Osjećam te u snovima ovih besanih noći... znam da znaš. Kriješ se u osmijehu što dajem ga ljudima oko sebe i u tišini kojom se obavijam. Nalaziš se u zagrljaju kojim grlim hladne jastuke.
Miris vanilije kroz nosnice mi se probija.
Sklapanjem očiju miris tvog parfema osjećam. Kako li se ono zvao? Nikako da one bitne detalje zapamtim u moru nebitnih sitnica koje kroz misli mi plutaju.
Ludilo u nama povezuje nas i razdvaja u isti mah. Ne govori i ne tjeraj me da pričam. Pusti usne da na tvojima tog medenog okusa se napiju. Pusti sjaj sklopljenih očiju da zaslijepi te i osmijeh u tvojim sklopljenim očima pronađu. Onaj isti osmijeh koji ljudima oko sebe dajem, a neprepoznat ostaje.
Prsti klize i u zraku konture tvoga tijela iscrtavaju. Znam da osjećaš taj dodir koji prkosi ledenoj hladnoći ove zime i u tišini burnu i toplu reakciju u tebi budi. Lagani dodiri... dovoljni da eksplozije izazovu.
Pssst... ne dozvoli riječima da sada nam nešto pokvare. Taj kremen što kad-tad se izliže neka ove noći duboko u nama potisnut ostane. Tek osjeti toplinu želje što spaja nas i dodir tijela što jedno se uz drugo pripijaju.
Prepusti se snu i kada sna nema... vjeruj da biti će tu.
I ja biti ću tu.
...poput pijeska rasuti smo ostali...
0 komentara:
<< Home