Još jednom ponoć otkucala je da novi je dan na svome početku, a onaj jučerašnji polako valja privesti kraju. U toj zapetljanosti vremena nameće mi se pitanje znači li to da je danas zapravo ono sutra ili zapravo još sam u onom jučer koje svoje je odslužilo i ostavilo tek sitan trag za sobom?
U biti, potpuno nevažno, kao i velika većina stvari kojima mnogi si misli ispunjavaju i samo pred sebe nameću probleme koji to zapravo i nisu. No, nije tako loše ponekad prepustiti mislima da putem takvih razmišljanja krenu. One sive ćelije što kriju se negdje u nama ipak zahtijevaju da ih se nekako koristi ili polako posustaju i odustaju od onih vlasnika kojima očito su bile nepotrebne.
Možda to s vremenom dođe, no ljudska me glupost sve više smeta. Hmm... ma, smetala je ona mene i prije, no kao da s vremenom koje protiče imam sve više strpljenja i tolerancije za one koji je toliko glasno i na sve strane oko sebe siju. Kratka putešestvija po kanalima tv-a je i opet ukazala na to kako ove se godine (opet?) upravo ludilo ljudske gluposti definitivno trudi oduzeti ovom vremenu i posljednji dašak vedrog duha. Ne, neću se zadržavati na ovim izborima što su pred nama... nije im mjesto ovdje. Nije im mjesto nigdje blizu mene, uostalom.
Strpljive kazaljke vremena i dallje neumorno otkucavaju svoje i nastavljaju svoj put bez namjere da se osvrnu. Tri puta po jedan ce otkucaj satovi otkucati i zbunjenost unijeti u one koji nesigurno će se osvrtati u potrazi za odgovorom što točno taj otkucaj govori. I opet ću ih, znam, kao i tolikih noći strpljivo odbrojati... a kolo vremena nastavlja svoj put korak po korak...
...and if dreams were wings, you know... I would have flown to you...
0 komentara:
<< Home