Još jedna je noć punog mjeseca.
Ne, ne vidim ga, no osjećam kako iznad ovih oblaka što snijegom me obasipaju moj prijatelj mjesec sija svojim punim sjajem i tajanstveno se smiješi. Osjećam ga i u sebi ga vidim, te osjećam želju da te oblake koji me od njega odvajaju razmaknem... tek toliko da njegov mi sjaj na licu ostavi trag i opravda ono zavijanje koje osjećam da u meni se nakuplja i osjeća potrebu da izleti.
Noć je punog mjeseca i nevoja u meni opet na trenutak svoj put nalazi. Bude se sve one nedorečenosti, a besmisao postaje jedino što još ima smisla. Instinkti što civilizacijom zatomljeni su i okovani u moralne okove bude se i svoj trenutak pronalaze željni paranja svega na što naiđu. Sklapanje očiju tek pomaže da progleda se i vidi sve ono što u meni je.
Možda dobro je da snijeg baš sada polako sipi i svojim hladnim dodirom gasi taj plamen nevoje duboko u meni, no nema te hladnoće koja je spriječiti može da upotrijebi mi glas u želji da iskaže kako nije potrebno vidjeti pun mjesec kako bi ga se osjetilo. Zna i ta nevoja dobro da je on tu i prepušta mu se i ove noći.
A mjesec bar stari mi je i uvijek vjeran prijatelj.
...sa tvojim dodirom se čežnja rimuje...
0 komentara:
<< Home