Nakon dugog vremena, jedan željno dočekani vikend.
Istina, opet lagano zatopljenje donosi vrijeme koje i dalje nipošto ne liči na zimu, no kako iz godine u godinu izmjena godišnjih doba sve više kaska, ne bi me iznenadilo da ono doba koje bi trebalo biti posvećeno proljeću osjetimo pravo lice zime.
No, vidjet ćemo. U ovom trenutku sve to ipak dosta daleko izgleda.
Pogled na kalendar otkriva mi da već su tri tjedna ovog mjeseca prošla. I opet ovaj mjesec daleko je najduži mjesec u godini. Srećom, ispunjen je i svakojakim poslovima koji na svoj način ne dozvoljavaju da puno mislim, a ni vremenu mi ne dozvoljava da dugo zastane. Pa, ipak, ovaj vikend je više no željno dočekan kako bih mogao sve ostaviti za sobom i u miru pustiti prste vremena da se sklope oko mene i bar na neko vrijeme me pronesu kroz tu dimenziju koja toliko neprimjetno nas okružuje i nosi.
Kraj tjedna, početak vikenda... odmor, poslovi koji to zapravo i nisu... relativnost protoka vremena koje prolazi, a ponekad kao da stoji...
I sve to pomiješano sa željom da ponovno se utone u duboki san koji na licu ostavit će trag osmijeha.
...to nije stvarnost, ali nije ni san...
0 komentara:
<< Home