Još jedan vikend kuca na vrata i još jedan se krug zbivanja sprema zatvoriti. Trenuci odmora spremaju se započeti i svojim laganim protokom napuniti baterije svih onih kojima iz dana u dan te iste baterije prazne se.
I dok radni dani svojim koracima približavaju se novom kraju ponekad se zamislim i zapitam jesu li to uistinu trenuci u kojima svoj mir i odmor nalazimo ili to tek je način da prekinemo monotoniju svakidašnjice s tih dan-dva što ne gledamo lica ljudi s kojima svakodnevno susrećemo se na radnom mjestu. Ne služe li nedjelje (ma koliko da ih mnogi zloupotrebljavali za ležanje pred TV-om) za odmak od svijeta u kojem uvijek smo na neki način i samim time za posvetu jednom sasvim drugom svijetu za koji vezani smo na neki drugačiji i puno dublji način.
Može se prigovoriti da za obitelj i prijatelje uvijek valja imati vremena, no koliko ljudi uistinu ima vremena? Koliko je ljudi uopće spremno postaviti se u ulogu nekog drugog i kroz oči nekog drugog pogledati na svijet koji nas okružuje? Kako bi to i mogli uz tolike probleme koje nam svakidašnjica na svoj način postavlja pred nas i poput klipova nam pod noge baca? Tko još uistinu može osobi koju voli reći nešto poput: Samo sam ono što ti vidim u očima kada me pogledaš!
No, dani odmora opet su tu... možda netko ih i iskoristi da svijet oko sebe vidi nekim sasvim drugačijim očima.
...oh it's a fight, and I really wanna get it right...
0 komentara:
<< Home