Sat i dalje neumorno ide i kreće se. Tko se odmorio, odmorio se, a tko nije sam si je kriv. Još malo i novi radni tjedan kreće i ostavlja za sobom još jedan vikend, a donosi nove izazove sa sobom.
Više ni ne pratim sve te izmjene pravilno, tek si dozvolim da ostanem iznenađen kako ponekad vrijeme brzo prođe. A, zapravo, vuče se uvijek istim tempom. Jedino što se mijenja jest način kojim vrijeme koje nam je poklonjeno koristimo. I tako, s krajem svakoga dana, kao da je najbolje doba da se sjedne i pusti kroz misli je li upravo završen dan ispunjen dostatno i koliko se još toga možda moglo negdje ubaciti u sve ono što se kroz njega izdešavalo.
Nedjelje su, bez sumnje, uvijek ležerne. Nisam ljubitelj nedjelje kao dana, no svaki dan ima neke svoje sitne prednosti. Ova mi je došla u najbolje moguće doba, budući ni sam nisam bio svjestan u kojoj mjeri mi je potreban odmor i lagani odmak od svega što me okruživalo u danima koji su joj prethodili.
S novim osmijehom na licu, psihički i fizički potpuno ponovno spreman na sve što mi slijedeći dani donose, ulazim tako u novi radni tjedan.
Inače, imao sam najbolju namjeru ne komentirati valjda glavnu temu ove zemlje. Naravno, radi se o Niki Kranjčaru i njegovom definitivnom odlasku u Hajduk. Ma, neću puno ni reći na tu temu, no ipak bih se samo kratko osvrnuo na nekoliko činjenica koje ne sežu čak ni toliko daleko u prošlost.
Za početak, istaknut ću da uopće ne pratim nogomet i tek tu i tamo, silom prilika, bivam upućen u neka zbivanja. Tako sam i u ovu priču o Niki naletio zato što se ne može čovjek okrenuti oko sebe, a da ne naleti na to. I što bi čovjek uopće i mogao reći na svu tu buku i prašinu koja se digla? Čuo sam, između ostaloga, kako mu sada, kad je otišao u Hajduk, više nema povratka u Zagreb... i sjetio se Roberta Prosinečkog koji je davnih dana na slično spektakularan način otišao u Crvenu Zvezdu... i ipak opet našao svoje mjesto u ovom gradu. Ili se varam?
Mogu se prisjetiti i one pjesme koja je taman negdje u ono doba bila pjevana po hrvatskim stadionima, a kojoj tekst kaže "Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska". Žalosno je za vidjeti u kojoj se mjeri stvara atmosfera u kojoj je ta i takva pjesma davno zaboravljena i nepoželjna uspomena.
No, tko zna... možda je uistinu i moje sjećanje tek prekriveno slojem hrđe, pa sam u krivu što se uopće usuđujem razmišljati na taj način.
...ja sam mjesečina... hladna i svjetlucava...
0 komentara:
<< Home