Sretni ljudi ne gledaju na sat.
Rečenica za koju, priznajem, ne znam gdje sam je prvi puta čuo, no natjerala me da se duboko zamislim nad njom. I ne samo da sam se zamislio, nego sam otkrio i koliko istine u njoj ima. Govor tijela neizmjerno puno govori o tome kako se osjećamo, a česti (i nerijetko nesvjesni) pogledi prema satu baš ne otkrivaju osobu koja uživa u trenutku.
Dugo vremena nisam nosio sat na ruci, a čak i sada, kad mi je opet na ruci, rijetko pogledavam u njegovom smjeru. Neopterećen vremenom, uživam u svakom trenutku kojeg mi poklanja svaki dan i puštam minute i sate da se izmjenjuju u svojem nezaustavljivom ritmu. Nezaustavljivom i konstantnom, pa je svaki taj pogled tek izgubljen trenutak koji ionako ništa ne mijenja.
Po toj rečenici i ja sam upamćen kod nekih ljudi (i ne samo kod onih koji su iskusili moja kašnjenja). Tako sam se i danas susreo s osobom koja je otišla u toliku krajnost da više ne nosi sat na ruci radi te izjave. Koju sam izrekao s osmijehom na licu, pokazujući ruke na kojima nije bilo sata. Koliko je netko tko tako nešto kopira na temelju jedne rečenice uistinu sretniji?
Kako bilo, vrijeme teče. Iako ga osjećamo subjektivno (kako leti kada nam je lijepo, tako se vuče kada smo u iščekivanju nekog od slijedećih trenutaka), protiče u identičnim koracima ostavljajući za sobom tek tragove prošla vremena poput otisaka stopala u pijesku. Tek nameće se pitanje hoće li ih koji vjetar uspjeti otpuhati ili ostat će trag izljeven u ropotarnici sjećanja. I to trenutaka sreće, kada nam nije ni na kraj pameti bilo da pogledamo na sat.
...dolazim u obliku ponoćnog zvuka...
0 komentara:
<< Home