tko kroz nju prođe. U Tkalčićevoj, naime, kao da nije ovo doba koje jest i tek svjetla što dopiru s Trga, kao i sva ona buka koja se tamo dešava ukazuju na to da se Božić približava. Službeno objašnjenje je da je Tkalčićeva, koja je netom obnovljena, sama za sebe toliko lijepa da nema potrebe kititi je. Misli li to onaj koji je to izjavio uistinu?
Srećom, putevi me ne vode često u tome smjeru, no nekako nisam mogao prešutjeti činjenicu da cijeli se centar grada oblači u Božično ruho, a jedna od najpoznatijih ulica tvrdoglavo ostaje nepromjenjena i čuva svoju hladnoću koja je kroz cijelu godinu prati.
A, možda uistinu Tkalčićeva jest dovoljno lijepa sama za sebe, a ja to ne znam prepoznati...
...if we could only turn back time...
0 komentara:
<< Home