Sve što dobro je sa sobom i ponešto lošega nosi. Tako i ovi blagdanski dani, koji trude se obasipati magiku oko sebe, sa sobom povlače i čitav niz misli koje struje i izlaz na svjetlo dana pronaći pokušavaju.
No, mrak je moja boja...
Noći kao da opet budnim me pokušavaju držati, čineći od mene nekoga tko dan kroz polusnene oči vidi, no te polusnene oči pred sobom gledaju slike sna što osmijeh mami. Stoga se nipošto radi toga ne žalim. Osim toga, kako bih inače čuo da, unatoč datumu koji je onaj koji već jest, sa svitanjem ptičice svoju pjesmu pjevaju i slave svojom pjesmom dolazak sunca? Možda tek malo žaliti mogu što tu pjesmu jutros je prekinuo nalet kišnih kapi.
Nikako priviknuti se na to da umjesto snijega, koji uvijek je bio pokazatelj zimskoga doba, u tišini čujem udarce kišnih kapi, a temperatura uredno dovoljno se visoko održava da im ne dozvoljava zaleđivanje. I nameće se pitanje je li to tek novo zatišje pred buru koja predstoji i ne treba li s pažnjom pratiti svu tu kišu koja ceste nam mokrima čini.
Biram ipak uživati u svemu što mogu... u noćima koje mi umjesto sna poklanjaju snene dane, u pjesmi ptica koje pozdravljaju dolazak sunca i u svakom nadolazećem trenutku kojeg valja iskoristiti koliko se i kako već može...
...reci mi tiho nešto da se nasmješim...
0 komentara:
<< Home