Seraphim

About

Stanje mjeseca

CURRENT MOON

moon phase info

Shoutbox

The Power of Love Lyrics

Arhiva

travanj 2008
ožujak 2008
veljača 2008
siječanj 2008
prosinac 2007
studeni 2007
listopad 2007
rujan 2007
kolovoz 2007
srpanj 2007
lipanj 2007
svibanj 2007
travanj 2007
ožujak 2007
veljača 2007
siječanj 2007
prosinac 2006
studeni 2006
listopad 2006
rujan 2006
kolovoz 2006
srpanj 2006
lipanj 2006
svibanj 2006
travanj 2006
ožujak 2006
veljača 2006
siječanj 2006
prosinac 2005
studeni 2005
listopad 2005
rujan 2005
kolovoz 2005
srpanj 2005
lipanj 2005
svibanj 2005
travanj 2005
ožujak 2005
veljača 2005
siječanj 2005
prosinac 2004
studeni 2004
listopad 2004
rujan 2004
kolovoz 2004
srpanj 2004
lipanj 2004
svibanj 2004

"To avoid criticism do nothing, say nothing, be nothing."

[Elbert Hubbard]

čet - 01.07.2004

Ovo promjenjivo vrijeme što tolike sparine izaziva nerijetko u ljudima budi i neke stvari koje zapravo trebale bi ostati pomalo pokopane i tuge kojima nije mjesto u srcima otvorenih duhova odjednom se pojavi. S jedne strane, lagano posustajanje srećica u borbi s takvim vremenom nije mi od neke pretjerano velike pomoći. Zato je dobro imati bar nekoga tko uvijek je pored tebe.

 

Pored mene tako je stalno moj već 7 godina vjerni pratilac, koji je veći dio tog vremena proveo samnom u autu, a kako sam silom prilika ostao bez auta sada me prati po mome domu. Radi se o malenom plišanom psiću koji djeluje toliko realno da se već više puta desilo kako je uplašio slučajne prolaznike koji bi pogledali u unutrašnjost auta u kojem je bio.

 

Iako sada već toliko dugo prati me, tek sam danas shvatio da mu nikada nisam nadjenuo ime. Kako sada još je više vremena uz mene nego ranije, sada u trenucima opuštanja tek uviđam koliko to ime mu nedostaje. Istina, nije on jedina plišana životinjica koja se u mome domu krije, a nijedna druga nema imena, no za njega ću morati naći neko – osim što puno me vremena vjerno gleda, sluša sve što govorim mu i pazi da nikome ne oda nešto što ne bi trebali saznati.

 

A možda griješim, pa se uopće ne radi o njemu, nego o Njoj… 

 

…the reapin´is done… you are the one…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 02.07.2004

Razna događanja u mome domu natjerala su me da malo se bacim u čitav niz davno zaboravljenih stvari i takok mi se pod prstima našla i jedna prastara kazeta koja mi je bila i ostala više nego draga. Godinama nisam se odlučio na to da poslušam neke pjesme sa te kazete, a prvo što bez razmišljanja poslušao sam i pri tome poprilično utonuo u snenost bilo je slijedeće:

 

Ti,

Pred svaki oproštaj naš,

U sebi kriješ strah

Da li i sutra sve bit će isto…

 

Il ja

Potražit ću utjehu drugu

I zauvijek urezat tugu

U tvojim očima

 

Opusti se,

I lezi tiho kraj mene,

Jer volim te…

Samo pogled tvoj daje mi mir i opojni san

Zbog kojeg živim i čekam svaki novi dan…

 

Vjeruj mi,

I kada odeš samnom si ti…

I svo vrijeme proteklo vraća se

Da dočeka samnom novo svitanje…

 

I sad,

Kada smo napokon sami,

Ljubav nam kazuje put

U ovoj tami…

 

Još uvijek ti

Pogledom se braniš

I kažeš mi da se plašiš,

I zato sada moram ti reći sve…

 

Opusti se…

 

I vraćam se u surovi, realan svijet koji nas okružuje dalje opijen snom kojeg jedna je takva sitnica uspijela izazvati…

 

…najljepšu pjesmu tebi bih pjevao… eh, kamo sreće da sam pjevat mogao…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

S tugom svakodnevno gledam čitav niz ljudi koji kupuju si jednostavan razlog za odustajanje od stvari koje uistinu (ili barem tako kažu) žele koristeći riječ "ali". Inače, to je jedna od riječi koje nikako ne volim, jer otvara previše prostora za nedorečenosti i stvari koje su "normalne" i "opće poznate". Znam da možda nisam u onoj kategoriji ljudi koji se smatraju normalnima, a opće poznate stvari mi nisu baš pretjerano prihvatljive, ako mi je ne daje neki zadovoljavajuć temelj na kojima će poznavanje tih stvari stajati (o tome već jednom sam prilikom malo više pisao, pa se sada ne bih puno ponavljao), pa se jednim dijelom i u tome valjda krije razlog zašto mi je riječ "ali" postala prilično suvišna u životu.

 

Život je ispunjen komplikacijama i problemima. To kako se prema njima postavljamo poprilično utječe na nas i na to kako nas okolina doživljava. Sve dok probleme uspijevam sagledati u obliku mogućih rješenja i mirim se s onim stvarima koje ne mogu promijeniti znam da se osjećam dobro. Zato, između ostaloga, kroz život i mogu hodati s osmijehom na licu. Istovremeno, oko sebe vidim i masu ljudi koji točno znaju što napraviti kako bi našli neki mir za sebe, ali… Nerijetko čak pomišljam kako je lakše biti takav i možda i propustiti puno toga zbog straha od bilo koje vrste rizika, no takvi su trenuci rijetki i prolaze s još jačim uvjerenjem da riječ "ali" nema mjesta u mojem životu.

 

Bez jedne od najčešće upotrebljavanih riječi, putujem kroz ovaj smrknut svijet  šireći usne u osmijeh sa svakim korakom što g napravim…

 

…they say nobodys perfect…well, thats really true this time…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 05.07.2004

Iako me se povremeno (s pravom ili ne) optužuje da svijet oko sebe gledam kroz ružičaste naočale ili upravo radi nepopravljivo romantičarskih stavova koje imam, brak je institucija od koje pažljivo se skrivam, a same svadbe su mi iskustva od kojih se ježim, a kojima s vremena na vrijeme ipak ne mogu uteći.

 

Brak je, kao institucija, interesantno i lijepo zamišljen. Ipak, kada se malo pažljivije pogleda, brak je ugovor kojim se dvije strane obavezuju na vjernost, ljubav bla bla bla sve dok ih smrt ne rastavi. Bez volje da obazirem se na morbidnost takve konstrukcije zavjeta, kakve veze ima ljubav, koja nema puno veze s racionalnošću i razboritosti, sa spremnošću da se za nekoga doživotno vežeš? Vrijeme u kojem živimo dodatno diskreditira brak kao ustanovu doživotne ljubavi, jer se velik broj parova na taj korak odlučuju radi (ne)planirane trudnoće. Naravno – bolje je uletiti u brak nego stvoriti djetetu probleme jednog dana. No, možda sam ja samo malo čudan, pa to ne razumijem.

 

Svadbe su, kao svojevrstan oblik slavlja, priča za sebe. Inače, smatram interesantnim da se familije okupljaju gotovo isključivo na pogrebima, svadbama i određenim godišnjicama, a svo ostalo vrijeme su svi prezauzeti za familijarne skupove. Svadbe su u svemu tome redovito predvidljive – parade pijanstva i kiča. Iako me, budući alkohol uopće ne konzumiram, vole imati pri ruci na svadbama (netko mora i voziti), trudim se, baš radi toga, izbjeći ih. Istina, postoje i na svadbama stvari koje mi se sviđaju (primjerice, bacanje podvezice koju nitko od muških ni ne želi uhvatiti za razliku od žena koje se gotovo potuku za buket), no velike svadbe i pijanke smatram tek odrazom malograđanštine.

 

No, da ne duljim… kako sestra mi je uplovila u bračnu luku, želim joj svako dobro, a familiji koja se sprema doći na moju svadbu mogu tek poručiti da ćemo se vidjeti u nekom drugom cirkusu.

 

…ostaće okrugli trag na mestu šatre…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 07.07.2004

More… more… more… svake godine, čim sunce malo pokaže koliku snagu u sebi krije, na sve se strane čuje ista priča. Jesi bio na moru? Nisi? Kada ideš? Kuda? I kako onda objasniti ljudima da mi se, bar za sada, niti ne ide?

 

Volim i ja more, no ne onako kako ga drugi doživljavaju i proživljavaju. Ono što svako toliko uspije me privući na moru jest zrak koji ima specifičan miris i prepun je ugode kojom mi uspijeva pročistiti dišne puteve opasno ugrožene ovim, smogom zagađenim, zrakom velegrada.

 

Plaže, prženje i kupanje u moru nije mi baš neki ogroman gušt. Ne kažem, možda vrijeme neke stvari i promijeni, no za sada mi odlazak na more ne uključuje nužno te tri stvari. Tome bi, u biti, mogao dodati i raskalašene izlaske i ispijanje hektolitara alkohola (kojeg uopće ne pijem, pa je to čak i normalno).

 

Svoje odlaske na more redovito podredim samo jednome – odmoru. Za sebe uvijek nađem neko mjesto u hladu gdje ću se izvaliti s knjigom u ruci i polako se opuštati dok zvuk valova ispunjava mirise koji me okružuju i s beskrajnim strpljenjem čekam da još jedan mi dan bude prekrižen.

 

Radi takvog proživljavanja odlazaka na more, za mene i nije dobro da dugo zapnem na jednom mjestu. Već nakon kojeg dana u meni se budi s jedne strane nemir i želja da samome sebi budem koristan, a s druge strane nevoljkost da se uopće više pokrećem. Stoga, na spomen mora mogu samo reći kako ću vjerojatno i posjetiti more, no ne vjerujem da odlazak na more pretjerano će biti zapažen.

 

…pod nebom je ognjeno i snežno… al malo šta još ume da ubije nežno…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

ned - 11.07.2004

Dan kao da stvoren je za odmor i uživanje u stvarima koje propuštamo radi obaveza koje nas svakodnevno okupiraju. Pravi dan da odgleda se neki film koji već tjednima ili mjesecima hoćemo pogledati i nadoknadimo svo ono nespavanje uzrokovano budilicom koja svako nas jutro digne iz kreveta.

 

Danas je predivan dan.

 

Svaki je dan predivan. Kapi kiše poput starih prijatelja spuštaju se i pozdravljaju me. Uz njih znam da nema toga što osmijeh s lica mi može maknuti. Jednostavno, kiša puni me pozitivnim i divnim osjećajem slobode i čistoće. Prihvaćam te kapi raširenih ruku i smiješim se nebu koje kišom vraća mi osmijehe. Svaka kap u novi san me baca i u meni nove mostove gradi… mostove koji mahom svi na isto mjesto vode. Sloboda kojom kiša ispunjava me jedinstvena je i na trenutke tek žao mi bude što mnogi s nerazumijevanjem me gledaju kada pokušam objasniti koliko kiša mi je draga, no da više je ljudi toliko voli ne bi me ta ista kiša uspjela toliko prikriti na putevima kojima koračam dok puštam je da me dodiruje.

 

Malo je stvari koje ljepši kraj tjedna mogle bi mi pripremiti, te stoga sretan sam što upravo danas svojim me je dodirom takla. Već sutra, znam, novi je dan, novi tjedan i sve kao da kreće iz nekakvih novih početaka. No, ostaje činjenica da kraj tjedna obilježen je osmijehom kojeg izazvale su te kapi što takle su me.

 

…zvuci ulica su moja muzika…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 13.07.2004

Ludilo ljetnog dana dolazi… približava se… i pogled prema kalendaru otkriva da ovaj puta nema veze s mjesecom, već samo s nevojom koje još toliko u meni ima… Ludi ritam noći koja poziva na to da zamijeni dan… Akasha, koja opojnim zovom traži svoga Enkila… Pandora u lovu na Mariusa… noć…

 

Znaš… znam da znaš…

 

U mraku ostala čula jača postaju. Svjetlo zamjenjeno je zvukovima, mirisima, dodirima… Tek usamljena svjetla u daljini poput svjetionika se vide – ići k njima ili maknuti se od njih? Osmijeh što ne vidi ga se, već osjeća… udarci srca što na ritam bubnjeva liče… i vatra što gori iznutra ukazujući na to tko slijedeća je žrtva.

 

Dva oka što poput dijamanata svijetle…

 

Strah od kašnjenja zatomljen i skriven. Koliko kašnjenja bilo je, pomislilo bi se da čovjek na njih se navikne. No, strah… ruke sputava, a ono malo spretnosti što još postoji odjednom kao da nestaje. Padanje… vrtoglavica… osjećaj nemoći i bol… U noći je spas… noć je utočište. Bijeg od kočije Amon Raa… vatra duboko u grudima… i žeđ…

 

In vino veritas…

 

Osmijeh pokazuje da ljudska glupost za nama je ostala, a tragovi što za nama ostaju tek sjenke su… želja… i kada sve za nama je, ostaje želja za još… neutaživa žeđ za onime što činimo… što jesmo… zajedno. I znam… znam da doba samoće ostalo je za nama, ma gdje krenuli… a dodir, poput plamena što iz nas izvire, ostaje i budi vječni nemir. U želucu tek osjećaj što poslije pojedene mandarine ostaje – probuđena želja pomiješana s boli koju kiselost izaziva... vrelina koja razlijeva se na sve strane i tjera svaku dlaku da naježi se… i opet sjećanje na opis dodira mandarina…

 

…uvijek se dogodi…skupljanje, ježenje…orasi, svežanj oraha kada pojedem slatko tijelo voća…mandarina… Svaka vlas kose koje se slučajno našla izbačena iz rastegnute gumice za kosu na vratu…osjetim ju, svako tanano dodirivanje zarumenjene ušne školjke…markica, markica na nutarnjoj strani pulovera recka i zviždi…osjetim i nju…osjet. Tik iznad onog posljednjeg golog dijela čela…odmah gdje početak je rasta kose…zateže se koža, slaže se kosa i opire ukroćenoj gravitaciji pada…poteže se…primisli,mmm…sve jače, sve jača ugoda primisli. Tjeme odlučno živi, skraćuje se put od podražaja i same senzacije…sve je ubrzano…usnice. Nema govora, nema smisla, nema riječi…nema fukncije izražaja, komunikacije artikulirano…lagano se rastvaraju, a iznad gornje usne se pomalja sićušan pritisak…kao da netko nevidljivim palcem pritišće lagano posred svilenog utora smještenog ispod nosa…odmah od korijena nosnih šupljina prema dolje…kao da lagano stišće tako da se usnica povećava…mijenja, transformacija, poprima oblik…oblik se mijenja, drukčije su usne…postaju senzualne, moćne, obljepljene zasljepljujućom željom dati se…ljubiti…ljubljene…sve. Oči se mute…ali ne kao kod umora, istrošenosti, iscrpljenosti…samo se mutno zaviju u želju s istovremenom užgajućom svjesnošću, jasnošću…za samo jedno…za uzimanje, davanje…ne, ne davanje, samo za uzimanje užitka, za primanje dalje i dalje…daljnjih podražaja…da. Nutrina…? Da…prepuna leptira što bi netko rekao…ne, nisu to više leptiri…to su pelikani rastegnutih kljunova…rastegnute kože vrećastog donjeg dijela kljuna…kljucaju…naguravaju želju da izađe izvan granica tijela…da se sve opne popuste, da želja izvrišti i ispuni sobu…mmm. Stisak…kao da sam ogroman valjak tople krvi, čvrste zahuktale smjese i oblažem se oko…nečega…oko same želje…stisnuto, jako, ugodno, bol…navire sigurna bol…penje se…veza s pupkom…haha…mmm, centrala, telefonska centrala…žica debele i jake pohote povezana od vršaha osjetljivih izloženih dijelova do mišića prislonjenih uz vir pupčane kože…jaka strast, prejaka…

 

Nevoja… velika nevoja…

 

…sad slušam vjetar, možda nosi glas o srcu koje boli…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 08.07.2004

Još jedan dan u kojem ljudi oko mene pričaju o toplinskom udaru, ruše se i traže svoje mjesto u hladu. Istina, kako mi sunce pomalo smeta tražim ga i ja, no za razliku od većine, ne žalim se na te strahovite vrućine.

 

Potaknut tim jadikovkama ljudi koji se tope poput sladoleda vratili su me tek nekoliko mjeseci unazad kada su svi kukali radi hladnoća i jedva čekali ljeto. Sada, kad je ljeto, dobili su i opet novi razlog za žaljenje. I tako iz jednog vremena u drugo, ljudi stalno imaju na što se žaliti. Sa žaljenjem tek mogu gledati te ljude kojima nikada ništa nije po volji i koji stalno kukaju i nadati se da će i oni kao takvi osjetiti kako nije sve baš tako crno kako izgleda.

 

Metropola svakim danom sve manje opravdava taj naziv. Sve je manje ljudi na cesti (mada i dalje gužva na cesti stvara dodatnu nervozu i odaje dojam ogromne gužve) i broj ljudi koji se javljaju iz morskih predjela sve je veći. Sa svakim danom tako postaje sve veći užitak staviti nešto lagano na sebe i prošetati polupraznim cesticama i puteljcima na kojima nema mjesta autima, a koja ipak su zaklonjena hladom. Čak i vrijeme počinje drugačije proticati i već nekoliko minuta takve lagane šetnje napuni baterije koje kriju se u nama do neslućenosti. Naravno, pri tome je dobro ne zaboraviti nešto malo tekućine, jer i u hladu nije pretjerano hladno.

 

Ljeto, ma koliko da volim sve ono što nam nudi, nikada mi nije spadalo u omiljena godišnja doba, no kako ljudi se mijenjaju, tako su se i nekii moji stavovi prema ljetu promijenili. Uživam u svakom od ovih ljetnih dana i puštam ih da mi proteku kroz mene, a sebe puštam da proživim ih i uživam u ovoj toplini koja toliko me grije. I svaki dan tek je još jedan dan koji prolazi i u kojem ljeto opija me. 

…i neka zavide nam svi… sreća je tamo gdje si ti…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 10.07.2004

Šetnja po Jarunu, koju je dosta naglo promijenila promjena boja oblaka na nebu, donijela mi je potvrdu toga kako živim u kvartu koji je interesantan gotovo svima koji se u ovom gradu zadrže u ljetnim danima. Gužva kroz koju sam prošao veća je od gužvi koje u samom sam centru zadnjih dana viđao i lako sam došao do zaključka kako mi za šetnje preostaje da nađem neko drugo mjesto.

 

Naravno, subota je uvijek iznova dan kojeg mnogi vole iskoristiti za svadbe. Ne, neću opet početi pričati o svojim stavovima vezanima za svadbe, tek istaknut ću kako sam danas osjetio da ovaj mi je tjedan prilično brzo proletio. Možda je tome kriva usporenost koju ljeto u meni izaziva. Pogled na kalendar tjera me da se zamislim kuda nestali su toliki dani. Samo od ove godine je već polovina prošla, a kao da jučer dočekao sam je. Još malo i počet će dogovori za doček nove…

 

Prije no što uopće se počne razmišljati o nekim novim godinama i svemu što donose nam dočeci, valja prvo za sobom ostaviti ove vrućine kojima nas ljeto obasipa. Tek kroz maglu sjećam se svih onih koji su me uvjeravali kako će ovo ljeto biti prilično hladno i ispunjeno padalinama. Dobro, pomalo kiše s vremena na vrijeme nas zapljusne, no sve u svemu mislim da se ljubitelji topline ne mogu požaliti. Vrućina mene osobno i ne pogađa pretjerano, no sa suncem je stvar već malo drugačija. Ipak, sve dok mi se dozvoljava da imam kapu na glavi i krećem se po hladu, stvari su pod kontrolom i život ide dalje.

 

Iz dana u dan, sa svakim novim buđenjem, pogled kroz prozor dovoljan je da postanem zahvalan na novom danu. Svaki dan nešto lijepoga donese i natjera osmijeh da se na usnama pojavi, a sve što možda je loše u danima brzo se zaboravi. Dan bez osmijeha meni je nešto nezamislivo i mogu samo reći da pomalo žao mi je onih koji ga ne nalaze. Dodir toplog i nasmiješenog sunca (pa makar u skrovitosti hlada), pjesma raspjevanih ptica, miris svježeg zraka koji pomalo obnavlja se u doba kada na cesti manje je autiju, osvježenje koje donose kapi tuša, jutarnja (i svaka slijedeća) kava koja može biti i lagano prohladna (kažu da je hladna kava dobra za ten)… čitav niz sitnica radi kojih isplati se biti zahvalan što novi je dan i što ga možemo proživjeti. Proživimo, stoga, svaki dan, jer život je kratak…

 

…like a bridge over troubled water…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 27.07.2004

Svatko od nas je otok, a nevidljive spone koje nas povezuju mostovi su što preostiru se od otoka do otoka. Veličina pri tome nije bitna, a povezanost tu je dok obje strane spremne su taj most održavati, inače polako propada dok ne postane tek uspomena koje možda ćemo se sjetiti listajući stare albume i tonući u starim slikama.

 

Prošlost bitna je jer svatko na njoj temelji iskustva, no živjeti u prošlosti svojevrsno je osuđivanje na patnju. Naša su sjećanja redovito takva da sve ono što u prošlosti možda je i bilo loše potiskujemo, a prepuštamo se lijepim uspomenama. Pri tome se mnogo puta zaboravlja jedna bitna stvar – ako je sve bilo tako dobro, zašto smo dozvolili da stvari postanu prošlost? Svjestan toga da nije baš sve u prošlosti bilo ružičasto lakše proživljavam svoje danas i gledam u sve mogućnosti koje mi nudi sutra, a iz prošlosti tek poneko iskustvo lovim da me spriječi u ponavljanju grešaka koje sam činio.

 

Kao i svi i ja sam otok. Mnogi mostovi do mene su se rušili poput kule od karata, a glavni razlog tome bili su loši temelji na kojima ti mostovi su bili izgrađeni. Poučen time sve mostove koje puštam da do mene se izgrade uvijek prvo iz temelja pregledam, a tek onda uputim se stazama kojima ti me mostovi vode… a najdražem mostu koji toliko blistavo do središta mene dopire svakodnevno nadograđujem poneku nevidljivu sponu. I ne pada mi teško biti otok, jer znam da neki će mostovi uvijek biti čvrsti i postojani…

 

…nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 24.07.2004

I opet misli puštam da putuju nošene ritmom kišnih kapi što po krovu mi lupkaju i time označavaju mi dolazak vremena koje jučer već se nakratko najavilo. Uživam u tim kišnim kapima, jer uvijek kiša sa sobom neki mir nosi. I dok slušam te kapi kao da čujem pjesmu …Zagreb te zove… dođi na ulice grada… Zagreb te zove… dođi u predgrađe… 

 

Sparina ubitačna je, čak i sada dok kiša nam mrvice osvježenja donosi. Uz misli kojih ionako ima previše u danima koji su neradni, ta sparina tek graške znoja na cijelom tijelu izazivaju i na učestalo tuširanje tjera. Ipak, kiša rominja i tračak nade daje da pred nama doba je lakšeg disanja.

 

Kiša donijela je sa sobom opet vrijeme za šetanje po ulicama grada koje toliko prazno djeluju. Kao da od šećera su, svi se negdje zatvaraju i pod krovove se prikrivaju, a rijetki prolaznici kišobranima se skrivaju tako da neprepoznatljivi su. Vjerojatno baš to što ne volim kišobrane za posljedicu ima to što ih redovito negdje zaboravljam, a gotovo svi prije ili kasnije bivaju izgubljeni. Za nijednim od njih ne žalim – da mi vipe znače i da ih više koristim, vjerojatno bih i bolje pazio na njih. Radije, ipak, bez te zaštite nad glavom krećem kroz široke ulice što vode me u grad.

 

Sa svakom kapi znam da i kraj još jednog lijenog dana sve bliži je i da ponoć, to toliko mi drago doba, korača mi u susret i nove mi osmijehe mami.

…ti i ja… mi smo korak sad od sna…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 21.07.2004

21. srpnja - Na sve veći broj džeparskih krađa u javnom prijevozu Zagrepčane će od danas u autobusima i tramvajima podsjećati i naljepnice upozorenja s natpisima Gdje vam je novčanik, čije postavljanje su pokrenuli ZET, policija i Gradsko poglavarstvo.

 

Namjera ove akcije je podizanja razine svijesti građana o tom obliku kriminala, istaknuto je na predstavljanju akcije Gdje vam je novčanik. Prema riječima načelnika Odjela općeg kriminaliteta zagrebačke policije Predraga Brkopca i Davora Tora iz Ureda za odnose s javnošću, broj takvih krađa u prvih je šest mjeseci ove godine u Zagrebu porastao 105 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Najveći broj džeparenja događa se u tramvajima i autobusima za vrijeme jutarnjih i poslijepodnevnih prometnih gužvi, a slijede ostala mjesta gdje se kreće više ljudi.

 

Što reći na sve to, nego da sam baš našao pravo doba za postati ovisan o javnom gradskom prijevozu. :-)

 

…no matter where I am, Im always thinking of you…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 22.07.2004

Još jednom sunce u beskraju svojih putovanja tone i svojim nam zrakama po nebu igru boja spravlja radi koje pogled rado dižem i s divljenjem u smjeru neba upućujem. Iako sunce kao takvo čitav mi niz probleme obično stvara, trenuci kada povlači se pravi su trenuci moga buđenja i s užitkom oči otvaram sa slabljenjem zraka koje mnogi u sebe upijaju. Nebo ispunjeno brojnim bojama tek naznaka je da jedan dio dana dolazi svome kraju, a svaki kraj tek nove nam početke označava.

 

Noć svojom silinom opet privlači… zove… svojim plaštom obavija sve spremne da prepuste joj se i krila daje onima što spremni su poletjeti. Tek kada noć padne mnogi mogu pokazati kakvi uistinu su, jer osjećaju se sigurnima pod tim plaštom što gotovo da nevidljivost daje. Noć tu je da nesigurnima sigurnost pruži i provede nas na svojim krilima do novoga dana.

 

Noć snom protkana je i kroz nju sve je moguće. Stoga i ovu noć, što uslijedit će nakon nestanka sunca tamo negdje na zapadu, prigrlit ću i pustiti da ispuni me… dok sjaj koji svaku mi noć osvjetljava ne osvjetla i ovu… i donese mi novi san… san što stvarnost je…

 

…tvoje ruke osjećam… tvoje usne još me ljube…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 13.07.2004

Lets talk, you and I. Lets talk about fear.

 

The house is empty as I write this; a cold rain is falling outside. Its night. Sometimes when the wind blows the way its blowing now, we lose the power. But for now its on, and so lets talk very honestly about fear. Lets talk very rationally about moving to the rim of madness… and perhaps over the edge.

 

We wont raise our voices and we wont scream.; well talk rationally, you and I. Well talk about the way the good fabric of things sometimes has a way of unraveling with shocking suddennes.

 

At night, when I go to bed, I still am at pains to be sure that my legs are under the blankets after the lights go out. Im not a child anymore but… I dont like to sleep with one leg sticking out. Because if a cool hand ever reached out from under the bed and grasped my ankle, I might scream. Yes, I might scream to wake the dead.That sort of thing doesnt happen, of course, and we all know that. The thing under my bed waiting to grab my ankle isnt real. I know that, and I also know that if Im careful to keep my foot under the covers, it will never be able to grab my ankle.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 16.07.2004

Pri svakom koraku prati me miris kukuruza. Inače uvijek taj miris mi je najavljivao jesen i, budući toliko intenzivno osjećam ga gdje god da krenem, sada taj miris zbunjuje me.

 

Ljeto kao da tek je počelo tiho i nježno probijati se i toplim nas zrakama što sunce ih odašilje upozoriti nas koje je doba godine, a već osjeća se taj toliko poznati miris… 

 

Vrijeme je takvo da o njemu nema ni potrebe pričati. Izmjenjuju se oblačnii i sunčani periodi i svojom nas smjenom upozoravaju na prolaznost svega. Uistinu, sve prolazi i, samo mjena stalna jest, no osjećaji ostaju i svako novo godišnje doba samo ih na svoj način intenzivira. Zato toliko neobičan mi je taj miris kukuruza koji toliko me prati… a prati me gdje god da krenem…

 

…tek u jesen otkriju se boje krošanja…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 17.07.2004

Kažu da sve se dešava s razlogom… i polako pokazujem sklonost tome da vjerujem u to. I vjerujem da s razlogom baš danas mi je javljeno kako zrikavci počeli su pjevati svoju ljetnu pjesmu obilježavajući njome vrelinu koja nas okružuje. Vjerujem da s razlogom baš danas gotovo nijednoga oblaka nije bilo na nebu…

 

Vjera je ono što tjera nas iz dana u dan… vjera da slijedeći dan oči otvorit ćemo i imati razloga osmijeh suncu uputiti.

 

Nebo vraća osmijehe, kao što svaka nam ponoć donosi novi dan…

 

…i nek svemir čuje nemir…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 19.07.2004

Dan lijep je kada s osmijehom započne… a danas bio je jedan od takvih dana. S osmijehom započet i, unatoč prilično sparnom vremenu koje je vladalo, osmijehom označen.

 

Kraj dana i početak novoga ipak nove razloge za osmijeh donose, te ponoć mi stoga nikada dovoljno brzo ne stiže. Ponoć… to doba kada, poput naopake se bajke iz sna budim tek toliko da u novi bih san utonuo. Doba koje s osmijehom dočekujem, tek da novi osmijesi na licu bi mi se našli. Uvijek iznova, doba kada osjetim koliko život je lijep.

 

Ispunjen lijepim mislima, bez potrebe da na leđima imam krila, dotaknut vilinskim prahom u novi dan letim… jer život je lijep…

 

…nevidljiva nit nas veže…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 29.07.2004

Potaknuti jednim manjim člankom u novinama, nekolicina nas je imala danas jednu poprilično dugu diskusiju koja rezultirala je za mene neobičnim zaključcima. Naime, u novinama pisalo se o frizerskom salonu "Frizeraj", čija osobitost je da u svojim prostorijama nema niti jednog ogledala. Pomalo neuobičajena ideja, no upravo radi toga što su neobični vjerojatno su i našli svoj put do novina.

 

Činjenica je da smo svi mi svakakvi… i sa svojim iskustvima manje ili više nekome vjerujemo. Priznajem, frizura mi ne predstavlja neku pretjerano bitnu stvar, osim što povremeno osjetim da mi se na glavi skupilo previše dlaka, pa se onda odlučim posjetiti frizera. No, nejasna mi je ogromna količina nepovjerljivosti koju ljudi iskazuju prema ideji frizerskog salona bez ogledala. Naime, nisu li to osobe koje su školovane da bi glavi napravile dobru frizuru? Recimo da nešto i zeznu na frizuri, koliko će toga promijeniti činjenica da to odmah vidimo u ogledalu?

 

Kao i mnogi, privatno poznajem nekoliko frizerki. Naravno, s vremena na vrijeme, kada se desi da smo u kontaktu baš u doba kada lagano se iskazuje potreba za šišanjem, sjednem im se u stolicu i, pun vjere u njihovu prosudbu, puštam da mi te viškove odstrane i na glavi naprave frizuru koja mi odgovara licu. Do sada još mi se nijednom nije desilo da su me unakazile ili napravile nešto što mi nije bilo po volji, već su redovito iskazivale prilično dobro oko za to što bi moglo bolje istaknuti nešto na meni i redovito me ošišale tako da sam na kraju bio zadovoljan kada bih se po završetku pogledao. Naime, redovito se to šišanje odvijalo bez prisustva ogledala. Gdje je onda razlika u takvom šišanju i šišanju kod nekoga koga ne poznajemo? Ta, njima je posao da znaju nekome složiti odgovarajuću frizuru!

 

No, dok netko poput mene pružit će svoje povjerenje, mnogi će nepovjerljivo odmahnuti glavom i prepustiti se naučenome. Kako stvar navike je da se kod frizera mora vidjeti niz ogledala, većina će odbiti ideju koja se pokušava probiti. No, takva mjesta i nisu za većinu, već za one koji su naučili da se ponekad ipak isplati pokazati mrvu povjerenja…

 

…Im caught living in a world filled with love…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 31.07.2004

I opet, u nedostatku valjanih riječi, prepuštam slici da kaže sve ono što kroz misli danima mi već prolazi. Znam... i nisam jedini koji znam... iza oblaka uvijek krije se sunce i sve dok spremni smo prepusti se onim rijetkim zrakama koje kroz guste oblake se probiju nema brige i toplinom ispunjeni ostat ćemo...

...laku vam noć, pospani oblaci... svi moji putevi vode do nje...

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 26.07.2004

Vihor kao da kroz misli prohujao je i uskovitlao ih… tek poneka netaknuta ostala je. San koji ovu mi godinu označava kao da kraja nema, a sve dok ovakve divne mi osjećaje nudi ne želim iz njega se buditi, već otvorenih ga očiju sanjam.

 

Snovi poput djece su… razigrani, neobuzdani, željni spoznaja i poput djece čuvati ih i njegovati treba. Uživati s njima, dati im osmijeh koji i oni nam daju te gledati ih kako rastu i s vremenom se, ako im to dozvolimo, u stvarnost pretvore. San… taj predivan svijet što ispunjava mi sva čula i sretnim me čini… predivan san…

 

 

Poput školjke svak od nas kao da je i dok pažljivo gledamo ga kako otvara se uviđamo postoji li u njemu biser. Sjaj očiju koje mraku ne daju da zavlada nije referenca za kojom povesti se treba, već tek jedan od pokazatelja bisera koji tek rijetke školjke duboko u sebi kriju. Strah… radi pitanja krije li se i u nama biser koji netko ugledati će ili i mi tek isprazna smo ljuštura koja mesom ispunjena je. Strah… i predivan osjećaj sreće kada biser u nekome ugledamo. No, i ta sreća nerijetko strah još pojačava, pogotovo ako nismo svjesni ima li bisera u nama…

 

Srce srećom ispunjeno… kroz san biser je ugledalo… i znam… svi putevi vode u Rim…

 

…nek naše usne ostanu nijeme… prolaze sjene…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara