Imate li kućnog ljubimca?
Gledam među slikama koje su spremljene ovdje i nisam među njima pronašao sliku Veselina, koji je redovito svake noći uz mene. Da samo noći... tu je i kroz svaki dan budno motreći sve što radim doma, a ipak od njega ne dobijam puno više od ovog isplaženog jezika. Ipak, moj je vjerni pratilac kroz ove dane, a ponajviše noći. Dugo je vremena proveo u autu, keseći se u stražnje staklo i nemali broj onih perača stakala je ustuknulo dvaput gledajući neće li poskočiti i zalajati na njih, no nije to učinio niti jednom. Samo je mirno promatrao što se dešava kroz taj svoj prozor cijelome svijetu što je ostajao za nama plazeći jezik.
Sada taj isti jezik biva upućen samo u mom smjeru.
Ne, neću spominjati kako je dobio ime... tko zna, zna. Ipak, pogled na njega svakoga me dana iznova sjeti kako zapravo imam ogromnu želju za pravim psom. Nekim koga ću iz dana u dan izvoditi u šetnje i koji će mi biti prijatelj i pratitelj svugdje tamo gdje se već čovjekova najboljeg prijatelja vodi. Nekog tko će me veselim mahanjem repa dočekivati kada dođem doma, a malo i zalajati kada vidi da se i bez njega negdje spremam ići.
Kako li bi tek lijepo bilo imati psa koji bi zviždao (ili bi ipak fućkao?).
Kroz glavu prolaze mi nizovi slika raznih pasa, što tek lavežom i mahanjem repa, eventualno cviljenjem nam ukazuju kako su sretni, tužni, bijesni ili što god da nam reći žele. No, ne bi li bilo osjetno ljepše po melodiji fućkanja osjetiti što je ono što pas u svojem životu prolazi?
Već ćujem tužne fićuke onih crnačkih pjesama pasa koji doslovce žive pasji život pod lancima, a koje vlasnici kao da stalno pripremaju za slijedeću borbu koja je pred njima. Lagano fićukanje pri prolasku neke napirlitane pudlice koja bi u njima pobudila one osjećaje mačje veljače. Vedre melodije Mikea Oldfielda koje otkrivaju pravu bezbrižnost svojih života. Lagane balade kojima bi s ljubavlju uspavljivali svoje vlasnike... najbolje prijatelje.
Eh, da... bilo bi puno lakše poznavati one koji su nam najbolji prijatelji kada bi nam fućkali. No, dok i to ih ne naučimo jednoga dana nekako (ili bar ne naučimo jezik kojim nam oni pričaju) uređujemo zajednički svijet kako već najbolje znamo, hoćemo i možemo.
...moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu...
0 komentara:
<< Home