Polako, dok još jedan dan svojim tokom teče i svakim se trenutkom svojem kraju približava, osluškujem tišinu svojih misli i puštam mir te tišine da me prožme i obuzme u cjelosti. Tek lagani nemir u tom miru (ili je to tek mir u nemiru?) tjera me da još jednu stranicu polako ispisujem dok kazaljke putuju do svog trenutka poklapanja. I što taj tren sa sobom će donijeti? Tek jedan kraj koji neki novi početak označava. I kolo vremena nastavlja svoje neumorno kruženje bez posebnog osvrtanja na nas, koji toliko mali smo u njemu.
Kad sam već spomenuo kazaljke koje se poklapaju, tek sami sebe testirajte na brzinu i razmislite koliko puta se poklope od podneva do ponoći. Iako odgovor smatram suvišnim, nešto mi govori da bih ga mogao naći u komentarima. Samo one koji se na odgovaranje bace molim da ne budu brzopleti.
Eh, brzopletost... koliko li puta ta osobina povede nas putevima kojima inače ne bi kročili. Koš lako je tolerirati je dok smo djeca, no kako postajemo odrasliji okolina nas svojim oštrim pogledima i još oštrijim kritikama tjera da prije svakog koraka koji i napravimo pažljivo i po nekoliko puta pogledamo u što ćemo stati. To što na taj se način gubi spontanost i neočekivanost biva svejedno, a ljudski duh postaje dobrovoljni zatočenik granica koje mu ovo društvo u kojem živimo nameće. Ipak, neosporno je da svatko od nas u sebi nosi bar malo tog dječjeg duha i samo pitanje je koliko volje imamo da ga pustimo letjeti.
I sve to lagano sporednim i nevažnim postaje dok lagano osjećam taj protok vremena i prepuštam se miru tišine vlastitih misli...
...if I was a river I'd flow to you forever...
P.S. Kako bih opravdao status jugonostalgičara, ovim putem svima čestitam Dan Republike koje već dugo nema...
0 komentara:
<< Home