Suočen s praznim listom papira, na kojem nijednog slova napisanog nema, uviđam koliko riječi i velikih misli upravo netaknutost, čistoća i neispisanost u sebi sadrže. Ponekad najveće misli upravo su one koje nikada nisu i možda nikada neće biti izgovorene ili ispisane, a može ih se nazreti kroz tišinu i bjelinu preznog lista papira.
Mnogo sam puta isticao kako mi se ne treba čitati između redaka, jer je tamo tek neispisani prostor u kojem se ništa ne krije, a istovremeno se svakodnevno borim s time da taj neispisani prostor drugih pažljivo dešifriram i nađem pitanja i odgovore koje možda nikada ne bih postavljao, a možda ih zapravo i nisam željan čuti. No, lako je sjesti i dijeliti savjete drugima, dok je teško iste te savjete i sam prihvatiti te pustiti nedorečenosti da to i ostanu, a ono što između redova se pročitati može prepustiti praznom listu papira koji ionako sve zna.
Puno je stvari koje riječi nikada neće moći pravilno opisati. Kako opisati toplinu zalazećeg sunca, ljepotu oblačnog vremena, pročišćenje pod kišnim kapima? Ima li riječi kojima mogla bi se opisati prva jesenska prostirka otpalog i šarenog lišća? Može li itko uistinu opisati osjećaje koji dovode nas do smijeha, sreće, nemira, tuge?
Tihi koraci po jesenskom sagu nastavljaju se tamo gdje prošle ih je godine zima zaustavila, a šuštanje pod nogama isto je. Nakon svega što se mijenja, priroda nam još jednom drži predavanje na istu temu - sve se ponavlja i u vrtoglavom krugu kola sreće tek pitanje je tko se u kojem trenutku na kojem dijelu tog kola nalazi. Prav je pitanje, zapravo, koliko jaka magnetska je privlačnost onoga što sretnima nas čini.
Ipak, ponešto treba prepustiti dijelovima lista koji prazni ostaju...
...a nightingale sings his song of farewell...
0 komentara:
<< Home