Utječu li boje na svakoga od nas? Postoje li boje za koje možemo reći da su "naše"? Jesu li te boje nešto što ukazuje na naš karakter i utapaju li nas u masu ili izvlače iz nje svojim djelovanjem?
Mrak je moja boja i tu nema pomoći.
Tako gledano, moje doba počinje s posljednjim dodirima onog miholjskog ljeta i traje li traje i traje... Posebno moja boja osjeti se kada kazaljke na satu pomaknemo i slušamo kako ptice cvrkuću nam u neke čudne sate, osluškujući neće li nam svitanja objaviti kada na njih smo navikli, Pogled uperen u nebo tek otkriva da moja me boja obuhvaća već u popodnevnim satima.
Mrak u obliku vela noći nadvija se nad mene i obavija me nevidljivošću u sebi. Tek dodir povremenih slučajnih prolaznika kroz moj život ukazuje da ipak još sam tu. No, taj mrak uz mene je i ne dozvoljava mi da osjećam se sam. U mraku sve najljepše slike, poput mozaika predivnih uspomena, kroz glavu mi putuju. Slike što osmijeh na lice mi stavljaju i u svijetu ljudi omotanog plaštom tame nevidljivim me i nikad usamljenim čine.
I ove večeri svjetla gasim i puštam mrak da mnome zavlada. I znam da u tom mraku nisam sam... osjećam da nisam... i znam...
...without a soul my spirit's sleeping somewhere cold...
0 komentara:
<< Home