Ponoć uvijek nekako je poseban dio dana. Trenutak kada sutra se pretapa u danas i kada je danas zapravo ono sutra. Tek kratak dodir jednoga kraja i novoga početka koji ga dodiruje. Prijelaz na kojem je svaka vrsta magije moguća. Vrijeme u kojem osjetio sam puno magije.
Novi radni tjedan sa sobom donosi puno posla, a odmor je nešto što djeluje beskrajno daleko. No, odmor kuca na vrata, a osmijeh i opet tu je upravo radi te magije trenutka prelaska iz danas u sutra.
I zastajem kako okrenuo bih se i uputio pogled prema nebu. Nebu posutom zvijezdama koje vide se i kroz koje se svjetlo mjeseca koji do polovine se napunio širi. Zvijezde poput očiju sjaje u mraku i svojim mi sjajem kao da ukazuju na magiju kojom i njih to doba ukrašava, dok mjesec polako i sanjivo putuje na svom putu ka predjelima gdje kroz cijele dane lumpa.
Kroz tišinu noći pitanja opet sama i nezvana dolaze, a san što pokušava ih otjerati nije nužno dobrodošao gost. Što onda drugo činiti nego prepustiti se magiji još jedne zvjezdane noći okupane sjajem mjeseca koji raste.
...I don't wanna close my eyes... I don't wanna fall asleep...
0 komentara:
<< Home