Anamaria me je jednom pitala zašto se polivači ulica uvek pojavljuju pred kišu, i odao sam joj tajnu da oni, u stvari, rade za jednu veliku stranu silu...
Da...
Oni rade za Kišu...
U Prevrnutom Svetu, odakle se Kiša penje (što ovde deluje kao da pada!), sve je potpuno obrnuto (što tamo deluje kao potpuno normalno!), taj Svet započinje krajem, u njemu tišina urla, tamo je najbrže ono što stoji u mestu, ali...
Bolje da ne pričamo o tome, rekoh joj...
Namerno sam proredio svoja gatanja u zvezde...
Pokušavam da se odviknem...
Povukla se u senku mog ramena, znala je da je mašta plaha životinjica, i da je sigurnije da me ćutke, stiskom ruke nagovara da dalje pričam...
Opirao sam se, pokušao da joj objasnim da će me uništiti udubljivanje u romane kojima nedostaju poslednje stranice. Požalio sam se da sam pomalo umoran od izvlačenja pitanja na koja odgovori još nisu izvučeni...
Više puta mi se učinilo da sam dokučio Svemir, da sam ga raskrinkao, poradovao sam se kako se sve poklopilo kao ona "žuta mrlja" na starom fotoaparatu, ali, onda bi se pomenla neka dvadeset i osma cifra desno od zareza, ta dupla slika bi mi se u milisekundi razmakla u glavi, i sve bi se ponovo zamutilo...
Ostavljajući sve manje nade da ću ikad uspeti da izoštrim?
Stiskala mi je ruku tvrdoglavo, kao dete gumenu igračkicu koja svira...
U redu, rekoh...
U Prevrnutom Svetu, iza crnog nebeskog ogledala, (što tamo deluje kao ispred njega!), hladnoća prži, tama zaslepljuje svojim bljeskom, sve je okrenuto naopako, pa se tako i Kiša grozi i užasava svega suvog...
Strašno, jezivo...
Onako, otprilike, kao što se na ovom svetu Vatra užasava Kiše...
Ako ne i gore od toga?
Jer, samo je retkim vatrama uspelo da budu onako suve kao što najprosečnije jesenje kišice umeju da budu mokre...
Za Kišu nema ništa gore nego kad joj usred noći neki neprijatni suvi grad zapljusne lice...
Njeni "momci" to znaju...
Gospodarica im samo dojavi kad će doći, podvuče čist beli oblačak pod valjak Meseca, kao prazan list hartije u pisaću mašinu, ostavi kratku diskretnu poruku da stiže tad i tad, i oni žurno poliju ulice...
Zbog toga, znači, čim se naoblači, Kišni Ljudi ćutke i odgovorno prelaze pločnike naročitom srebrnkastom emulzijom, takozvanom "vodom", koja ublažuje oštre rubove ivičnjaka, i rastapa svu onu nesnosnu, šmirglavu i bodljikavu prašinu...
Prosto i logično...
Kao kad bi za nas, recimo, neko malo prosušio vlažna i ledena ramena talasa u čiji zagrljaj utrčavamo sa obale...
I to je znači to, pitala me je začuđeno?
Pa da, mila, rekoh joj...
To je, otprilike, to...
[Đorđe Balašević: Jedan od onih života...]
6 komentara:
komentar napisao/la UNwritten, u vrijeme 31. listopad 2005 16:37:00
komentar napisao/la buba (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 31. listopad 2005 20:43:00
komentar napisao/la romanticarka (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 31. listopad 2005 23:43:00
komentar napisao/la tvoj neko (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 1. studeni 2005 19:56:00
komentar napisao/la tvoj neko (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 1. studeni 2005 19:56:00
komentar napisao/la tvoj neko (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 1. studeni 2005 19:57:00
<< Home