Na dan sv. Mihovila, može li biti bolje misli kojom ispraća se dan i dočekuje večer od ovog miholjskog ljeta koje nas je taklo svojim sunčevim zrakama i unijelo vedrinu u mnoga, kišom natmurena srca, misli i lica? Dok misli cijeli dan u istom smjeru putuju... na jedan stih koji kroz cijeli se dan kroz misli provlači...
...u meni miholjsko leto, to prkosno sunce pred zimu...
Misli kao da posustaju i više ni ne nalijeću pred naletom osmijeha i sjaja koji prelio se nad nebom i donio nam te posljednje zrake što ljeto nam ih još pruža. Selice putuju svojim putem i odlaze tamo daleko kako s povratkom javile bi nam kako sunce što sada nam polako odlazi ponovno je tu negdje i toplinu nam opet donosi, a jesen i službeno već u punom je jeku. I prepuštam se s veseljem tom pogledu u nebo koje suncem prošarano je i puštam da svane i sutrašnji dan koji trebao bi dolaskom najmlađeg člana moje obitelji biti začinjen.
...lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini...
...a s njima i moje misli, a osmijeh ostaje tamo gdje uvijek mu je mjesto, dok samo se s nestankom sunca u očima pojavljuje odbljesak mjeseca.
...tajne su tu zato da ih neko nasluti...
0 komentara:
<< Home