Nerijetko hvatam se kako u srijedi, koja prava je sredina radnoga tjedna, nikako ne uviđam nešto što bi mi pomoglo ubrzati duge trenutke kroz nju. Istina, daleko mi je draža od vikenda, no više je problem u tome što ljudi oko mene u srijedu već počinju malaksati i osjeća se pražnjenje onih baterija koje se kroz vikend, valjda, pune, a još nema onog oduševljenja što je taj isti vikend blizu koji se pojavljuje tamo negdje sa četvrtkom.
No, gdje je i pomisao na četvrtak dok traje srijeda, posao si uzima pravo da obuzme svakoga koliko već može, a sama pomisao na nešto što nije vezano za doček nove godine spada u domenu sf-a i uzrokuje poglede tipa teleta u šarena vrata.
Nda... nova godina je pred vratima, a kako se trenutno osjećam, najradije bih je dočekao doma, uvučen u krevet i snivajući neke ljepše trenutke. Jedini problem pri tome je što bi mi se valjda i krevet šokirao kada bih u njega ušao prije ponoći. No, nije ni to neki veći problem - možda bi to napokon dovelo do toga da u neka normalnija doba krenem lijegati.
Kako bilo, osmijeh me ipak ne napušta. Snaga tog prkosnog osmijeha u meni razmiče oblake koji se nadvijaju nad sve i propušta poneku sunčevu zraku da me takne, a kada mi se još i mjesec u večernjim satima nasmiješi kako to i ove je večeri uspio, znam da je u meni gotovo sve na svome mjestu. Gotovo sve, naravno, jer bi sve značilo da se doprlo do onog stanja kojem kroz cijeli se život teži, a nikad stvarno ne dohvati. Srećom, nikad se ne dohvati, jer koji bi smisao onda imalo sve?
Kao da neki smisao i treba tražiti u svemu. Nema smisla. A smisla ima i u neredu.
Da, rekoh jednom davno da sam osoba koja i u kaosu može pronaći smisao. Sada više nisam toliko siguran u tu tvrdnju. Tko zna?
...teško je mislit na romantiku, svijeće, ruže na jastuku...
0 komentara:
<< Home