čet - 30.09.2004
Bez puno riječi, tek sa slikom, pozdravljam dolazak novog člana moje obitelji svojem novom domu.
Naime, nakon što na brzinu je prebolio žuticu, maleni je Tomislav našao svoj put do doma i za sada kuća je ispunjena uglavnom njegovim suzama, no već uskoro doći će i iskreni i veseli dječji smijeh zbog kojeg posebno mi je drago što je našao svoj put do svih nas.
Ah, iskreni dječji smijeh i predivni snovi koje samo djeca u potpunosti imaju, a uz dovoljno mašte i proživljavaju iz dana u dan, promatrajući ovaj svijet svojim krupnim i znatiželjnim očima... tko ne bi volio djecu?
...neki novi klinci...
sri - 29.09.2004
Na dan sv. Mihovila, može li biti bolje misli kojom ispraća se dan i dočekuje večer od ovog miholjskog ljeta koje nas je taklo svojim sunčevim zrakama i unijelo vedrinu u mnoga, kišom natmurena srca, misli i lica? Dok misli cijeli dan u istom smjeru putuju... na jedan stih koji kroz cijeli se dan kroz misli provlači...
...u meni miholjsko leto, to prkosno sunce pred zimu...
Misli kao da posustaju i više ni ne nalijeću pred naletom osmijeha i sjaja koji prelio se nad nebom i donio nam te posljednje zrake što ljeto nam ih još pruža. Selice putuju svojim putem i odlaze tamo daleko kako s povratkom javile bi nam kako sunce što sada nam polako odlazi ponovno je tu negdje i toplinu nam opet donosi, a jesen i službeno već u punom je jeku. I prepuštam se s veseljem tom pogledu u nebo koje suncem prošarano je i puštam da svane i sutrašnji dan koji trebao bi dolaskom najmlađeg člana moje obitelji biti začinjen.
...lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini...
...a s njima i moje misli, a osmijeh ostaje tamo gdje uvijek mu je mjesto, dok samo se s nestankom sunca u očima pojavljuje odbljesak mjeseca.
...tajne su tu zato da ih neko nasluti...
pon - 27.09.2004
Puno puta kraj njih smo prošli, a da ih pravilno ni ne zapazimo. U doba kada nekih od onih koji u ovom se svijetu okupljaju još nije ni bilo, pri mnogim noćnim izlascima pravi su blagoslov pružale, a puno kovanica i ostale vrste kredita do sada su progutale, da bi sada stajale prkosno gledajući u prolaznost vremena i donkihotovski se u moru alternativnih rješenja ipak svugdje oko nas nalazile... naravno, dobre stare telefonske govornice.
Danas slučajno pogled privukla mi je jedna kraj koje već gotovo tri godine svakodnevno prolazim, a nijednom je koristio nisam. U biti, ono što sam prvo pomislio jest kako već uistinu dugo je vremena prošlo otkako zadnji sam puta ikoga s govornice nazvao (iako sam pozive sa govornica primao), no u prvi mah nije mi sinulo kada ikoga s govornice sam zvao. Ono što mi je prošlo kroz glavu jesu svi oni razgovori koje mi je govornica omogućila.
Jaoš davnih dana govornice u Njemačkoj bile su ono što je moje roditelje i mene povezivalo s jednim svijetom koji mi je djelovao beskonačno daleko. Telefonski priključci bili su skupi, a mobiteli su još bili nezamislivi u nekakvoj komercijalnijoj upotrebi. Kako potreba za telefonom nije opravdavala visoke cijene, naravno, javljanja su išla iz onih skučenih kućica u koje nekako bi se nagurali i jedni drugima otimali prostor za disanje.
Po dolasku u Zagreb govornice nisu više postale u tolikoj mjeri interesantne. Ipak, kada od nekud vani trebalo bi se javiti, za svaki bi slučaj uvijek bilo dobro imati poneku kovanicu koja bi omogučila koju riječ i dozvolila nam da kažemo onima s druge strane žice gdje smo i do kada mislimo biti tamo.
No, kovanice postale su prošlost, a tehnologija neumitno gazila dalje. Vojska, to je doba kada sam ponajviše koristio telefonske govornice i potrošio čitav niz telefonskih kartica. Pojavile su se i one kartice sa chipom koji bi se resetirao nakon obavljena poziva i puno impulsa na taj je način potrošeno dok nije u govornice postavljena i zaštita protiv takvih stvari. I govornice opet su i dalje bile smislene.
A onda je došlo do krupnih pokreta u svijetu gsm mreža.
U današnje doba, kada je gotovo nezamislivo da netko nema mobitel pri ruci, uistinu puno je jednostavnije poslati kratku poruku nego tražiti nekakve kartice za telefonske govornice. Pa, ipak, kako svaka ima svoj broj, ponekad upravo zbog toga odlično su rješenje za one koji se nađu blizu neke da prime poziv. Međutim, prave potrebe za telefonskim govornicama iz dana u dan je sve manje i to pravi je razlog što sve više prepuštene su zubu vremena. No, drago mi je vidjeti kako unatoč svemu odolijevaju i ne daju vremenu da ih proguta.
ned - 26.09.2004
Koliko sam imao prilike vidjeti, tekstovi posljednjih par dana nisu ostali tu... što možda i nije toliko loše. Ipak, malo žao mi je... no, što je tu je...
Samo još jednom iskoristio bih ovo mjesto da i sa širom javnošću podijelim kako sam postao ujak. Mali Tomislav sve je samo ne mali sa svojih 50 cm i 3750 g.
Enivej... malo prilagodbe na novi izgled svakako će biti potrebno... do slijedećeg teksta...
čet - 23.09.2004
Suočen s praznim listom papira, na kojem nijednog slova napisanog nema, uviđam koliko riječi i velikih misli upravo netaknutost, čistoća i neispisanost u sebi sadrže. Ponekad najveće misli upravo su one koje nikada nisu i možda nikada neće biti izgovorene ili ispisane, a može ih se nazreti kroz tišinu i bjelinu preznog lista papira.
Mnogo sam puta isticao kako mi se ne treba čitati između redaka, jer je tamo tek neispisani prostor u kojem se ništa ne krije, a istovremeno se svakodnevno borim s time da taj neispisani prostor drugih pažljivo dešifriram i nađem pitanja i odgovore koje možda nikada ne bih postavljao, a možda ih zapravo i nisam željan čuti. No, lako je sjesti i dijeliti savjete drugima, dok je teško iste te savjete i sam prihvatiti te pustiti nedorečenosti da to i ostanu, a ono što između redova se pročitati može prepustiti praznom listu papira koji ionako sve zna.
Puno je stvari koje riječi nikada neće moći pravilno opisati. Kako opisati toplinu zalazećeg sunca, ljepotu oblačnog vremena, pročišćenje pod kišnim kapima? Ima li riječi kojima mogla bi se opisati prva jesenska prostirka otpalog i šarenog lišća? Može li itko uistinu opisati osjećaje koji dovode nas do smijeha, sreće, nemira, tuge?
Tihi koraci po jesenskom sagu nastavljaju se tamo gdje prošle ih je godine zima zaustavila, a šuštanje pod nogama isto je. Nakon svega što se mijenja, priroda nam još jednom drži predavanje na istu temu - sve se ponavlja i u vrtoglavom krugu kola sreće tek pitanje je tko se u kojem trenutku na kojem dijelu tog kola nalazi. Prav je pitanje, zapravo, koliko jaka magnetska je privlačnost onoga što sretnima nas čini.
Ipak, ponešto treba prepustiti dijelovima lista koji prazni ostaju...
...a nightingale sings his song of farewell...
sri - 22.09.2004
Pred kraj dana, dok lagano prepuštam misli da lutaju pašom, sklapam oči i osjećam dodir laganog povjetarca što me miluje. S osmijehom na licu lagano oči se otvaraju i užitak postaje potpun s igrom što mi je blag zalazak sunca i priprema terena za nadolazeću noć očima pripremaju.
Sunce što jedva vidno već danima kroz oblake se probija uvijek iznova svoj odlazak predivnim slikama ukrašava... ili to zapravo noć svoj dolazak tako spektakularnom igrom boja najavljuje? Kako bilo, zalazak sunca posebno je čaroban trenutak svakoga dana. On najava je odmora pd strke i divljine što s danima nam se nakupljaju.
Prepuštam se nizu razlivenih boja po nebu i kroz tišinu s divljenjem na licu i iskrenim osmijehom promatram kako sve većim dijelom neba tama počinje vladati. Tihi mrak koji tek prostirka zvijezdama je, a sunce, taj vječiti putnik, svoj topli sjaj negdke drugdje širiti kreće...
...when I see we made it through another day...
pet - 17.09.2004
Brlog misli kroz dane me vodi... a večer sa sobom lagano smirenje donosi. No, nije li upravo smirenje ono što mislima ne treba dati? Uz tišinu mira, misli same krenu... i nove vrtloge stvaraju, dok svojom jačinom i žestinom bude svijet koji spavati bi trebao.
San... ah... taj predivan svijet koji tek dio je stvarnosti koju bi željeli proživjeti. Koliki li nemaju snage sanjati, a kamoli ostvariti ono što snovi im govore. A, upravo san je ono što vodi nas dalje i pomaže nam da taknemo zvijezde. San daje nam našu ružu koju svakodnevno zalijevamo i brinemo se za nju, a ona nam uzvraća mirisom koju nijedna nam druga ruža ne može podariti. San nam daje našu vilu čiji vilinski prah uvijek nam pomaže da poletimo. San nam daje snage da sanjamo...
Snovi se ostvaruju svima što spremni su odsanjati ih, stoga ne treba širom otvarati oči u strahu od sna, već mu se treba pustiti da ponese nas i svojom snagom nam podare snagu da svijet okrutne stvarnosti u smjeru svijeta sna vodimo. Noćne more, poput svih problema u ovome stvarnom svijetu, tek prolazne su prepreke, a uz dodir pravih misli i one nestaju kao da ih nije ni bilo. Stoga, brlog misli, uz očekivanju novih početaka i krajeva, na stranu stavljam i puštam se svijetu sna...
...kad hodaš, ne zastajkuješ... i zemlju ne dodiruješ...
pon - 06.09.2004
O, slatka noći i ponoći što mir i sve darujete mi što treba...
Zašto jutra ponekad osvanuti moraju i svojim dodirom neke rane dirnu? Zašto najgore noćne more upravo pod dodirom sunca nad oči se nadvijaju? Zašto, o zašto?
Noć... to blaženo doba kada i ptice svoj pjev primire i kroz tišinu osluškuju rijetke zvukove slučajnih prolaznika i autiju što tek put do svoga odredišta čim većom brzinom traže. Doba kada sav pošten svijet odmor traži, a svi ostali u sebi svoje nemire proživljavaju. Doba kada nevoja uistinu prava nevoja postaje i divlja svojim neumornim plesom, ispunjavajući svaku misao tek mirisom nemira i okusom želje za nečim što nije. Predivna noć...
Jutro, poput lopova, mrak i mir noći krade i donosi sa sobom uvijek isto... pjev ptica koje javljaju da opet stiže njihovo doba i sve veći broj koraka koji nipošto više nisu slučajni. Sigurni, mirni i staloženi, koraci kreću se usredotočeno i sve brže, što više sati na satu se očitava. Auti sve nervoznije se kreću i buku motora tek buka strube nadglasava... a sunčeve zrake donose novi san koji s nevojom se bori i nemire izaziva.
Noćne more... dugo vas nije bilo... sada opet ste tu. Da pozdravim vas poput staroga znanca i prigrlim bez pokušaja borbe, ignoriram i pokušam zaboraviti ili borim se protiv vas? Tko još pravi mi odgovor dati može?
(Znam da svaki odgovor krije se u nama samima i sami sa sobom ono što u nama je riješiti moramo, stoga dobronamjernike molim da ni ne pokušaju dati mi odgovore na retorička pitanja)
No, sunce nestaje i nova noć sa ponoći novu nadu daje... o, ponoći... voljena moja ponoći...
...dolazi tiho, kao stihija... razbija snove kao ogledala...
pet - 10.09.2004
S vremena na vrijeme normalno je da čovjek baci pogled na komentare tekstova koji ovdje bivaju ispisani... i vrlo se brzo izgubi volja za istim. Ne, nije uopće problem u tome da se plašim kritike na svoje tekstove, no već sam nekoliko puta osjetio potrebu objašnjavati da, kada se netko već primi čitanja, osoba uključi i svoj mozak, a ne preleti preko teksta niti ne pokušavajući shvatiti što zapravo piše.
Oni koji me znaju i van okvira ovoga bloga znaju koliko puta zaključujem da su ljudi glupi, no svjestan sam da se na ljudsku glupost ne može utjecati i da je se jedino može prihvatiti sa sažalnim pogledom ili ignorirati ako se ne želi poludjeti. No, ponekad je nemoguće ne reagirati kada se desi da netko da naizgled pametan komentar koji nema niti temelja niti pravog smisla, a uzrok mu je bilo površno čitanje i nerazumijevanje pročitanoga.
Nikoga neću prozivati... nije to moj stil... no, još jednom molim ljude da mi ne stavljaju riječi u usta, a ako se netko već odluči komentirati neka ne čita između redaka (među njima je obično praznina) i neka ne preskače ono što je napisano.
Naravno, uvijek iznova sam otvoren za kritike... koje imaju temelj u onome što se kritizira. Sve kritike koje su u stilu "Ja se s tim ne slažem" bolje bi bilo da nisu ni ispisane ako se autor takvih riječi ne udostoji dati nijedan razlog zašto i sa čime, a da i ne spominjem kako je komentar koji je ovaj tekst izazvao bio dobar pokazatelj površnosti čitanja komentatora.
...wicked mind is a weapon of mass destruction...
sri - 08.09.2004
Opet nogometno ludilo vlada i sve što po cesti čuje se tišina je prošarana zvukovima što dopiru iz brojnih televizora. Pih... kao da sve staje u trenucima kada utakmice se igraju. No, možda zapravo tek ja sam čudna biljka koja ne zna cijeniti sve ono što nogomet pruža tolikima da prigrljuju ga i kao da dišu za trenutke kada sjest će pred ekrane ili na stadion i početi sa ispucavanjem do tada nakupljenih frustracija, glasno negodujući i živcirajući se na svaku odluku koja im nije po volji.
Tišina... tu i tamo poneki auto... da samo je malo veća tama čovjek bi pomislio da puno su sitniji sati. No, tama skuplja se i obećava da još će nas jedna duga i mračna noć pratiti kroz sate što dolaze. Naravno... glazba. Tiho prekida tišinu što nikako ne može dobro djelovati na ikoga. Ispunjava i svojim dodirom osmijeh na lice tjera. Prisjeća...
Netko reče da prošlost ne postoji... no to baš i nije nešto sa čime se u potpunosti mogu složiti. Prošlost je tu da je s vremena na vrijeme možemo pogledati i prisjetiti je se, te pomoću nje donesemo odluke kojom stvorit ćemo si jedno bolje sutra. A sutra neumitno dolazi.
Uz otkucaje sata što prolaznost vremena nam pokazuju, puštam opet vremenu da prođe i da donese mi neko novo sutra...
...samo je vetar sretan... vrti se ko baletan... u svojoj sivoj pelerini...
pon - 13.09.2004
I got your letter from the postman just the other day
So I decided to write you this song
Just to let you know exactly the way I feel
To let you know my loves for real
Because I love you and Ill do anything
Ill give you my heart my everything
Because I love you Ill be right by your side
To be alive to be your guy
If you should feel that I dont really care
And that youre starting to lose ground
Just let me reassure you that you can count on me
And that I will always be around
Because I love you, my hearts an open door
Girl, wont you please come on in
Because I love you Ill be right by your side
To be alive to be your guy
...tears dont lie...
čet - 02.09.2004
Bez da mi ime bude spomenuto, u jednom sam blogu na neki način javno prozvan i direktno mi je bilo upućeno nekoliko riječi. Iako nisam odmah reagirao, jer sam pretpostavio da tekst neće izazvati neke veće reakcije, prevario sam se. Kako većina onih koji čitaju taj blog na neki način završe čitajući i ove retke, tek citirao bih dio teksta koji je tu reakciju izazvao i dodao još jedan kratak komentar na kraju.
Ono što uvijek iznova viđam kod žena u svom okružju jest to da nije istina kako uvijek nalijeću na budale, no redovito su upravo budale oni koji ih uspiju zaslijepiti. Za to postoje jako dobri razlozi. Naime, dozvoli da (iako mrzim i ne vjerujem u generalizacije)muško pučanstvo podijelim u tri glavne skupine:
1. Primitivci
Oni su najjednostavniji za pročitati. Ne kriju da su idioti i iz svake im pore pršti egocentrični i macho stav. Kako ih je lako za pročitati, tako ih je lako i za zaobići ako se poslužiš mozgom. Glavna lovina su im raznorazne sponzoruše, a one im se podatno predaju sve dok znaju da ih čeka vožnja u nekom udobnijem autu i slijedeća cuga.
2. Dobrice
Mada djeluju jednostavno, ponekad ih nije lako prepoznati na prvi pogled. U principu, svojevrsni su idealisti i neće ti nužno ići na ruku samo zato što im se možda sviđaš. Uglavnom su, radi malo drugačijih stavova prema svijetu oko sebe, povučeniji. Ipak, dat će ti sve ako im pružiš i mali prst. Ponekad zahtijevaju pomalo strpljenja, a svaki korak s njima zna biti prava muka, no na kraju krajeva prava su premija.
3. Picolovac (isprika na izrazu, no ne znam naći neki prikladniji)
Izuzetno komplicirana vrsta. Natjerat će te da im povjeruješ svaku riječ. Svjesni su toga koliko se mogu igrati s riječima i složit će se s gotovo svime što kažeš. Kraj njih ćeš osjetiti da ste srodne duše, stvorene jedna za dugo i svaki će ti trenutak biti ispunjen samo onime što ti želiš. Ipak, kroz sve to će se itekako dobro potruditi da dobiju što žele, a pravo će lice pokazati tek kada to ne dobiju, a smatraju da su trebali dobiti. Pravoga lijeka protiv njih nema, jer ih ima daleko najviše oko nas, no moj je savjet bar pokušati izbjegavati ih. Ono najgore je da su obično baš oni najcjenjeniji u društvima i svi ih vole imati oko sebe, no čisto iz egoističnih razloga - jer im godi netko tko im u potpunosti ide niz dlaku.
Kako već spomenuh, na ovaj tekst još ide i mali komentar. Naime, svi koji me iole poznaju znaju u kojoj mjeri mrzim generaliziranje i ovakve podijele nisu nešto što smatram pravilom kojeg se treba slijepo držati. Dapače, svatko od nas ima dio svega navedenoga u sebi i svatko je od nas individualna mješavina dobrih i loših strana. Individualnost i sitne razlike su ono što nam život čini toliko interesantnijim i upoznavanjem svakoga posebnim iskustvom. Stoga optužiti sve muške da su isti po nečemu ravno je tome da se kaže kako su sve žene kurve i kako i ne zaslužuju puno bolji tretman od onog kojeg dobijaju... a to je uvijek bio stav kojeg s gnušanjem odbijam i pronalazim čitav niz protuargumenata.
...we are beautiful no matter what they say...
ned - 19.09.2004
...all I want is a little piece of heaven...
pon - 20.09.2004
Iako nenaviknut na to da komentiram trenutne novitete i prolazne hireve, projekt Big Brother ipak s par riječi osjećam potrebu komentirati.
Vjerujem da gotovo i nema osobe koja nije upoznata s Orwellovom vizijom 1984. godine (ili se bar javnost uvjerava da je ta godina) i koncepta vladavine Velikog brata koji se smiješi sa svakog zida i ima kamere na svakom koraku, te na taj način nadgleda sve što se dešava u državi na čijem je čelu. Knjiga kao takva za svakoga predstavlja nešto što bi kao svojevrstan znak upozorenja trebali pročitati. Iako do takvih krajnosti nismo došli, utjecaj javnih medija i vjera ljudi u stvari koje se kose sa zdravim razumom već sada su u zastrašujućem opsegu dio naše svakodnevice, te se može reći da je Orwell bio vizionar. Naravno, to se još bolje vidi u Životinjskoj farmi, no to je već priča za sebe. (kratka preporuka... obje knjige OBAVEZNO pročitati)
Pred nekoliko godina koncern Endemol se odlučio napraviti novi korak u reality showu. Odlučeno je da će 12 osoba biti stavljeno u jednu izoliranu kuću (pri čemu se mora naglasiti da je odabir tih osoba prilično pažljiv) i 24 sata na dan dati ljudima vani da nadgledaju sva zbivanja u kući. Naravno, radi se o 6 muških i 6 ženskih osoba, među kojima je 6 pušača i 6 nepušača itd. Bit emisije je bila gledati psihološke aspekte događaja koji će uslijediti u sklopu takve izolacije od vanjskoga svijeta i odnosa koji će se među tim ljudima razviti. Kako su ljudi u suštini uvijek pomalo voajerski raspoloženi, show je ozazvao poprilično velik interes... koji je brzo i splasnuo, jer je sve to bilo prilično dosadno za gledati. Onda se desilo ono što je većina gledatelja zapravo i htjela vidjeti - oko kamere je ulovilo spolni odnos dvoje ukućana i svjetska slava emisije napokon je postala neupitna, a ljudi su pokazali svoje pravo lice i razloge za gledanje Big Brothera.
Na ovome bih mjestu stavio jedan mali disclaimer. Naime, činjenica je da svaki reality show nečime uspijeva privući ljude (prvi idiotski primjer koji mi pada na pamet je Simple Life), no svi oni zadaci koji se meću pred kandidate (ukućane) su tek krinka za zadovoljavanje voajerskih sklonosti gledatelja, a dodatni je bonus onih 5 minuta slave koju ukućani dobijaju. Svatko tko je od prije upoznat s Big Brother projektima zna da ta slava ne traje puno duže od prikazivanja showa, a najbolji pokazatelj toga je bio Fame Academy.
Big Brother manije je krenula i na područjima Lijepe Naše. Drago mi je da je lokacija na kojoj je smještena kuća našla svoju uporabnu vrijednost, no već sam početak je pokazao (ne)razumijevanje mnogih što to zapravo počinje. Bez trunke zlobe, samo ću reći kako je interesantno da se jaka promotivna kampanja maxADSL-a (koji je generalni sponzor showa, ako se ne varam) poklopila s prikazivanjem. No, bez obzira na to, dešava se sve ono što se moglo i očekivati. Sve što je bilo nepoznanica jesu sami kandidati i voditelji, a ni jedne ni druge ne želim puno komentirati. No, ljudi ipak komentiraju i poprilično ljudi iskazuje razočarenje onime što se vidi. No, što su zapravo ljudi očekivali da će moći vidjeti, ako su već sada razočarani?
No, da se skratim... iako se o Big Brotheru može i bude još puno pričalo, nadam se da će ljudi shvatiti pravu površnost te emisije, najkasnije kada će se spojiti prvi par (a nekako nije teško za predvidjeti tko će to biti), a ljudi od toga neće vidjeti puno. Do tada, živio nam Big Brother powered by maxADSL, a Orwellu tek želim da se ne ljuti na one koji ne znaju što čine kada koriste takvo ime za takve površnosti.
...in September when the leaves, come falling down...
ned - 12.09.2004
I opet dodir noći s dodirom kiše se susreće i na usne mi razvlači već gotovo zaboravljeni osmijeh. Ne, nije taj osmijeh zaboravljen zbog raspoloženja u meni, već zbog trivijalnosti koju zuboboljom nazvati možemo. No, stvari nabolje se kreću, a zubar oduševljen je što napokon sam krenuo k njemu nekakvim redovitim tempom.
Ipak, spoj dodira noći i kiše koja s njom je došla bila mi je toliko potrebna da na svaku bol zaboravim i opet se prepustim vrućini što je kiša u meni uvijek budi i istovremeno rashlađujućem djelovanju što te je kapi imaju. I znam da sve je dobro i da sve ukrug se kreće dok smjenjuju se dani i noći i da kapi s neba svoj put pronalaze.
Jesen pred nama je... dolazi tiho, kao na prstima, već neko vrijeme. Još malo i opet cevene i žute tepihe stvarat će nam lišće što sa stabala otpadat će i ukazivati nam na puteve kojima kročiti trebamo. ...tek u jesen otkriju se boje krošanja... a prava boja tek što otkrivati se nije počela. Za sada, tek kiša najavljuje nam te predivne dane.
Raširenih ruku, još jednom toplo dočekujem dodire kapi u novoj noći koja uvodi me u neki novi tjedan, neki novi dan, neke nove kiše...
...zaboli me najjače kad znam da u drugoj sobi plačeš...
pet - 10.09.2004
Uvijek iznova s određenim satima dođe noć, a mnoge hladno i pusto djeluju kada označavaju doba u kojem liježe se sam. San, međutim, sve to odstranjuje i donosi osjećaj bliskosti i dodir koji toliko potreban je i ponekad nedostaje.
Ipak, u svemu tome ne valja lijegati sam... i upravo zato posebno sretan sam što bar netko dijeli samnom hladnoću praznoga kreveta i skupa samnom grli jastuke veseleći se tome što i opet će doći dan kada na tom jastuku neće samo jedna glava svoj odmor i mir nalaziti...
čet - 16.09.2004
Tišina...
Tek povremeni udarci kapljica na krovu i prozoru koji odolijevaju novoj kiši... i ukazuju kako veseliti se ovom vremenu mogu.
Tap tap tap... kiša...
Da, uživam u njoj i nalazim snagu za novi osmijeh upravo u tim laganim tapkanjima kišnih kapi. Unatoč činjenici da odlazak gusaka svake me godine starijim učini i nove mi terete na leđa baca, kiša je divna... pročišćavajuća... ukazuje na sve one lijepe dane koji joj prethode i slijede.
Tišina... možda pred buru...
Miris je kiše u zraku, osjeća se posvuda. Oči u mraku pažljivo svaki pokret oblaka prate... i rijetke zvijezde kroz oblake love. U svakoj zvijezde sjaj očiju vide...
Samo sam ono što ti u očima vidim kada me gledaš...
...I just can´t wait until tonight baby... ´til I have you by my side baby...
pon - 20.09.2004
Tek par slova Anonimnoj. :-)
Drago mi je vidjeti kako interes za blog prelazi čitav niz granica. Posebno mi je bilo drago vidjeti da imam i jednu vjernu čitateljicu na dalekom jugu, u Makedoniji. Nadam se da ćeš i dalje čitati tekstove koji ti se sviđaju.
Ono što moram priznati jest da komentare nisam baš sve i u potpunosti razumio. Najsretniji sam bio u doba kada su oni išli na engleskom, jer mi je on ipak malo jači od makedonskog. :-)
pet - 03.09.2004
...svaki osmijeh tvoj što mi pokloniš kao zastavu bih razvio...
