Svakakvi mi tekstovi u zadnje vrijeme prolaze kroz ruke. Tekstovi koji su prvenstveno lagano štivo koje mi pomaže otpuhati ovaj dio mjeseca. Kojeg, ovaj puta, obilježavaju politička zbivanja. Što mi je vedro samo zato što navečer počinje velika šutnja. Da ta šutnja bar hoće potrajati...
No, skrenuo sam s mislima, a zapravo sam mislio o jednom tekstu koji mi nikako nije dobro legao. Da ne ulazim u nekakva prepričavanja, prenosim tekst u cijelosti kako sam ga pronašao:
Odvjetnik Luka (34) živi u prostranom stanu u strogom središtu grada. Nakon napornog dana u uredu, večeri provodi prikovan uz Playstation, izbacujući iz sebe bijes i frustracije nakupljene tijekom dana. Dok zavaljen u dizajnersku fotelju pije kavu iz omiljene šalice s likom Mickeya Mousea, osjeća se zadovoljnim. Zgodan je, uspješan, žene luduju za njim. Život je dobar. Bio bi, zapravo, savršen da nema te nesanice.
Dok leži u tami i prevrće se po krevetu, prisjeća se školskih dana. Tada je spavao kao sretno prase. Tada nije bilo ovog neobjašnjivog osjećaja praznine... Bio je sretan i bezbrižan. Premda je s aparatićem za zube izgledao pomalo kretenski, to mu ni najmanje nije smetalo. Sada mu mnogo toga smeta. Primjerice, kada mu mama kaže da je djetinjast i neodgovoran. Da se boji odrasti.
IZGUBLJENI DJEČACI I DJEVOJČICE
Kad je ugledni američki sociolog ušetao u bar, primijetio je skupinu tridesetogodišnjaka kako koncentrirano zure u mali ekran. Koliko mu je bilo poznato, toga dana nijedna važnija utakmica nije bila na programu. Zainteresirano je prišao televizoru i shvatio da muškarci prate - Teletubbiese! Bila je to potvrda fenomena o kojem je nedavno pisao: infantilizacije suvremenog društva, kao i početak velikog istraživanja, koje će okupiti tim sociologa, psihologa i filozofa.
Dok je ideal prethodnih generacija bilo osamostaljivanje, uspjeh u životu i stjecanje neovisnosti, danas je svijet pun vrhunskih menadžera koji uživaju u hi-tech igricama za velike dječake, liječnica koje spavaju s plišanim igračkama i bankara koji plešu u diskoteci sa šesnaestogodišnjacima. Kao da je zavladala kolektivna nostalgija za danima djetinje bezbrižnosti. Suvremena psihijatrija ide na ruku tom trendu: ljude se potiče da oslobode "dijete u sebi", nađu "ispušni ventil" u nesvrsishodnim aktivnostima poput igre. Majice s likovima iz crtića, čarape sa strip-junacima i lizalice ne kupuju samo djeca, nego i odrasli, koji ponosno mašu barjakom infantilnosti, slaveći je kao izraz autentičnosti, spontanosti i iskrenog srca. Sve je više tridesetogodišnjaka koji se vraćaju u roditeljsko gnijezdo, odričući se samostalnosti u korist sigurnosti. Koliko je ovakav trend odraz potrebe za autentičnošću, a koliko se radi o bijegu od odgovornosti?
BIJEG OD SLOBODE
U suvremenom svijetu konkurencije i profita prostor za izražavanje osobnosti i građenje kvalitetnih međuljudskih odnosa postaje sve uži. Dok broj radnih obaveza raste, intimni odnosi među ljudima postaju sve kompliciraniji. Statistike pokazuju da sve više brakova završava razvodom, što stvara strah od intimnosti, jer ljudi poistovjećuju ljubav s rizikom.
Jedna od strategija borbe protiv straha jest distanciranje od mogućeg razočaranja. A postoji li sigurnija luka za bijeg nego što je nevinost djetinjstva? Ako postanemoponovno djeca, ako pobjegnemo u privatnu Nedođiju, odričemo se se slobode i odgovornosti u zamjenu za iluzornu sigurnost i imaginarno utočište. Idealiziramo djetinjstvo kao mitsko razdoblje bezbrižnosti, zaboravljajući da je malo tko u školskim danima vjerovao da proživljava najsretnije trenutke života. Postoji trenutak kad se čovjek mora suočiti sa stvarnošću, ma koliko mu se činila okrutnom. Uostalom, i Petar Pan je morao odrasti!
Hmm... i stalno me prati dojam da je autor ovih redaka osoba koja je puno preozbiljno shvatila ovaj ludi svijet, koji je prvenstveno šarena lopta. Uostalom, kako itko može ustvrditi da je Petar Pan morao odrasti. Ako je i odrastao, to je bilo zato što je on tako izabrao, a ne zato što je morao.
No, to je tek jedna od manjih sitnica koje su mi ovdje djelovale kao trn u oku. A ima ih podosta. Možda zato što dijelom i sebe vidim u tom tekstu? Zasigurno... i mogu reći da sam prilično sretan zbog one crte infantilnosti koju još njegujem i koja me čini odraslim djetetom.
Ili netko ovdje zna uistinu sretnih odraslih koji u sebi nemaju bar crtu djeteta u njima?
...kanap i zvuk točkića, vrbice zvon...
5 komentara:
komentar napisao/la crna_orhideja (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 23. studeni 2007 15:17:00
komentar napisao/la frka, u vrijeme 23. studeni 2007 17:02:00
komentar napisao/la Morky, u vrijeme 24. studeni 2007 2:37:00
komentar napisao/la Morky, u vrijeme 24. studeni 2007 2:55:00
komentar napisao/la uzorita, u vrijeme 24. studeni 2007 8:28:00
<< Home