Još jedan je vikend usporenim koracima došao kako bi donio trenutke odmora svim radnim ljudima koji kroz tjedne šeću u potrazi za nečime čemu su odavno zaboravili sjaj. Pogleda nerijetko uperenih u pod, sa snovima što snivaju se tek u intimi vlastita 4 zida, željno dočekani trenuci odmora napokon su stigli kako bi tek kratak odmor donijeli za nove radne pobjede. No, koliko tih radnih pobjeda ne spada u pirove pobjede?
...hvala što si tu, ali gdje si zapravo ti???
Pitanje koje već neko mi vrijeme titra pred očima i kojem pravoga odgovora uistinu ne znam. Tu sam negdje... u kutku pogleda koji je željan toga da me vidi. U zvuku što dopire do uha željnog da me čuje. U svoja 4 zida spreman prihvatiti taj odmor koji svakoga toliko veseli. U sunčevoj zraci koja me nosi dalje no što pojedina bi me misao mogla odnijeti.
Svugdje pomalo, a ponajviše u letu sa snovima koji nose me daleko od realnosti koja ljudima krade osmijeh s lica.
Još jedan vikend. Još jedan kraj... ili je to tek početak? I krug se nastavlja bez obzira na odgovor koji svatko za sebe pronalazi u pitanju koje ionako nije bitno.
...uhvati me ak možeš, k'o iluzija sam varljiva...
0 komentara:
<< Home