Kroz još jednu noć osjećaj zime nosi me i u kosti mi se taj hladni dodir uvlači i ispunjava svaki dio mene. Jesam li to jedini kojem ta hladnoća toliko smeta, a da prava zima još pravilno ni započela nije?
Dani nekako sve kraći su i kraći, a sve je više obaveza koje obaviti treba da s mirom slijedeći bi se dan započeti mogao, a ovaj dan ostavio za sobom. To što već ovaj vikend na stolove stavljaju se vijenci i prva svijeća pali ne čini me pretjerano smirenijim, mada sada bi se uistinu mogao i trebao početi osjećati onaj opušteni i predblagdanski duh. No, misli na prošlu godinu se vraćaju i odmah postajem skeptičan po tom pitanju. No, misli ne daju se, a nada ostaje kako osmijeh naći će svoj put do onih lica koja sada djeluju tako sumorno i svoje breme težine i na rijetke i blistave primjerke nasmiješenosti prenose.
Bez obzira na sve, svoj osmijeh i dalje nalazim u onim predvorjima sna u kojima krije se onaj poljubac u kutu mojih usana koji vidljiv ponekad je, no ne odaje izvor s kojeg je potekao. Stoga, za danas, tek poželjeti svakome mogu da pronađe svoj izvor osmijeha u kutu usana i lagani odbljesak sunca u očima.
...here I am... will you send me an angel...
0 komentara:
<< Home