Vetar prosipa bokal fosfora. Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog, doslikaću portret života svog.
Jednom stihovima može se i početi, a ne samo završavati. No, početak neka nikoga ne zavara... ako i odlučim se raspisati, portret mog života ovdje oslikati neću, bar ne ovim tekstom. Uostalom, nije li svaki život dovoljno kompleksan i ispunjen pravim šarenilom boja, osjećaja, lijepih i ružnih trenutaka te koječega drugoga? Može li se to sažeti u nekoliko rečenica ispisanih bez velikih dodatnih provjera što je napisano i dano na uvid svakome željnom da pogleda što piše?
No, stihovi što u pozadini ispjevani bivaju tjeraju me da nad njima zastanem i zamislim se. Misliti... uvijek govorio sam kako od toga samo glava boli (što i nije daleko od istine), no sam jedva opirem se mislima koje spopadaju me sa svakim trenutkom koji poput plimnog vala nailazi...
...i da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom...
Uistinu... ta magična brojka lagano na vrata mi kuca, a osjetio nisam kada je i kako tro vrijeme prohujalo. Svako vrijeme svoje lijepe trenutke sa sobom nosi... trenutke koje zauvijek u sebi čuvamo kao najvrijednije uspomene koje nam nitko oduzeti ne može, a neke od njih, uz malo sreće, možemo i dijeliti te ih se prisjetiti u poznatom i prijateljskom okruženju. Osmijeh... to je ono što ostaje nam pri pogledu na prošle dane... a bol puštamo da nestane u prašini zaborava koja na nju pada. U tome krije se prava istina toga da vrijeme liječi sve... ne liječi, već paukovi vremena po bolnim sjećanjima svoju neprozirnu paučinu isprepletu, a na nama je tek da pustimo ih neka odrade svoj posao i ne diramo to što nas boli.
Ko u tuđi vrt uđe... crn lebac mesi... u crnom plehu...
Eh... "ne poželi ništa tuđe..." svi smrtni gresi... u tom su grehu...
Kao da želja nešto je što kontrolirati se može. No, još je jedna velika istina da sve se prije ili kasnije vrati. Sjetan pogled u čijem se kutu suza cakli tek lagani je podsjetnik na to kako sam, kao i gotovo svi, na teži način do te spoznaje došao... no, paukovi svoj posao rade i to cakljenje vrlo se brzo u osmijeh pretvara... osmijeh kojim pozorno se lašte sva lijepa sjećanja i divni trenuci vrijedni pamćenja.
Pa, ipak...
...snio sam još i svoju prvu tamburu...
Kako k'o noćna dama
Iz južnog Amsterdama...
Iz izloga... Mene klinca zavodi...
Na smrtne grehe navodi...
Nadam se da dozvoljeno mi je i javno odgovoriti na jedno pitanje što nije mi ovdje postavljeno, pa ipak za ovaj je prostor vezano - ne, srce nije mi slomljeno. Tek vrijeme što nikako da odlučno se postavi u odluci kakvo će biti uzrok je tome što tragovima sjete puštam da razliju se u meni i donose te sive tonove kojom jesen označena bi trebala biti. Ipak, utjeha neka uvijek može biti da iza kiše dolazi sunce... ono isto sunce što oblaci mogu i prikriti, no tko kroz oblake gledati može vidjet će da i dalje svoje zrake oko sebe širi...
...a crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela...
bez crne bela ne bi vredela...
0 komentara:
<< Home