Noć je punog mjeseca.
Koliko god da nisam vukodlak i ne dešavaju mi se nikakve fizičke promjene na meni radi toga, noći punog mjeseca su mi uvijek doživljaj za sebe. Kroz krovni mi prozor toliko svjetli da nemam ni potrebe za drugim izvorom svjetla, a pogled u njega djeluje kao pogled u lice koje odraz je mojega raspoloženja - nikad isto, no ipak gotovo uvijek pomalo nasmiješeno.Njegova okruglost i veličina poput magneta oči privlači i pažnju plijeni istovremeno izazivajući lagane žmarce da niz leđa prolaze...
Mjesec, taj moj stari i vjerni pratioc na mojim brojnim noćnim lutanjima kroz misli. Uvijek tu kada noći sve mi osim sna donose, spreman pogledati me i polako koračati putevima kojima i ja kročim. Svojim putem ide, znam, i samnom i bez mene, a istovremeno kao da brine se za to da svojim putevima sam ne koračam. I uvijek natjera me da zapitam se kolikima još tako duštvo pravi kroz noć...
Opet je došla noć punog mjeseca i znam da ni ova noć neće biti mirna i snena. Ipak, ne žalim za propuštenim snom, jer sam pogled kroz prozor pružit će mi san u društvu onog koji poput najboljeg prijatelja nadamnom bdije.
Noćas je noć punog mjeseca... i nadam se da nisam jedini koji poneki ću mu pogled pokloniti...
...evo, sjedim, nagovaram mjesec da u tvoju sobu zaviri...
0 komentara:
<< Home