Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reći jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
[Đorđe Balašević: "Provincijalka"]
0 komentara:
<< Home