..:: Seraphim ::..

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes.

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima. Mi, kada smo imali 0-1 godina nismo nosili Pampers-e. Pišali smo u krevet.

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Coca cole sa našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se STALNO IGRALI VANI.

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici, skrivača planova, klisa, špekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca,lopova i pandura, kolice, gumigumija, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti.

Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem.

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms...

Padali smo s drveća, znali se posijeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.

Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!

Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva.

Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!

MOŽDA ĆEŠ ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE DA ODRASTU KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI!

Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali.

9 komentara:

komentar napisao/la selma, u vrijeme 15. veljača 2008 17:10:23

Ja sam sretno dijete 60-ih i hvala ti što si me podsjetio na svu ljepotu moga djetinjstva.

komentar napisao/la Anoniman (Neregistriran), u vrijeme 15. veljača 2008 17:14:20

Živa istina sve što je napisano!

komentar napisao/la siscanin, u vrijeme 15. veljača 2008 18:14:11

ovo sretno dijete 60-ih sam bila ja...pozdravček

komentar napisao/la akvamarin, u vrijeme 16. veljača 2008 12:25:50

hvala ;)

komentar napisao/la flyingdragon, u vrijeme 19. veljača 2008 21:09:02

Iz vlastitog sjećanja izvlačim crticu za djecu 80-ih:

posebno bi se veselili kad bi nečiji starci išli u Austriju ili Mađarsku jer su nam uvijek dovukli karton Cole u limenci pa smo to cuclali znojni, zadihani i prašnjavi dok smo sjedili u krugu iza kuće :) I takve prljave i sretne, matere bi nas jedva prepoznavale na kraju dana. Živjeli! :)

komentar napisao/la anlah, u vrijeme 21. veljača 2008 10:19:21

Sad sam se sjetila lasteža (gumi gumija u tvom slučaju) u podne na najvećoj vrućini na najgorem asfaltu i skrivača do 11 navečer pred zgradom i kako je baka znala urlat sa ulaza jer sam bila ko govno na cesti (i nikad nije propustila priliku da mi to naglasi) i nisam ko curica već se verem po drveću, prljava sam i grizem nokte - ajme kako me žustro ribala svaku večer (al se nikad nisam gađala sa špriherima iako sam imala pračku samo radi ugleda). Kolko nas je bilo na toj livadi majko mila, svih generacija, i stariji su učili mlađe radit zvjezdu i stoj, i vodili nas preko ceste po sladoled... I nikad mi se ništa nije desilo, NIKAD (čak ni kad sam pala s breskve na moru). Zaista je to bilo sretno vrijeme, i lijepo ga se sjetiti.

komentar napisao/la Ithiriel, u vrijeme 21. veljača 2008 10:32:17

Gumi-gumi! :D Da, sad se sjetih onog najtežeg nivoa među nama poznatog kao podguze :D /Sorry Seraphim, malo ulijećem gdje mi nije mjesto :)/

komentar napisao/la anlah, u vrijeme 21. veljača 2008 10:36:42

Drago mi je da sam uspio podsjetiti ponekoga na dane koji sada već izgledaju zaboravljeni. :-)

komentar napisao/la Seraphim, u vrijeme 21. veljača 2008 10:50:15

<< Home