čet - 26.08.2004
Opet kiša svojim nas nježnim dodirom dira i obasipa pozdravima iz daljina... opet kiša u nekima od nas ugodne osjećaje budi... a u nekima i ne tako ugodne. Nekima kiša tek je još jedan od razloga za mrzovolju, nemilosrdno gaženje svega oko sebe i istresanje loše volje. Kao da je kiša kriva što neki s ničime i nikada nisu zadovoljni.
Ljeto polako kao da nas je ostavilo, a jesen polako nam kuca na vrata. Iako na moru još ponekih mjesta ima koja pošteđena su, sve je više onih koji ni ne računaju puno na ovo ljeto i polako ventilatori i ostala ljetna dodatna oprema odlaze u nekakvu ropotarnicu u kojoj će slijedeći nalet vrućine dočekati. Polako uspomene počinju se skupljati, prebirati i svrstavati tamo negdje gdje im je mjesto... negdje gdje neće nam smetati pri slijedećim koracima kojima ući ćemo u novo sutra.
Svaki je dan poseban i svaki nam nešto novoga sa sobom nosi. U svakome danu neki novi tragovi prate nas na uvijek istim putevima kojima idemo, a uz malo sreće u svakom ćemo putu naići na nešto što osmijeh će nam izazvati. Osmijeh, ono najljepše što svatko od nas može pokloniti svakome bez puno brige oko nedoličnosti (mada ima i onih koji čak i osmijeh uspiju krivo protumačiti), što svakoga od nas ljepšim čini i što iz srca trebalo bi dolaziti... no, rijetko je viđen, upravo zato što tolika srca ispunjena su tugom i depresijama... dijelom i radi ovog predjesenskog vremena. No, čak i u tom trenutku, svatko u sebi trebao bi imati svoje sretne misli.
Svoje sretne misli imam i one me tjeraju da s osmijehom i uzdignute glave koračam kroz dan i svakom se novom danu nanovo veselim. Hvala mojim sretnim mislima što uvijek su tu uz mene, kao što vjerujem da na svojim ću koračanjima i dalje kročiti u nadi da osmijeh češća će pojava postati...
...zvuci ulica su moja muzika... noć je najcrnja pre novog svitanja...
sub - 28.08.2004
Još jedan vikend kao stvoren za odmor... poziva svojim sumornim zovom da oči se sklope i kroz sklopljene kapke osluškuje zvukove grada koji nikako da stane, nego juri svojim uzavrelim i ustaljenim ritmom... a odmor nikako da dođe.
Možda osjećaji koje jesen donosi sa sobom (a vjerujem da će malo tko reći da nam ovo vrijeme tu jesen ne najavljuje) krivo je što u meni budi se mješavina niza osjećaja koji toliko se izmjenjuju... gotovo s otkucajima sata. Divota uzrokovana lepetima krila ptičica koje mi jutra najavljuju, ugodni trenuci osluškivanja povremenih kapi koje padnu, želja za snom koji nikako da dođe i utonuće u sjetna sjećanja dana koji djeluju toliko ispunjeniji. I onda siva dolazi i sa sobom nosi buru svega i svačega sa sobom...
Oko sebe viđam mnoge koji kao da predaju se u borbi protiv sjete i predaju se sumornim raspoloženjima, a vrijeme kao da ide im u prilog. Osmijeh koji svakome nudim sve manje je dostatan ljudima, a sa svakim danom kao i da sve je manje poželjan. Zar malo sivila dostatno je da toliko umanji vrijednost osmijesima koji ljudska bi lica krasiti trebala? U nadi živim da osmjesi opet naći će put do srca i lica, te postati dio jedne ugodnije atmosfere.
S osmijehom na licu, radujući se sreći koja poneko lice natjera da zablista, osmijeh i ja poklanjam novim danima koji na odmor me pozivaju. Nadam se da taj odmor put i do mene će naći, taknuti me svojim nježnim prstima i ispuniti me snagom za davanje novih osmijeha u svijetu ispunjenom sivom...
...prave si boje dodala na taj portret života mog...
pon - 23.08.2004
I opet osvanuo je taj prokleti 23. 8. te me vratio u ne tako daleku prošlost. Znam, u prošlosti živjeti potpuno je pogrešno, no nekih datuma ipak ima koji ostanu nam toliko upamćeni... i onda riječi polako ponestaju, jer što su reči - tek kremen pto se izliže kad-tad. I riječi, te moje igračke, s kojima toliko puta i zaigrao sam se lagano leđa mi okreću i pogled spuštaju pri pogledu na taj datum. Srećom, Pennywise i dalje u pozadini glasno me pita wont you fuckin stand by me... Istina, samome sebi to pitanje isto postavljam... želim li da te misli ostanu uz mene i na neke prošle dane me podsjećaju?
Pet je godina prošlo od tog jutra, a sjećam ga se kao da je jučer bilo. Prethodile su mu dvije besane noći provedene u beskrajno dugim razgovorima i pronalaženjima zajedničkih tema, a tema je bilo neiscrpno vrelo. Kroz tišinu probijali smo se dugim pogledima i tek povremeno bacali poglede prema van, da vidimo kada prve će zrake sunca ukazati da novi nam dan kuca na prozor. Nije bilo pjesme ptica, ni drugih zvukova koji omeli bi nas... tek glasovi koji poput jeke su se odbijali od zidova. Kada svanulo je to jutro, znao sam da moj je put drastično promijenjen i taj poljubac koji sa zorom se desio bio je ono što toliko vremena u toj ogromnoj grešci me držalo.
Nakon 5 godina, tek poneku misao posvećujem onoj koja daljnje mi je godine obilježila i usmjerila, te se okrećem budućnosti u kojoj jedno za drugo nismo imali mjesta. Budućnost uvijek toliko neizvjesno izgleda, a činimo je svakim trenutkom kojim sami upravljamo. Svoju budućnost u sasvim drugim smjerovima, osmjesima i toplini srca vidim... no, nekoliko trenutaka onom trenutku prošlosti koji odredio mi je nekoliko godina ipak posvećujem, puštam svemu onome što kroz godine se desilo da me prisjeti zašto sada sve je ovako kako jest i krećem dalje uz riječi 99 dreams I have had... and every one a red baloon...
...što želiš kad previše imaš... što misliš kad previše znaš?
uto - 24.08.2004
I DO! I DO!
pon - 30.08.2004
Iako u potpunosti svjestan toga da je nekima slijedeći tekst stigao i u mail, smatram da neke stvari ne treba samo na taj način dijeliti s ljudima, već ih nesebično valja dijeliti sa cijelim svijetom.
Jedan je dječačić upitao svoju majku: "Zašto plačeš?"
"Zato što sam žena" - odgovorila mu je.
"Ne razumijem" - rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i nećeš."
Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?"
"Sve žene plaču bez ikakvog razloga" - bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je zazvao Boga i upitao:
"Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"
Bog odgovori....
"Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna!
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i nacinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba!!!
Vidiš, sine moj! Ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u nacinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav."
Pozdrav svim divnim ženama...
...da se redom postroje odavde do ćoška... nijedna ko moja dođoška...
...Odmorih, odista...lijep kutak. Svako dobro,ostajes u favorites...
komentar napisao/la PosjetiteljKa (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 25. studeni 2006 14:36:00
ned - 29.08.2004
S krajem još jednog dana odmora, polako se približava početak novog dana, novog tjedna, a kao da nanjušiti već se može i početak novog mjeseca. Ljeto kao da čulo je vapaje onih kojima kiša nije toliko draga odlučilo je pred kraj još malo pokazati svoju snagu i pred odlazak i prepuštanju jeseni da obuhvati ove predjele zasjalo je i obasjalo nas dajući svima misliti valja li još te dane iskoristiti za udisanje svježega zraka ili ipak za odmor.
Naravno, kraj je i olimpijskim igrama... u kojima sportaši su prošli kroz svoje vlastite trenutke vrhunaca i padova. Gledajući opuštenost atmosfere sa zatvaranja ne mogu a da ne pomislim na sve one muke i odricanja koje mnogi od njih su prošli da tamo bi se našli. Uvijek iznova za sve te velike sportaše tek skidam kapu i dajem im svo ono poštovanje koje zaslužuju. Tek sa žaljenjem konstatiram da neki i dalje sport onečišćavaju politikom, no ne treba se pretjerano time opterećivati, jer sport, kao i glazba, baš se i ne trudi ograničavati se. I na kraju se, bez puno uljepšavanja, vidi kako svi pod svim zastavama jednostavno se opuštaju i zajedno vesele svemu onome što je postignuto. Paralelno sa zatvaranjem tih igara, sretno svima onima koji uspjet će svojim osobnim rezultatima pokazati da vrijedni su poziva u Peking za 4 godine.
No, novi dan neumoljivo se približava... i tako dan za danom. Ponoć svojim šapatom opet doziva me da dočekam je s osmijehom na licu i smiješim joj se željan toga da osmijeh uzvraćen mi bude. Da, nebo uzvraća osmijehe, a ponoćno nebo svojim ih mrakom tek još jače pojačava i ističe. Predivno je znati da još jedna ponoć, kao i tolike prije nje, dolazi. Ponoć... to doba koje označava kraj i početak...
...lipa moja, najlipša od sviju... ponudi mi ljubav prid zoru...
ned - 22.08.2004
uto - 17.08.2004
Iskreno se nadam da mi prijatelj, koji i sam zna kako ovo nije zlonamjerno, neće zamjeriti što ću ovim putem objaviti jedan njegov san (skupa s dodatkom kojeg sam dobio nešto malo kasnije), nego prihvatiti to da sa svima jednostavno želim podijeliti smijeh jednog sna u kojem sam i sam sudjelovao... nekako... Dakle, san ide ovako nekako:
Sta reci, odakle krenuti...osim jave, pocele su mi se desavati bizarne stvari i u snovima.
Ovo je bio stvaaaaarno trash, trasheva!!!
Mislim da sam skoro sve pohvatao.
Daklem, nabavili mi karte za koncert Sabana Bajramovica (stvarno svasta). Koncert je u Beogradu i picimo mi busom. Meni se kao nije bas islo, ali u zadnji tren ajd..ipak. Ti si u pratnji neke plave cure (dobra mala :-), a ja narafski solo :-))). Putem do kolodvora sretnem kolegicu (naravno da je udana i muz je s njom) kao idu i oni pa ce me odbaciti do busnog kolodvora, a zatim svi zajedno put Beograda. Ni pet ni sest, nego 18 i mi vec u Belgradu. Koncert pocne i za cca 5 min sve gotovo. Nama je sve to kao ok, svi happy. Koncet je bio lud, curice vriste itd. E sad, na tvojo karti pise da ima i tkzv. after party. Umjesto predgrupe, sad je furka imati iza-grupu :-))) Poslije Sabana nastupa grupa Boney D!!! Upravo tako, na karti je pisalo Boney D. To je sad nova grupa i imaju sve hit od hita. Uglavnom, nije nam se ostajalo pa odlucili napravit zujku po gradu. Odjednom se nadjemo u Jurisicevoj (crna rupa, utjecaj Zvjezdanih staza) i laganini picimo prema Jelacic placu. Vani je svijetlo kao da je dan bijeli, a sat fino pokazuje ponoc. Kad li ugledamo mjesec koji samo sto nam se nije strmopizdio na glavu (izvinte me na vulganostima, ali morao sam biti upecatljiv). Mjesec je bio tako blizu da sam se odmah prisjetio filma "Bruce Allmighty". I picimo mi dalje, a mjesecina prati, ali ispred nas ne cuju se agregati :-))) Eto nas (pod time mislim na nas 5 ili 6 u ekipi) ispred nekog restorancica, something. Tu smo trebali pokupiti svoje stvari i via Zagreb. Kad eto, ti ogladnio i poceo iza sanka uzimati neke snilce (mislim da je to bila snicla na pariski). Gazda se okrenuo prema tebi i prozbori: "Momak, vidim ti si mi nesto gladan!?".
Odlucismo svi sjesti i nesto fino jesti. Hrane ko u izobilju, a sve masno i ogromno. Snicle kao slonove usi, krumpiri kao lubenice i sl. Najeli se mi, a mast nam se sva cjedi niz bradu :-) (mlakog, crnog piva nije bilo). E sad, triba to platit. Svi se brze bolje snasli i svak platio svoje. Ja narafno ostao zadnji i prebirem li ja prebirem po novacniku, a gazda ce mrko "Momak, nemoj da cujem da nemas da platis, jer cu da te bijem.".
Izvadim ja 70kn i mislim si sto ne promjenih to u dinare. Kad ono gazda uredno vraca u kunama uz sirok osmjeh (bez zlatnog zuba) i srdacno nas pozdravlja. Izgledalo je sve super, sve 5 no svi ste poceli bjezat. Ja uredno za Vama i naidjoh na VEEEELIKU fucking uzbrdicu. As ti srca, morao sam ici cetveronoske. Na svu srecu nako toga je dosla opet VEEELIKA nizbrdica (to mi je jedino znakovito u ovom cudnom snu). I fino ja Vas sustignem, taman da cu pitati cemu da zurba i strka kad eto nove scene u mojem snu. Za stolom sjede dva talijana i jedan sipac. Uredno ja kontam sta njih dvojica parlaju. To je kao neka mafija i onaj restorancic je njihov. Mi smo njima platili sa laznim novcima i sad ovi pizde. Spominju Cosa Nostru i ta digicka sranja. Velim ja njima da nema sanse, da su to bile oridjidji kune, a uostalom nije to bila neka lova. Ne hebu oni mene ni 5% i ja se okrenem sipcu (a on mrtav hladan). Pa dobro cujes ti sta oni pricaju, kakvog to ima smisla? Na to ce on meni: "Misljis ti da je razumem sta oni pricaju?". I nista, bjez ja da ne dobijem noz pod grlo. Sad bi covijek ocekivao neku potjeru , sta ti ja znam...ali naravno i kraj mora biti bizaran. Mi se svi naganjamo u plicaku. Plivamo,lamacemo rukama i nogama. Bilo mi je vec naporno pa sam se probudio.
Zaboravih napomenuti da se u onom restorancicu vrtio odojak, preko ADSL-a sa 1MB upload i 1MB download. To je uredno pisalo na displayu od ooogromne pecnice.
Tek još jedna moja mala napomena snivaču ovoga sna... ukoliko smeta to što je objavljen, dovoljno je reći riječ i u što skorijeg roku san će biti i uklonjen sa ovih stranica. Nadam se ipak da će se naći poneki komentar koji će autora spriječiti od takvog javljanja. :-)
...dreams are my reality...
pet - 13.08.2004
Postoje dani kada oblaci prekriju sunce i sva ona vedrina i pozitiva koja negdje duboko u nama se skriva bude zasivljena i djeluje nedohvatljivo. Postoje trenuci kada sami sebe zapitamo je li baš sve onako kako si dozvoljavamo da vjerujemo kada navike se naglo promijene i stvari na trenutak ne djeluju onako sigurno. Postoji više od riječi koje izgovaramo i kojima pokušavamo dočarati sve ono što je u nama. Postoje i razlozi zašto svijet nije uvijek sklon tome da bude nam na dlanu. No, sve dok negdje u nama postoji i tračak nade, sve ostalo zapravo je nebitno. Kada taj tračak i nije vidljiv i nadohvat ruke, dovoljno je imati volje i naći načina da ga se pronađe.
Prije nekog vremena čuo sam da nema potrebe za time da se netko i brine za mene sve dok ovdje mi se uspije pročitati nešto što pišem... no, valjda to za ljetne dane ne vrijedi. Dok masovno se ljudi na morskim plažama skupljaju, love sunce (koje meni eventualno vrtoglavicu i lagana rušenja izaziva) i uživaju u raskalašenosti dana odmora, samoga sebe dobrovoljno ostavljam doma i povlačim se u svojevrsnu tišinu. I opet siguran da ni ta tišina neće izazvati prevelike reakcije... do trenutka kada tišine je previše. Vrijeme tišine prošlo je... zamjenjuje ju doba šetnji kroz kišne kapi i vedro osluškivanje nadolazeće jeseni. I, ma koliko da taj odlazak gusaka uvek me starijim učini ne dozvoljavam sjeti da obuzme me. Puštam da kapi i opet sa mene isperu sve one terete koje toliko vučem sa sobom i ulazim u neke nove dane nošen dahom sna.
Ne, nije se ništa promijenilo... i dalje sam onaj stari, u duši mlad i razigran dječarac koji lebdi prostranstvima sna, a dolazak k njemu označava skretanje kod druge zvijezde lijevo, pa ravno sve do jutra. Ponovo ispunjen nizom veselih misli što pomažu mi da letim, krećem u novi dan... i tako dan za danom... do nove ponoći i novog dana.
...tvoje oči znaju sve... njima reči nisu potrebne...
sub - 14.08.2004
Smjene kiše i sunca kao da pokušavaju ubiti monotoniju u ljudima... i većim to dijelom i uspijevaju. Ako ništa drugo, oni koji imaju problema s tlakom ili pojedinim dijelovima tijela osjete kako vrijeme se mijenja i, već ovisno o tome u kojem smjeru promjena ide, namještaju se u sjedeće-ležećim položajima kako bi bar malo ublažili posljedice. Ipak, svaka promjena je dobra i uvijek iznova toplo ih pozdravljam. Samo mjena stalna jest...
Olimpijada je počela i unijela u mnoge domove niz sati ispunjenih sportom. Iako sam daleko od toga da bih se mogao nazvati nekim sportskim tipom, interesantno mi je vidjeti te pojedince (čak i u sklopu ekipskih sportova) koji daju sve od sebe kako bi što je moguće bolje prezentirali sebe, a time donijeli i svojim državama trenutke slave. Opet vadi se niz poluzaboravljenih podataka i statistika, a mnogi donose odluke kako će se sportski trgnuti dok gledaju sve te vrhunske rezultate. Možda tek šteta je što takve odluke padaju uglavnom pred upaljenim televizorima, a s trenutkom gašenja istoga padaju negdje daleko u zaborav.
Vikend je počeo i odmor sa sobom donosi. Kroz gomilu odmora, tek tu i tamo poneki razlog sa sobom donosi da se neka promjena uistinu donese, a stalna smjena sunca i kiše ionako na izležavanje poziva. Ulice grada obećavaju tek gužvu u kojoj samoga sebe ne bih našao, no nikad se ne treba reći nikada. Večer još je mlada, a noć tu je da ispuni svakoga nekom posebnom energijom... a sutra novi je dan koji odmor obećava...
...and all the roads we have to walk along are winding...
sub - 07.08.2004
Dan pun promjenjivog vremena, s vjetrom od ranoga jutra pa do nevremena u poslijepodnevnim satima... dan pun promjena raspoloženja... dan koji je uslijedio poslije duge noći ispunjene raznim mislima i tek željom da za nekoga se nadje poneka utješna riječ... i gorkom spoznajom da neke stvari uistina djeluju neutješno i svaka riječ može biti prihvaćena kao pogrešna. Kroz cijeli ovaj promjenjivi dan tek prati me nada da poneka od tih riječi i nije primljena pogrešno.
Nevrijeme mi je, za razliku od većine ljudi, natjeralo osmijeh na lice. S veseljem i opet sam u laganu šetnju (koliko mi je to ipak određena doza umora dozvoljavala) krenuo i pustio da me silina grmljavine i svježina kišnih kapi ispune... da daju mi snage i uvedu me u još jednu noć. Sada noć je pala i s malom dozom straha i iščekivanja osluškujem što mi noć sa sobom nosim... i osjećam tek nesigurnost. No, znam da ako i današnja noć tek tišinu mi ponudi, sutra novi je dan. Uvijek poslije noći, ma koliko duga bila, osvane sunce i ogledalo mi govori kako je današnji dan prvi dan ostatka mog života... i uživam u svakom novom danu i svakom sitnom trenutku koji pruža mi osmijeh, radost i veselje.
Dan za danom, kroz tihe kapi kiše tapkajući, i ovoj noći se predajem, a novi dan sa tihim pjevom ptica prigrljujem i puštam da me ispuni...
...and I want to wake up with the rain...
čet - 05.08.2004
Još jedan neradni dan... u ovoj zemlji kao da smo specijalizirani na njih u ljetno doba. Ovoga puta, moram priznati došao je kao naručen... ispunjen laganim lješkarenjem i ugodnim nerazmišljanjem o tome što se dešava u vrlom bijelom svijetu. Tek šetnja kraj jezera za koje mi i dalje nije jasno kako tolike uspijeva natjerati da se kupaju u njemu... no, sto ljudi sto ćudi... valjda.
Dan ispunjen snom... ponekim čeznutljivim pogledom u daljinu... i osmijehom što ne prestaje titrati na licu. Sve u svemu, predivan dan. Jednom i meni se dešava da u neradnom danu ne postavljam si pitanje što da radim i kako da ga provedem, već jednostavno se prepustim toku snova koji ispunjavaju me...
Najljepša je spoznaja da dio dana koji uvijek iznova najviše me ispunjava - noć - još predamnom je i sprema se taknuti me svojom magijom. I opet osjećam kako ptice spremaju se još malo mi pjevati pod prozorom i svojim me cvrkutom upozoriti kako još je jednom noć uspjela odmor mi donijeti, a san ionako tu je... sanjao ga otvorenih ili zatvorenih očiju. Tu je da odmor mi i snage daje... da ispuni mi svaku poru... da bude dio mene...
...youre my star shining on me now...
uto - 03.08.2004
Promjene vremena kao da ne dozvoljavaju ljetu da pokaže u kojem mjesecu smo trenutno. Iako ljubitelj kišnog vremena, promjene kao takve pretjerano me ne vesele. Vrijeme općenito kao da odlučilo je izluditi ljude i jednostavno preklopiti i pomalo izmješati sva godišnja doba, te usred zime imamo proljeće, nakon kojeg slijedi novi nalet zime kojem slijedi ljeto, a kada najviše ljudi pokušava uživati u svojem godišnjem odmoru i prepustiti se fjaki ljeta, jesen dođe i svojim dodirom kvari dobro raspoloženje odmora.
Srećom, uživam u svakom godišnjem dobu, jer mi svako daje ponešto lijepoga. Jesen daleko mi je najdraža, no istovremeno shvaćam i sve one kojima sivilo jeseni ne odgovara. Sto ljudi, sto ćudi… Tek nadam se da ipak će se još malo ljeto pokazati i pošteno unijeti toplinu u kosti svima nama koji s osmijehom gledamo kako sve više kiše pere gradske ulice i tjera rijetke prolaznike…
…no matter what I do all I think about is you…
ned - 01.08.2004
Za početak mjeseca, umjesto mojih riječi, opet primit ću se stihova i njima pozdraviti nove početke...
If I told you a secret
You wont tell a soul
Will you hold it and keep it alive
Cause its burning a hole
And I cant get to sleep
And I cant live alone in this lie
So look up
Take it away
Dont look da-da-da- down the mountain
If the world isnt turning
Your heart wont return
Anyone, anything, anyhow
So take me dont leave me
Take me dont leave me
Baby, love will come through its just waiting for you
Well I stand at the crossroads
Of highroads and lowroads
And I got a feeling its right
If its real what Im feeling
Theres no makebelieving
The sound of the wings of the flight of a dove
Take it away
Dont look da-da-da down the mountain
If the world isnt turning
Your heart wont return anyone anything anyhow...
...I see a light in the sky...
