Uistinu, možda sam zadnja dva dana i previše bio u snijegu, no neću više. Istaknuo bih samo koliko volim tu padalinu koja drugima kao da uglavnom ukazuje na hladnoću i sve loše posljedice koje snijeg nosi sa sobom. No, mrgude ionako nikad ne shvaćam preozbiljno, već na lice namještam svoj osmijeh i pogled usmjeravam u smjeru koji će taj osmijeh i opravdati.
I opet pogled dižem visoko u zrak. Kroz oblake koji nisu uvijek pretjerano lijepi, sjaj sunca prodire i, kako dan se uvijek primiče svom kraju, kada oblaci su dovoljno dobri da nam ne zaklanjaju previše dodire sunca, priređuje nam slike koje oduzimaju dah i tjeraju da se na trenutak zastane.
Ma, znam... ono predivno nebo koje svojom bojom na trenutke podsjeća na omraženog monopolistu u ovim krajevima tek posljedica je onečišćenog zraka, no i to kao da pokazatelj je da u svemu lošem ima i ponešto dobro.
Stoga, uzdignute glave, nebu punom boja usmjerit ću novi osmijeh i s noći koja polako protiče dočekati nove ptičje pjesme koje će mi najaviti da novi je trenutak za pogled u smjeru sunca koje izlazi.
...where I can run just as fast as I can...
0 komentara:
<< Home