Još jedan kraj radnoga tjedna je tu, a s njime i podosta vremena za misli preostaje. Veseliti se tim mislima ili ne obično dobro je pitanje, jer obično upravo te misli nam donesu najviše glavobolje i nadviju oblake nad mnoga vedra neba.
S krajem tjedna i ja sam se bacio u prazninu misli što same svoj tijek već pronalaze i pustio štošta da kroz njih prostruji. Možda nisam trebao, a zapravo možda baš to je bilo ono što mi je bilo nužno potrebno. Kao bumerang u misli vratile su se riječi koje izazvale su nevoljkost da riječi više iz sebe puštam.
Suza je kraljica...
Na mome licu ipak nema mjesta za kraljice. Tek za poneku misao i pitanje koliko velike prepreke život mi još misli postavljati do trenutka kada i moji snovi ponovno izaći će iz ovog perioda noćnih mora koje iz noći u noć me tjeraju da sve kasnije liježem i s veseljem prihvaćam noći kada san me nije taknuo.
Znam... sve proći će, no snovi ostaju snovi. Ako išta utješiti me može, to je činjenica da neke od najugodnijih snova uspio sam doživjeti i proživjeti. Vratit će se i ti snovi, a s njima osvanuti i ono sunce što iza oblaka mi sija, a prepreke što od ostvarenja snova me odvajaju biti će pređene s osmijehom na licu.
...but there's no release, no peace... I toss and turn without cease...
0 komentara:
<< Home