Ponekad prehlada kao takva djeluje možda kao nešto dobro i omogućava pomalo odmora kojeg bez nje možda i ne bi bilo, no gledajući iz svoje perspektive, trenutno je tek nepotreban teret i balast s kojim se sve manje imam volje nositi. Pih... kome je još do toga da bude bolestan?
No, dobro je to što bar znam kome sve nisam interesantan dok mi je nos ovako začepljen. Prvo me zubar nije ni pogledati htio pričajući o herpesu ili nečem (kao da sam ga puno shvatio), a ni na poslu me baš nisu prihvatili raširenih ruku. Doma se trudim uklanjati svima s puta da mi se ne bi reklo kako mi je nećak od mene pokupio nešto, a van mi se, kako me šefica oslobodila dolazaka na posao, niti ne ide previše. I tako, u miru i tišini svoga potkrovlja, sam sa sobom puštam mislima da lete...
Srećom, misli opet su sretne i ugodne, a pogled na oblacima prošarano nebo u kojem i lagani odbljesci sunca se vide, samo dodatni osmijeh kroz šmrcanje i kihanje mi donose. Sutra je novi dan i znam da s ovim će danom i vrijeme šmrcanja ostati zamnom, a do zdravlja koje već osjećam kako mi dolazi, jedan veliki apciha...
...and so today is much the same as it was then...
0 komentara:
<< Home