Svaki se puta iznova oduševljeno zavalim u onu stolicu i smireno čekam da prvo prsti, a potom i škare polako prođu mi kroz kosu. Sklopljenih očiju tiho osluškujem sve zvukove i upijam u sebe sve dojmove koji se skupljaju u meni dok pramenovi polako padaju oko mene.
Ne idem pretjerano često na šišanje, mada mi se to možda i ne vidi previše na frizuri. Ponekad mi se kosi jednostavno ne žuri puno izrasti, a meni odgovara jer mi to daje vremena za odmahivanje rukom i odgađanje tog vremena sjedenja koje se ciklički ipak ponavlja. Pa ipak se s vremena i na tu radnju odlučujem i puštam stručnim rukama da mi oblikuju novi izgled u nadi da neće baš previše promijeniti.
Vrijeme provedeno kod frizera uvijek mi je ispunjeno nečim posebnim. Osim što otvoreno uživam dok osjećam kako mi kroz kosu prolaze prsti koji je oblikuju, uvijek s pomalo sjete gledam na sve one pramenove koji otpadaju i dozvoljavam si da mi kroz glavu prolaze sve one slike koje su spomena vrijedne, a koje su na svoj način ostavile trag na njima. Svaki puta mi to sjedenje predstavlja neku vrstu oproštaja od dijela mene koji je samnom ponešto prošao.
I danas sam sjedeći kroz glavu pustio brdo slika i osmijeh me je pratio kroz svaku od njih. Život je lijep, a osmijeh je ono nešto što ga uvijek iznova može učiniti još i ljepšim. Zašto ga onda ne pokazivati? S osmijehom i dalje primam nove slike za koje već sada znam da slijedeći puta kada sjednem u taj frizerski stolac čekaju kako bi mi prošle kroz glavu... i novi osmijeh izazvale.
...još uvijek se znamo smijati... baš kao nekada...
0 komentara:
<< Home