Kako kazaljke primiču se novom sklapanju, pažljivo pratim kako još jedan dug i radom ispunjen dan svome kraju prilazi. Nije baš svaki takav, no neki pokazuju da i znanje koje imam ponešto vrijedi. Kao da itko u znanje kao potencijalni kapital je uistinu sumnjao.
Osmijeh i opet me nosi kroz dan, a noć u koju lagano tonem novim me mirom ispunjava. Sve polako ide u nekom dobrom smjeru, a naposljetku svak dobija ono što uistinu zaslužuje. Tek pitanje je tko i kako odlučuje što je vrijedno zasluga.
Kapi kiše na prozor mi lupkaju i njima jedan veliki osmijeh poklanjam. Nakon magle koja jutro je začinila i prikrila sunce što se probijati pokušavalo, kiša što sada pada, unatoč ledenim temperaturama, uvjerava me kako nema razloga za brigu, jer iza svakog se oblaka krije sunce, a ova noć što me prati tek drugo je lice dana u kojem mjesečev nam se osmijeh pokazuje.
Uistinu, ponekad nije potrebno puno da nas pokrene... ponekad dovoljno je osjetiti da netko nam zna cijeniti znanje, volju i trud...
...I wish I could give, all I'm longing to give...
0 komentara:
<< Home