Tiho, na prstima, proljeće je opet došetalo i stidljivo pokucalo na vrata.
A zimska kraljica i opet je odlučila malo produžiti svoju vladavinu. I na kucanje proljeća odgovorila je otresanjem vlastitih skuta. I novim valom padalina po kojima je zima toliko prepoznatljiva. Naravno, odgovorila je snijegom.
A baš sam prošloga tjedna razmišljao o prekrasnom mirisu trešanja kojim cijela Trešnjevka odiše. I o svom onom cvijeću, što je najbolji pokazatelj smjene godišnjih doba. I o selicama koje pronalaze svoj put nazad u ove krajeve.
I kod ptica je ponekad bolje ne žuriti se i prenagliti.
Snijeg i opet pada, a proljeće je. I umjesto šarenih i mirisnih proljetnih livada, opet će me do doma pratiti bijeli odbljesak zaostalih pahulja. Pahulja kojima nas snježna kraljica zima pozdravlja. Pozdravlja ostavljajući svoje mjesto na tronu proljeću koje strpljivo čeka da se vrata na koje je pokucalo napokon otvore.
...proljeće je, a u meni nemir...
0 komentara:
<< Home