Pogled na bijele ulice osmijeh je uspio izmamiti... i opet. Snijeg, što toliko je željno čekan s moje strane došao je i unio svježinu u sivilo ovog tmurnog grada. Naravno, za mrgude snijeg je opet bio tek novi razlog radi kojeg namrgođeno gledaju na sve oko sebe i novi razlog za sve one sitne osobne neuspjehe koji ih i ispunjavaju gorčinom i tjeraju na crne poglede, no meni tek osmijeh i lagano lebdenje kroz svijet oblaka što nebom su kružili sačinjavali su dan.
Eh, samo jednoga uistinu mi je žao, a to je što snijega je palo toliko malo. Pun nade da sutrašnji će dan donijeti i više od tek ponekog centimetra već prebirem po garderobi da odredim u čemu ću jezuške raditi. I smiješim se nebu i oblacima koji šapću mi da malo bi nam snijega još mogli podariti.
Divno je opet osjetiti ono dijete u sebi koje se, silom prilika, polako počelo uspavljivati i puštati probleme odraslih da me polako preuzimaju. No, širom otvorene oči uprte u prostranstvo neba puno su ugodniji osjećaj od tmurne pognutosti i utonuće u svijet misli koje su u skladu sa sivilom grada. No, grad danas nije bio siv, već pokriven bijelim pokrovom.
Pri pomisli na bijeli pokrov tek jedna mi misao još na pamet pada, a to je nada da dani koji predamnom su donijet će mi vremena i volje za jednu šetnju sa suncem što obasjava tu djevičansku bjelinu i svojom svježinom crvenilo u obraze vraća.
...moje su oči more...
0 komentara:
<< Home