Seraphim

About

Stanje mjeseca

CURRENT MOON

moon phase info

Shoutbox

The Power of Love Lyrics

Arhiva

travanj 2008
ožujak 2008
veljača 2008
siječanj 2008
prosinac 2007
studeni 2007
listopad 2007
rujan 2007
kolovoz 2007
srpanj 2007
lipanj 2007
svibanj 2007
travanj 2007
ožujak 2007
veljača 2007
siječanj 2007
prosinac 2006
studeni 2006
listopad 2006
rujan 2006
kolovoz 2006
srpanj 2006
lipanj 2006
svibanj 2006
travanj 2006
ožujak 2006
veljača 2006
siječanj 2006
prosinac 2005
studeni 2005
listopad 2005
rujan 2005
kolovoz 2005
srpanj 2005
lipanj 2005
svibanj 2005
travanj 2005
ožujak 2005
veljača 2005
siječanj 2005
prosinac 2004
studeni 2004
listopad 2004
rujan 2004
kolovoz 2004
srpanj 2004
lipanj 2004
svibanj 2004

"To avoid criticism do nothing, say nothing, be nothing."

[Elbert Hubbard]

čet - 10.06.2004

Još jedan slobodan i lagano promjenjiv dan. Kako veći sam dio dana poklonio svom životnom okružju, teško da bi se moglo reći kako ovo je vrijeme puno utjecalo na mene (možda tek na trenutke sam se malo više znojio no što bi to bio slučaj kada ne bi bilo toliko toplo). U lagano usporenom ritmu još sam jedan blagdan uspio ostaviti za sobom.

 

Malo je neobično osjetiti nedjelju usred tjedna. Na stranu to što je masa ljudi otputovala u smjeru mora u potrazi za osvježenjem, malo mi je ipak prerano za to da grad ostane pust. Za to je nekako iz godine u godinu rezerviran 8. mjesec. No, što je tu je… vrijeme je odmora, pa se tome treba i prilagoditi, ma koliko to kratko trajalo.

 

Interesantno je bilo vidjeti kako ljudi opskrbljuju se dan uoči blagdana. Nekako me to vratilo u doba kada je bilo nešto sasvim normalno da dućani nedjeljom i praznicima ne rade. Istina, bilo je to jedno drugo vrijeme u kojem život nije tekao ovim tempom (ili ga barem takvog vidim iz perspektive današnjice), a da li je to bilo bolje vrijeme ili ne nije na meni da sudim. Kada se sjetim kolike polemike je izazvala odluka da se takva mjera ponovo uvede pitam se jesam li jedini koji se sjeća kako to izgleda. Srećom, uvijek se nađe još poneko tko će potkrijepiti moja sjećanja.

 

I kako dan mi je bio slobodan, rado sam se, barem koliko mi je to bilo moguće, bacao u more sjećanja i tonuo u ugodnim uspomenama. Znam da u prošlosti se ne živi, no s vremena na vrijeme predivno je osjetiti takav dan… dozvoliti da osjećaji koje neke su stvari izazvale budu ponovno proživljene i pustiti da taj val uspomena zapljusne me i preplavi…

 

No, život ide dalje i već sutra novi je dan u kojem treba stvoriti nove uspomene vrijedne pamćenja…

…Ive been touched by an angel with love…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 09.06.2004

Koliko li truda ljudi ulažu samo da bi što više vremena proveli doma. Blagdan koji pred nama je i opet pokazuje svu inventivnost ljudskog uma, te imamo prilike koliko ljudi spremno je na svašta (od neplaćenih do prekovremenih) samo da 4 dana u komadu ne bi radili. Pri tome odmah moram istaknuti kako mi nije žao radi onih koji se uistinu narade, no uobičajena je praksa da ti i takvi rade, a planduju oni koji za osmišljavanje spajanja i produživanja vikenda potroše više vremena i energije negoli za posao koji rade. Iznimke, dakako, i ovdje samo potvrđuju pravilo.

 

Ljetno vrijeme došlo je i taklo nas svojim toplim prstom. Slušajući ljude oko sebe ne mogu se oteti dojmu kako većina ljudi živi da bi se žalila. Da, sunce veseli mnoge, no čim je temperatura nekoliko dana malo viša počinje se proklinjati nesnosne vrućine, a i pogledava se u nebo ne bi li se zapazio koji oblak da se u njemu vidi prijetnja kiše. Zar je uistinu toliko teško uživati u nečem što se obično jedva čeka?

 

Sva godišnja doba podjednako su mi draga. Kao pravi ljubitelj kiše, logično je da volim jesen. To je doba kada krošnje odaju nam svoje prave boje, a kapi što sa neba padaju, potpomognute vjetrom, tek pomažu drveću da ogoli se i skine sa sebe taj nepotreban pokrov. Lišće na taj atak uzvraća bojeći se u čitav spektar boja kojima kao da pokušava oduprijeti se strpljivim prstima neminovnosti. Nakon toga slijedi nam zima, koja hladnim prstima prekriva sve, a svijet oko nas ukrašava djevičanski bijelim pokrovom. Vrijeme nakratko kao da stane, a moram priznati da nerijetko i meni, pri pogledu na silinu bijelih zima, zastane dah. Proljeće nove ljepote nosi sa sobom. Udahnjuje život tamo gdje zakratko stao je i donosi nam novu eksploziju boja u kojima se uživati može. Postaje polako toplije, a sve one selice koje pobjegle su lagano se vraćaju. Veseli cvrkut što mnogi ga ni ne doživljavaju divno upotpunjuje šarenilo koje buja oko nas. A onda dolazi ljeto…

 

Ne znam što svatko za sebe povezuje s ljetom, no vizualno to je vjerojatno najljepše godišnje doba. Odjednom sva odjeća postaje suvišna i svatko se trudi bar dio svojih prednosti istaknuti s onih par krpica koje se nose. Osvježenje se traži na svakom koraku, a koža na gotovo svima postaje lagano preplanula. To je doba odmora i za odmor ga uglavnom i koristimo. Kada nam je i vruće (kako živim u potkrovlju imam svoja iskustva s vrućinom) smislimo neki način da se osvježimo i puštamo baterije da se napune.

 

Imajući sve to u vidu, čemu zapravo da se žalimo? Nije li bolje da iskoristimo sve prednosti koje pojedino nam godišnje doba pruža i pri tome, ako nam se ukaže mogućnost, uporabimo i sve one produžene vikende koji nam se pojave. Nadam se da tijekom ovoga neću biti jedini koji će uživati.

 

…kada letim putem zvijezda osjećam strast…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 11.06.2004

U moru svakojakih lančanih pisama koja kruže netom, većina mi biva prilično brzo zaboravljena, no ima ih nekoliko koja rado sačuvao sam i koje svako toliko pogledam. Kada sjetim se koliko ljudi zapravo se stalno radi nečega žali, vjerujem da i nije toliko čudno što slijedeći mail (kojem tek kraj sam odrezao, radi čega se osoba od koje sam ga dobio, vjerujem, neće ljutiti) spada u one koje volim citirati:

 

Ako u vašem frižideru ima hrane, na vama odjeće, nad glavom imate krov i krevet u koji ćete leći, bogatiji ste od 75% stanovnika ovog svijeta.

 

Ako imate račun u banci, novac u novčaniku i nešto sitniša okolo u nekoj kutijici, pripadate među 8% najbolje stojećih ljudi na svijetu.

 

Ako su vam roditelji još živi a uz to još uvijek u braku, spadate među uistinu rijetke osobe.

 

Ako možete pročitati ovu poruku upravo ste dvostruko blagoslovljeni:
jer je netko mislio na vas i jer ne spadate medju 2 milijarde onih koji ne znaju čitati a imate i kompjuter.

 

Netko je jednom rekao:
Radite kao da vam novac nije potreban.
Volite kao da vam nitko nikad nije nanio bol.
Plešite kao da vas nitko ne gleda.
Pjevajte kao da vas nitko ne čuje.
Živite kao da je Raj na Zemlji.

 

…odjednom ti u kapi kiše… ti…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Uz tihe otkucaje kazaljki, što odaju proticanje vremena, polako prolazi još jedan dan. Hoće li nam ostati u ugodnoj uspomeni? Hoćemo li pogledati unazad i reći kako spada u dane kada bilo nam je dobro? Hoće li nam služiti kao primjer kojeg ćemo pokazivati ljudima oko nas ili sami učiti iz njega? Ili dan će nam ostati kao jedan od niza dana koji protiču i prolaze svojim laganim i uvijek prokleto jednako dugim koracima iz minute u minutu?

 

Svaki nam dan donosi nešto novo i u svakom danu nečemu se možemo veseliti. Ako ništa drugo, može to biti i pogled kroz prozor i uviđanje kako život buja u svakome od nas. Osmijeh na licu slučajnog prolaznika, što otkriva da nešto lijepo i posebno na pameti mu je, pomisao na mjesta koja prošli smo i koja nas čekaju i svjesnost svakog trenutka koji proživljavamo… sve to čini nam svaki dan sasvim posebnim iskustvom. Na pitanje što ima novoga, a koje svakodnevno, kao napamet naučenu pjesmicu još tamo u osnovnoj školi, postavljaju nam ljudi koji nas okružuju, pravi odgovor je da svaki je dan nešto novo. Novo iskustvo, nove misli, novi osjećaji… sve što dan čini takvim, ma koliko puta da ponavlja se (jer i svaka minuta tek dio je koji uvijek isti je i uvijek se iznova ponavlja) svakako novo je.

 

U istoj se vodi čovjek ne može dvaput okupati… jer, već nakon prvog kupanja to nije ona ista voda. Trenuci što ispunjavaju nas i misli koje okružuju svaku minutu koja prolazi nove su i dio su iskustava koja proživljavamo. Svaka minuta donosi nam nova iskustva, nove spoznaje i nove težnje kojima težimo. Osjećaji što te minute nam krase također mijenjaju se… neki rastu, a neki se smanjuju, no količina osjećaja koja ispunjava nas ostaje izbalansirana i čini nas potpunima. Davanje i primanje osjećaja ono je što poseban smisao im daje, a svaka minuta ispunjena nam je time. Čak i osjećaj ravnodušnosti, osjećaj je i, ma koliko da možda ružno je kada počne ispunjavati osobu, tu je samo zato što nedostaju drugi osjećaji da zamijene ga… a vrijeme neumitno protiče i korača onim sitnim i tihim otkucajima sata.

 

…postoji tajna vještina… biti jedno za drugo…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 08.06.2004

Venera prošla je između Zemlje i Sunca. Tko imao je volje i mogućnosti mogao je tako 6 sati provesti gledajući sunce koje na sebi imalo je mrlju veličine vrha pribadače koja se micala. Kao pojava uistinu rijetka stvar i definitivno lijepa za vidjeti… nadam se da nisam baš jedini koji se toga sjetio.

 

Planet koji po veličini sličan je ovome koji i mi obitavamo, a opet toliko različit od njega, s toliko lijepim imenom i opet je tako uspio izazvati brojne praznovjerne koji u tom prolasku vide svoju pravu priliku za izazivanje ljubavne sreće. Svima takvima želim puno sreće i neka im i takva sitnica u njih unese dovoljno samopouzdanja da uistinu nešto po pitanju vlastitog ljubavnog života naprave. Kome uspije, neka u tome vidi prst sudbine.

 

Sudbina jedna je od onih riječi koje često se čuju, a malo je onih koji prihvaćaju činjenicu da sami smo kreatori vlastite sudbine. Svatko od nas u ogledalu može vidjeti osobu odgovornu za sve uspjehe i neuspjehe, pa na isti način može pogledati i osobu o kojoj nam ovisi sudbina. Ono što nameće se kao pravo pitanje jest jesmo li spremni pogledati u ogledalo? Knjiga koja tijekom 80-ih je i ekranizirana (s nezaboravnom glazbom) "Beskonačna priča" spada u djela koja nameću upravo to pitanje. Ako postoji ogledalo u kojem ćemo vidjeti naše pravo lice i sukobiti nas sa svime onime što je u nama, hoćemo li imati hrabrosti stati pred njega i pogledati ga?

 

Iako prst sudbine možemo vidjeti u svemu što nam se dešava, kao što možemo reći da slučajnosti ne postoje (tek postoje planovi drugih ljudi koje mi ne znamo), ne treba se na tu sudbinu pretjerano izvlačiti. Problemi koje svatko od nas ima tek trebaju biti neka vrsta izazova, a rješenja problema, kada ih pronađemo, nagrada za trud koji ulažemo da pokažemo sami sebi da sudbinu držimo u vlastitim rukama.

 

…zamnom cika, zamnom potraga, a predamnom put za Dovraga…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 12.06.2004

Koliko li puta kroz dan izgovaraju se riječi "volim te", a da značenje im se pravilno ni ne razumije. Toliko te dvije riječi isprostituirane su postale da nerijetko čovjek se uistinu, kada ih čuje, može zapitati što osoba koja ih izgovara zapravo želi reći.

 

Ponekad zapitam se nisu li te riječi tek zamjena za šutnju u trenutku kada dvoje ljudi, koji trebali bi si imati što za reći, jednostavno ne nalaze riječi. Istina, šutnja ponekad puno je ugodnija od puno pričanja, no do te se faze, kada i šutnja govori, treba u međusobnom odnosu prvo doći. Obično desi se da šutnja jedne strane budi čitav niz sumnjičavih pitanja u drugoj strani, a riječi "volim te" postaju neka vrsta testa da vidi se što ona prva strana zapravo misli. Tako gledano, jesu li te riječi uistinu iskreno izgovorene?

 

Možda zvuči neobično, no čak i unatoč čitavom nizu veza koje sam imao kroz protekle godine (od kojih je jedna bila i višegodišnja) ne sjećam se kada sam zadnji puta nekome rekao te dvije riječi. Nije stvar u tome da nisam iskusio i proživio zaljubljenost i ljubav (dvije stvari koje mnogi ne znaju razlikovati, no o tom potom), no uvijek sam smatrao da je puno efikasnije iskazati osjećaje kroz djela, a ne kroz isprazne i isprostituirane riječi koje na svakom koraku možemo čuti… jer, što su riječi – tek igračka u rukama onih koji znaju se igrati njima.

 

Taknut suncem što kroz oblake snage nalazi da obasja nas na trenutke, sve što želim dobrim ljudima jest da budu zaljubljeni i vole… izgovarajući to naglas ili ne. Riječi za osjećaje ionako nisu toliko važne – važna su djela…

 

…to sam ja… to te moje ruke grle iz daljine…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

ned - 13.06.2004

Kiša što već satima ne staje tek na jednu me sitnicu podsjeća… svijet nije mjesto u kojem je sve crno ili bijelo – tek nijanse sivoga čine ga mjestom vrijednim življenja. Nije li stoga nadasve bitno s vremena na vrijeme na oči staviti ružičaste naočale?

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Na priču koja slijedi prisjetio me jedan izuzetno ugodan razgovor kojeg imao sam čast voditi jučer. Mada odmah prisjetio sam se tog događaja, neke stvari se uistinu prvo trebaju staložiti kada izvuku se iz mulja sjećanja…

 

Bio je sunčan proljetni dan. Njena koža već počela je polako reagirati na sunce koje sve jače je sijalo, a njegova prva pomisao u trenutku kada ju je ugledao bila je kako izvrsno izgleda i kako očito je bila u solariju da ublaži tu alergiju koja svakog je proljeća muči.

 

Nisu se vidjeli puna dva tjedna. Iako nekoliko godina nije prošlo više od par dana da se ne vide, ta pauza bila im je nužno potrebna. Oboje znali su da susret neće biti ugodan i da vjerojatno biti će posljednji uopće, no neke su stvari morale biti izrečene naglas. Nervoza osjećala se i u njemu i u njoj, a riječi tiho su i teško nalazile svoj put kroz suha grla. Njegov pogled prikovan za nju, a njezin sakriven iza sunčanih naočala koje kao da skriti su trebale nešto što bilo je vidljivo – dva tjedna bez njega očito su u nju vratila onu vedrinu koja uz njega toliko joj je falila.

 

U ruci imala je Cosmo koji uvijek joj je bio izvor "korisnih" savjeta. Njemu je Cosmo uvijek bio dobar tek da ga prolista i pregleda niz zgodnih žena što na slikama ih se nađe. Kroz rijetke riječi teški i dugi gutljaji kave i za njima mineralne koja ispirala je usta. Mobiteli koji zvone – njega zovu na posao, a on objašnjava da malo će kasniti, a ona veselo s nekim se razgovara… s nekim za koga imala je više riječi nego za njega. Vrijeme teče, a sve ostalo kao da stoji. Tek sada u potpunosti i on shvaća – da, sada je uistinu kraj.

 

S optužbama riječi slobodnije počinju kretati. Njezino objašnjenje – nisi samo ti kriv, kriva sam i ja. Njegov dugi pogled i šok uz riječi – i dalje srce za tebe mi tuče. Njezin smijeh. Ne, nije joj to dovoljno uvjerljivo rekao. Njegova neuvjerljivost izazvana srcem što para se. U ušima šum, u duši praznina, a u krajičku oka tek mala suza skuplja se. I nova tišina…

 

Kroz njegove misli flashbackovi nižu se… prvi susret i upoznavanje, prvi poljubac, prva zajedno provedena noć… njezina kćer koja prihvaćena je od njega bez pitanja i rado i koja njega prihvatila je na prvi pogled… njezina majka i sestra koje nikada nisu ga podnosile, no ona uvijek stala je na njegovu stranu… sve lijepo što dešavalo se među njima… Istovremeno, javljaju se i slike ružnih trenutaka kojih puno je bilo. No, s tim sjećanjima povezana su i rješenja koja uvijek su nalazili… malo pronalazili nekakve kompromise… ostajali jedno uz drugo.

 

Oblak na trenutak prekriva sunce i obilježava im da vrijeme im je da se rastanu. Oboje svjesni da to posljednji im je susret i da svak će svojim putem krenuti dalje kroz život. Ona nasmiješena, kao da oslobođeno djeluje… on shrvan i nedovoljno jak da išta kaže. U tom trenutku jedan vražičak u njemu ne daje mu mira i riječi poteknu, no nipošto riječi koje ona je htjela čuti. Dovoljno dobro poznavali su se da znao je što će je povrijediti i iskoristio je to za kraj. Cosmo u njenoj ruci naglo dobio je na brzini i poletio prema njegovoj glavi, a kava, koje još je bilo u šalici koju je držao u ruci, postala je toliko teška da ruka je više nije htjela držati. Njegova glava dobro je prošla, jer uspjela se izmaknuti putanji Cosma, no ona se putanji šalice izmaknuti nije mogla… i ostaci kave koji bili su u šalici pratili su je dalje na posao. To bilo je posljednje što jedno su drugome dali nakon godina koje su si poklanjali. U tišini, svatko pošao je svojim putem…

 

Još na putu počela je padati kiša koju on je prihvatio više nego dobro. Godine nisu nešto što može se preko noći zaboraviti, a tuga ostala je u njemu još dugo vremena, no kiša koja padala je bila je početak ispiranja svega što ona je ostavila u njemu…

 

...i ponovo su usne tvoje drhtale ko da se boje...

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 02.06.2004

Promjenjivost vremena i opet uzrokuje promjenjivost raspoloženja, a pogled na ljude oko mene otkriva mi kako i zdravlje mnogih poprilično pati pod time. Kada onda se sjetim koliko je gužva u ovom gradu gdje god da se krene uistinu gubim volju obavljati bilo što što nije neizbježno. Na želost, s vremena na vrijeme pojave se upravo te neizbježne stvari i tjeraju nas na lutanja u potrazi za nizom papira po okolnim administrativnim šalterima. Ono što je gotovo kod svih isto jest to da će svi slati ljude s jedne strane na drugu pritom ni ne pomišljajući kako je sve to nepotrebna komplikacija za mnoge. No, valjda im je to posao.

 

Kod posla, uvijek iznova me iznenadi međusobna nesuradnja ljudi koji možda sjede par metara jedan od drugoga. Neću pritom ni pomišljati na velike firme i državne službe, jer mi je dovoljno baciti pogled na ured u kojem i sam radim.

 

Da ne ulazim u pretjerane detalje, reći ću samo da mi ured ima tri sektora, a jedna od najvažnijih stvari kada sam počinjao raditi bila je spremnost na timski rad. Ne znam kakvu predodžbu timskog rada imaju neki ljudi, no znam da sam takvog karaktera da sam se prilično brzo navikao na to da imam svoj osnovni sektor u kojem radim, no istovremeno gajim dobre međuljudske odnose i s djelatnicima ostalih odjela i, kada postoji potreba za suradnjom s nekim iz drugog odjela nikada nemam većih problema. No, očito da sam ja kao takav prilično rijetka biljka, a to mi potvrđuje pogled na ono što ljudi oko mene smatraju timskim radom. Naime, ljudi rade sa šačicom osoba koja ih u vlastitom odjelu okružuje, a stvari koje mogu bez većih problema riješiti u nekom od paralelnih odjela obično rješavaju negdje van ureda, jer ne surađuju s drugima. I opet, nameće mi se pitanje, jesam li ja toliko čudan što volim sve obaviti na istom mjestu, na kojem ionako provedem većinu vremena i na tome još nešto i zaraditi? Ne spada li i to u timski rad… da si svi međusobno potpomažemo koliko možemo?

 

No, neka… jednog dana, kada će ljudi uvidjeti besmislenost lutanja od šaltera do šaltera samo zato da bi dobili nekakav komad papira možda će i doći do nekakvih promjena. Dotle, ljudi, lutajmo… tko zna, možda u tim lutanjima naletimo i na djelić sreće.

 

…nebo zna i pjeva za nama…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 05.06.2004

Jupi… još jedan neradan vikend. Sve si mislim što bih mogao napraviti prvo. Do sada sam doma ionako već napravio sve što sam imao u planu napraviti – oprao sam rublje, usisavao, što je trebalo ispeglati ispeglao sam, a za ručak će se valjda pobrinuti netko drugi. Kave sam popio toliko da već vidim kako će mi cijeli vikend proći prilično besano, a praktički je subota tek do podneva došla.

 

Vrijeme nije svakome po volji. Ovi oblaci što nam kišne kapi donose uglavnom tjeraju ljude u brigu i pažljivo osmatranje neba kada će prve kapi uistinu pasti. Oko sebe uglavnom se vidi šarenilo kišobrana kojima ljudi se čuvaju od toga da ne bi pokisli. Čovjek bi pomislio da je kiša ne znam koliko štetna.

 

Sve se vrti ukrug, pa tako i padaline koje nas svako toliko zapljusnu. Možda je to tek posljedica toga što iskusio sam redukcije vode (kao i struje, no to nije toliko bitno), no kišu uvijek vidim kao nešto dobro i pozitivno. Svo šarenilo proljeća ne bi bilo tu da nam uljepša trenutke opuštanja i gledanja oko sebe u proljetnim danima kada te kiše ne bi bilo.

 

Već pišući otkrio sam čime ovaj viken biti će mi ispunjen – uživanjem u ovom predivnom vremenu i puštanje dragih mi kapi da i po meni padnu i ispune me ugodnim osjećajem proljeća koje je i u meni probuđeno…

 

…anywhere I go, I know youre always there…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 03.06.2004

Koliko puta desi nam se da ljudi oko nas postave nam neko pitanje, a prvi instinkt nam govori da odgovorimo na zajedljiv i sarkastičan način. To su ona ista pitanja koja obično odmah proglašavamo glupima, totalno zanemarujući učenje po kojem ne postoje glupa pitanja, već samo glupi odgovori. Koliko je to točno ili nije puštam drugima da procjenjuju (kako se svašta u današnje doba plaća, ne bi me čudilo da je netko i za to plaćen), no ipak ću pokušati bar malo ublažiti riječ "glupa" te reći da su ta pitanja suvišna i nepotrebna.

Po prirodi sam takav da ne volim pitanja. Stava sam da svako pitanje nameće nekakav smjer u razmišljanju onoga kome je postavljeno i kao takvo sputava kreativnost misli, a upravo misli su ono što nas čini. Odjeća možda utječe na to kako će okolina reagirati na nas (što jako dobro osjetim u nagloj promjeni obraćanja sa "ti" na "vi" kada god imam kravatu oko vrata), no nismo li iste osobe bez obzira na odjevenost? Naravno, misli su ono što nas čini i ispunjava onom unutarnjom ljepotom. Čemu onda kreativnost misli sputavati pitanjima? Da, svjestan sam toga da s tolikim pitanjima vjerojatno samome sebi skačem u usta, no moja su pitanja retoričke naravi i ne zahtijevaju odgovore, već samo pokušavaju nekoga natjerati da možda malo promisli.

Naravno, sve ovo i opet je potaknuto tek jednim sitnim detaljem. Naime, kiša svoju ćud, koja je prilično promjenjiva, već par dana iskazuje. Kako sam već više puta istaknuo, ljubitelj sam kiše. Uživam u tom osjećaju kapi što slijevaju se i rado ih puštam da padaju po meni. Kišobran je jedna od onih stvari koje mi negdje doma skupljaju prašinu. Ipak, kada god pokisnem nađe se netko tko će me zbunjeno pogledati i pitati: "Nisi valjda pokisnuo?" Ma, nisam pokisao - zaboravio sam se skinuti prije tuširanja. I u takvom trenutku se zapitam koliko ima istine da nema glupih pitanja.

Dok je ljudi biti će i svakakvih pitanja, a uopće ne sumnjam u to da će na svako pitanje za koje nam je bolje da se ugrizemo za jezik uslijediti i poneko koje će nas oduševiti, a s vremena na vrijeme i osobe s kojima pitanja nam uopće ne trebaju.

...let the rain come down and wash away my tears...

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

ned - 06.06.2004

"Udaljenost je za ljubav što i vjetar za vatru – raspiruje velike i gasi male"

 

Iako ne mogu sa sigurnošću reći tko je to izgovorio, teško mi je ne složiti se s takvom izjavom. Istina, Internet cijeli svijet čini jednim globalnim selom, u kojem je lako biti u kontaktu s bilo kime, ma gdje se nalazio, ipak je česta pojava ponašanje ljudi po pravilu "daleko od oka, daleko od srca".

 

Udaljenost često je teška, no uz dovoljno volje sve se može prebroditi. Jedino što sputava mnoge od sreće, pa makar i na daljinu, obično je neka vrsta straha, a nerijetko se radi i o nepovjerenju koje uzrokuje ljubomoru. No, čemu točno služi ljubomora?

 

Kada kažem da nisam ljubomorna osoba, često mi kažu da je to zato što do sada nisam pravilno volio. Hmm… no, meni i dalje uistinu nije jasno čemu bi ljubomora trebala služiti i kako ona pokazuje da nekoga volim ili ne? Mislim, meni je normalno da osobi koju volim jednako tako i vjerujem. Sve dok nema razloga za nepovjerenje, čemu paranoično testirati nešto lijepo? Ako razlog za nepovjerenje postoji, nije li to tek odraz nekih stvari koje u vezi ne funkcioniraju kako bi trebale?

 

No, udaljenost je veliki problem i obično nam daje previše vremena za razmišljanje. Tada nam se u punom sjaju redaju slike koje ukazuju na nesigurnost i nepovjerenje, ma koliko da možda nema razloga za to. Pogotovo to je izraženo u trenucima kada osjećamo potrebu da se stisnemo uz nekoga i osjetimo kako i bez puno riječi u osobi koju volimo možemo naći svojevrsno utočište. No, kada je udaljenost tu, ovo je gotovo nemoguće...

 

Neovisno o tome što nas jedan stih godinama uvjerava kako "…sve prave su ljubavi tužne" nikako ne vjerujem u to i čvrsto vjerujem u to da prave ljubavi nađu svoj sretan završetak, ma koliko problema im stajalo na putu. Pri tome, udaljenost, ma kolika bila, tek je jedno od iskušenja koje nerijetko stoji među onima koji se uistinu vole. Tek ostaje pitanje jesu li neke ljubavi uistinu toliko velike da ih vjetar udaljenosti raspiri ili će se pod tim vjetrom ugasiti.

 

…you came and breathed new life into this lonely heart of mine…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 14.06.2004

Kažu da internet povezuje ljude koji su daleko, a otuđuje ljude od susjedstva. Neovisno o tome što i po tom sam pitanju pomalo naopaka priča, htio sam samo malo proširiti tu izjavu i reći kako je televizija druga stvar koja mnoge otuđuje od onih koji su nam blizu. Dapače, smatram tu kutiju, gledavši koju neki pola života protrate, ima osjetno opasnije djelovanje od interneta. Ovdje, ma koliko ponekad indirektno izgledalo, potiče se komunikacija i izmjenjivanje ideja i misli, a televizor nam nameće ideje onih koji program uređuju. Komunikacija s televizorom jedan je od onih znakova koji bi trebali izazvati laganu brigu kod onih koji to čine.

 

Vjerujem da bar ovdje nema potrebe isticati što je internet i koliko isti olakšava čak i onima koji su možda malo povučeniji da ostvare komunikaciju. Upoznavanja su neopterećena onim dojmom koji stičemo prvim pogledom na sugovornika, a razmjena stavova i ideja nije sputana granicama… kako fizičkim, tako i dobnim. Ljudi su prihvaćeni onako kako se sami postave i žele biti prihvaćeni. Istina, uvijek postoje zlouborabe i ljudi koji frustracije liječe u prividnoj anonimnosti koju Internet nudi, no za one kojima to nije interesantno uvijek postoji filter. Kako ljudi koji su van našeg okružja imaju drugačija iskustva od onih koja svakodnevno viđamo oko sebe (ili barem mislimo da je tome tako) znatiželja nas nerijetko poveže s onima koji su nam daleko. No, meni je i na taj način uspjelo upoznati susjede koji doslovce žive u kući prekoputa moje. Ipak, priznajem da i taj virtualni svijet ima svojih velikih ograničenja, a introvertirane osobe kada pretjeraju znaju imati priličnih problema u komunikaciji s okolinom (pogotovo u okruženju ljudi kojima je internet nešto nepoznato, te im stoga ulijeva onaj strah od nepoznatog).

 

Televizor je zato sprava koju svi dobro poznajemo. Malo je domaćinstava u kojima nema TV prijemnika, a koliko god mnogi pričali kako ne gledaju televiziju, ljudi su prilično dobro upućeni u TV program. Što nam ta sprava, koju svi dobro znamo i koja nikog ne plaši, zapravo čini? Jedna me prilično neobična (a zapravo svakodnevna) scena nagnala da o tome uopće i krenem razmišljati. Naime, u tijeku je bila jedna obiteljska posjeta. Već po defaultu to je svojevrsna gnjavaža, no kako krv nije voda djelovalo je kao mogućnost ugodnog druženja. Razgovor je krenuo i tekao relativno normalno dok se netko nije sjetio upaliti televizor. U tom trenutku zavladala je tišina, a sve oči uprte su u istome smjeru. Tišina koja je zavladala bila je sve samo ne ugodna i potpuno je nevažno što se na ekranu zbivalo, to je bilo interesantnije od nastavka razgovora. Okružen ljudima, u tom sam se trenu osjetio prilično usamljen i jedini način da riješim se tog osjećaja bilo je udaljavanje iz te i takve atmosfere.

 

Imajući to u vidu, još ću se jednom zapitati koliko je internet uistinu kriv za otuđenje koje među ljudima se zbiva…

 

Za kraj tek jedna mala digresija – život je lijep, a čak ni vrag nije toliko crn kako ga se crta. Stoga, sve što trebamo napraviti jest podići glavu visoko u zrak i nasmiješiti se – nebo uzvraća osmijehe.

…ja ti donosim smijeh na napuklim usnama…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 15.06.2004

U svijetu u kojem moralne vrijednosti postaju tek stvar koju netko s vremena na vrijeme spomene, u doba kada preko leševa se gazi, a cilj opravdava sredstva, u danima kada nakaze postaju heroji, a inteligencija postaje nepoželjna lijepo je imati nekoga tko neće te gaziti kada vidi da toneš.

 

Kroz život upoznajemo se s nizom ljudi i od mase poznanika svatko od nas nađe ponekog prijatelja. Prava prijateljstva izgrađuju se godinama, no nerijetko dovoljan je i jedan susret da osjeti se kako dvoje ljudi na istoj su valnoj duljini. Iako mnogi kod muško-ženskih odnosa te vrste odmah pomisle na nešto više od prijateljstva, mogu samo reći da prijateljski odnos jedini je pravi temelj za bilo koji iskreni odnos. No, tko zna, možda sam prava nakaza (barem u društvu i vremenu u kojem živimo) zapravo ja.

 

Tuga ljudi koji osvoje moje simpatije u meni uvijek izaziva tugu i ako u takvoj situaciji uspijem osjetiti ipak bar mali osmijeh, koji pokazuje da tuga ipak polako odlazi, sretan sam. Život je kratak… prolazi prebrzo… tuga samo iscrpljuje nas i polako uvlači u vrtloge negativnih osjećaja. Ne smije se zaboraviti da svaka medalja ima dvije strane, a na jednoj od njih sigurno dočekat će nas nasmiješeno lice… a ta nasmiješena lica obično su u ljudima koji spremni su ponuditi nam i rame na koje možemo se nasloniti, prijateljski ispruženu ruku i uho spremno za slušanje.

 

Pravi se prijatelji ne nalaze često, stoga treba ih čuvati i njegovati prijateljstva s ljudima koji nude nam pozitivu. Život je kratak… zašto ne iskoristiti ga ispunjavajući sebe i ljude oko nas pozitivnim osjećajima i osmjehom?

…come away with me in the night…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 16.06.2004

Život niz je događaja koji nam se dešavaju nekakvim kronološkim redom. Pri tome mnoge i planiramo, no nerijetko i ono što je do najmanje sitnice isplanirano bude bar malo drugačije od zamišljenoga. Planiranje i očekivana česti su razlog razočaranja koja slijede. Vjerujem da upravo u tome krije se uzrok oblaka koji mnogi nose sa sobom u očima.

 

Najljepši se pak događaji dešavaju spontano, a ponekad si ni sami ne znamo pojasniti što ih uzrokuje. Kada desi se tako nešto između dvije osobe nerijetko čak niti značaj tih sitnica, koje impulzivno činimo, nije evidentan. U moru svakojakih sjećanja, jedan od najjačih takvih događaja odmah mi pada na pamet…

 

Dan je bio pravi proljetni i obasjan suncem. Sjedili smo jedno kraj drugoga u busu koji još nas je neko vrijeme povezivao, a oboje smo vodili svojevrsnu borbu s nervozom. Istina, znali smo se već tada prilično dobro, no nervoza (kojoj pravi uzrok je bio svijest da stvari nakon toga više neće biti iste) ipak nas je prilično kočila. Autobus se probijao kroz vrevu grada koji živnuo je s pojavom sunca. Na svom putu, bus taman krenuo je preko mosta, a u meni toga se trena pojavila želja da upijem u sebe miris njene kose. Istoga trena nervoza kao da rastopila se, a uslijedilo je pitanje koje nisam razumio… nisam ga ni mogao razumjeti. Gotovo dva tjedna prošla su dok nisam otkrio što je to odnijelo nervozu i koliko njoj ta spontana gesta je značila, no ne bih toliko analizirao to, već sačuvao bih tu sliku kao jednu predivnu uspomenu, a miris njene kose do današnjega dana sačuvan mi je u nosnicama…

 

Svatko u sebi nosi lijepe slike i čuva ih – neka tmurni trenuci i dani budu pobijeđeni njima.

…vezati ću sjećanja da ne lete nikuda, da ne lete nikuda…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

ned - 20.06.2004

Možda danas je dan da se leti…

Možda danas je dan za ples…

Možda danas je dan da se sjetim

Kako je bilo i kako će biti za sve nas…

 

Možda, uistinu danas je jedan od onih dana kada probleme i muke od jučer postaju smislene i kada s pogledom unazad osmjehnem se sutrašnjici. Možda svaki bi dan trebao biti takav. Možda…

 

Promjenjivost vremena stvara promjenjivost raspoloženja mnogih i divno je znati da neke su stvari tu i da se uvijek može računati na njih. Nebitno je radi li se pri tome o razgovoru s nekim tko nesvjesno podigne moral u nama, posjetu prijatelja kojeg manje viđamo radi dinamike življenja, telefonski poziv kojim nas netko budi jer tako je dogovoreno unaprijed, netko na čije se rame možemo osloniti i biti sigurni da nećemo samo skliznuti s tog ramena. To su stvari koje nijedna promjenjivost vremena ne može promijeniti i radi takvih je stvari ugodno pogledati oko sebe.

 

I kroz kapi kiše na licu osmijeh mi stoji, a sunce što nakon kiše dođe i dodirne me pokazatelj je da imao sam se čemu veseliti. Strpljenje i vjera u ono što želimo dovest će nas do željenoga. Sve što možda i treba napraviti lakše će pasti ako želja za time dovoljno je jaka. Stoga, ako nešto uistinu želimo svaki nam je trenutak tek korak do ostvarenja našega cilja, a ako neki problem ne riješimo odmah iz prvog pokušaja ne treba gubiti nadu – kako bi drugačije cijeniti znali ono što se ostvari?

 

Danas je prekrasan dan…

 

… i, uistinu, svaki dan prekrasan postaje ako tako se prema njemu postavimo. Stoga, promjenjivosti vremena nešto ne dozvoljavam da postane mi promjenjivo, a to je postojanost svojem pozitivnom pristupu sitnicama koje mogu mi uljepšati i najružnije dane te vjera u stvari na koje uvijek se može računati.

 

…došla si mi s Novom godinom… došla si i oterala bol…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 18.06.2004

Koliko li ponekad jaka je moć navike. Istina, kažu da nije teško naviknuti se na lijepo, no ponekad i na loše se stvari naviknemo i držimo se tih ustaljenih navika kao da uvijek bile su sastavni dio nas. Ponekad navike ne tiču se samo nas osobno, a s vremenom neke od navika pretvaraju se i u tradicije.

 

Navika za koju svi koji znaju me mislili su da će mi najteže pasti u vojsci jest rano buđenje. Istina, prvih tjedan dana moram priznati da nije bilo lako, no ono što vojsci mogu zahvaliti je upravo to da odmor nalazim u sitnim trenucima kroz dan i na taj način kroz noć spavam manje od većine.

 

Pušenje navika je koju mnogi smatraju lošom, mada samo to mogla bi biti tema za raspisati se. Unatoč svjesnosti kako nepušačima dim smrdi, zar zrak u gradu zapravo nam je čist i mirisan? Ma, da… kao proljetna livada… pih. No, poštujem naviku većine nepušača da bore se protiv pušenja i držim se dalje svoje navike da pušim.

 

Jutarnja kava s vremenom i više od navike je postala. Uistinu, ako mi se slučajno i desi da je radi žurbe preskočim, znam da čeka me dan pun glavobolje i borba za nadoknađivanjem onoga što sam propustio.

 

Polako navika mi je postala i da pišem ovdje, kao što znam da neki čvrsto se drže navike da čitaju. Veseli me što neki se još uvijek rado čitanja primaju i ponekad žao mi je što čitanje kao takvo postaje tek marginaliziran hobi kojim kao da bave se samo neki etiketirani i povučeni ljudi koji u tišini listaju stranice knjiga na kojima prašina se skuplja.

 

U danima poput današnjeg, navika mi je sjesti i, pokušavajući skupiti energiju koju promjene tlaka iz mene poprilično crpe, gledati svijet oko mene sa svim njegovim navikama… i uživam u tome što takvu si naviku mogu priuštiti. Još kada pri tome nadodam i ružičaste naočale koje ponekad na oči stavim dobivam predivne trenutke koji odgovor su na pitanje što radim kada ništa ne radim.

 

I kako navika danu je da polako prilazi svom kraju i prepusti svoje mjesto noći, tako i ja prepuštam se lagano plimi mraka da vodi me dalje… do nekih slijedećih navika…

 

…oblaci sami ne plove – treba im ludi vjetar…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 17.06.2004

Ljetni sunčan dan obasjao je ovaj grad kroz koji lagani me povjetarac nosio. Osim što temperaturu na podnošljivu razinu spuštao je, vjetar poigravao se s lepršavom kosom rijetkih prolaznika. U sveopćoj ludnici izazvanoj nogometom, kao da nitko ne mari za ništa drugo… sve što bitno je jest da se bude negdje i gleda utakmica… po mogućnosti u masi s pivama u ruci. Lagani osmijeh koji nezainteresiranost po tom pitanju prikriva i slijedeći korak na putu prema nikuda…

 

I najduži put počinje prvim korakom, a upravo taj prvi korak obično toliko je težak. Nerijetko s nevjericom pratim koliko puta ljudi glorificiraju prve korake u gotovo svemu – prvi poljubac, prvi seks, prvo pijanstvo… Kao da ljudi prisjećanjem i uveličavanjem tih prvih puta u sebi pokušavaju povratiti bar dio one nevinosti koja prethodila im je ili jednostavno pokušavaju ukazati na vlastitu zrelost zbog činjenice da prve su korake napravili. No, nije li svaki dan pun prvih koraka koje činimo… iz dana u dan…

 

Koračam udubljen u misli, tek s osmijehom na usnama što odaje da misli su mi ispunjene nečime što drugi ne mogu vidjeti. Hodam dobro poznatim putevima, no kao da svi putevi vode me na isto mjesto. Donedavno niti zapažao ga nisam, a opet sada jedno od najdražih mjesta mi je postalo. Znam, kada dođem tamo nitko me neće ništa pitati, a sam pogled na mjesto koje toliko me kao magnet vuče dovoljan je da ispuni mi misli i izbaci iz istih sve što možda izgleda negativno. Buka grada koji prepun je ljudi, školaraca što pri kraju su sa školom, studenata koji ispitne rokove naganjaju, ljudi koji rade… no, sve to nije bitno… bitan samo je onaj put koji predamnom je i po kojem kročim… korak po korak…

 

Prvi susret… to je ono što uvijek me iznova novom nervozom ispunjava. Stvar svakodnevice je upoznavanje novih ljudi, a prvi dojam koji svatko od nas ostavlja obično najbitniji je za sve što dešava se poslije toga. Pažljivo ispipavanje terena i lagani razgovori koji tu su da maknu tremu i obrišu eventualnu nervozu. Lagane teme i pokušaji zadržavanja razgovora na temama koje spadaju u krug tema o kojima može se povesti nekakav razgovor. Slušanje onoga što riječi govore i pažljivo gledanje govora tijela. Napetost uzrokovana očekivanjima… kako vlastitima, tako i osobe s kojom upoznajemo se. No, sve to prolazi, a s ljudima s kojima nađemo se na istoj valnoj duljini i taj prvi susret prilazi kraju s mirom u nama…

 

Pred ulazom sam i u nevjerici gledam kako brzo prošlo mi je vrijeme. Udubljen u misli niti svjestan nisam bio da već sam toliko odmakao. Koliko li puta prošao sam ovom cestom i niti pogledao pravilno nisam u smjeru tog ulaza. No, sada znam da taj ulaz zove me i mami. Otvorena vrata dobrodošlicu mi žele, a igra svjetla i sjene koju uzrokuje sunce što visoko na nebu je tek dodatni osmijeh na lice mi mami. Nekako kao da svaki puta kada noge me u tom smjeru odnesu sunce sija ili to zapravo noge ovdje vode me baš zato što je sunce? Mada vrijeme lijepo je, a mjesto na odmor zove, znam da jedna će me klupa prazna čekati i omogućiti mi da pogled odmorim na onome što uistinu želim vidjeti. Misli brišu se, a osmijeh sastavni dio mene postaje dok sjedam na tu klupu i gledam u predivnu sliku predamnom. I u tom trenu znam… iako sam, nikada na tome mjestu usamljen biti neću, mada jedan prvi puta i na tome me mjestu još čeka…

...dole na uglu ja čekaću, jer volim kad si tu…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 24.06.2004

Ljudi kroz život dolaze i prolaze, a prava vrijednost nekoga koga imamo kraj sebe u životu rijetko se kada spozna u doba kada taj netko je još tu. No, ponekad čak ni svijest toga da nekoga nema više ne ukazuje nam koliko taj netko nam je značio, bar ne dok nekome ne pokušamo objasniti tko nam je taj netko bio i koliko uistinu nam je značio. Osobu koja saslušat će nas i pokušati shvatiti svakako je svakome od nas prijeko potrebna i nadam se da svatko ima nekog takvog u svojem okružju.

 

Ovaj je tekst tek maleni znak zahvalnosti osobi koja me je strpljivo slušala dok prebirao sam po mislima i znala prepoznati što je ono što mi treba reći i kada je trenutak kada treba me pustiti da pričam. Bez da ikoga imenujem, jer znam da prepoznat će se, reći ću samo jedno veliko HVALA!

 

…laku vam noć pospani oblaci, svi moji putevi vode do nje…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 23.06.2004

Here are some people who have written books, telling what they did and why they did those things:

 

John Dean. Henry Kissinger. Adolph Hitler. Caryl Chessman. Jeb Magruder. Napoleon. Talleyrand. Disraeli. Robert Zimmerman, also known as Bob Dylan. Locke. Charlton Heston. Errol Flynn. The Ayatollah Khomeini. Gandhi. Charles Olson. Charles Colson. A Victorian Gentleman. Dr. X. Most people also believe that God has written a Book, or Books, telling what He did and why – at least to a degree – He did those things, and since most of these people also believe that humans were made in the image of God, then He also may be regarded as a person. . . or, mare properly, as a Person.

 

Here are some people who have not written books, telling what they did. . . and what they saw:

 

The man who buried Hitler. The man who performed the autopsy on John Wilkes Booth. The man who embalmed Elvis Presley. The man who embalmed-badly, most undertakers say – Pope John XXIII. The twoscore undertakers who cleaned up Jonestown, carrying body bags, spearing paper cups with those spikes custodians carry in city parks, waving away the flies. The man who cremated William Holden. The man who encased the body of Alexander the Great in gold so it would not rot. The men who mummified the Pharaohs.

 

Death is a mystery, and burial is a secret. 

(Stephen King, "Pet Semetary")

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Koliko li je ponekad malo potrebno i dovoljno da pokrene nas iz učmalosti svakodnevice. One iste svakodnevice koja podsjeća nas na probleme koje imamo (a svatko od nas ih ima) i našu borbu što je s njima vodimo. Svatko od nas tu borbu drugačije doživljava i proživljava, a kad se na kraju dana podvuče crta dobijamo sumu dobijenih i izgubljenih bitki koje nekako su se provukle kroz dan i samim nam postojanjem obogatile život.

 

I ovaj dan, iako ispunjen malim stvarima i naprečac donešenim odlukama, jedan je od velikih dana. Svaki je dan velik ako u njemu pokažemo da imamo snage i želje donijeti poneku odluku. Ne, ne trebaju to biti velike odluke, no ne može se reći da ijedna odluka u nama je mala. Svaka odluka bitna je na putu kojim kročimo. Ako tome dodam i užitak osjećanja jednog pomalo nemirnog srca za koje i bez puno riječi i velikih javljanja znam kako kuca, svaki dan velik je.

 

Na trenutak slab, već pomalo umoran od svih ovih praznika što radne nam dane rešetaju, pun želje za mnogočime što rukama daleko je i s laganim oblačićem u očima najlakše bilo bi predati se sivilu ovog velikog grada, no uvijek valja naći nešto što kao pokretač posluži. Osim osjećaja da nisam sam (a srce što spomenuto je samo mi to i potvrđuje), u danima poput današnjeg dovoljna je sitnica poput spomena Sacher torte…

 

…sad nemoj ništa da mi govoriš… prepoznaću šta god da pomisliš…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 21.06.2004

Ljeto i službeno počelo je danom koji dostojan je da označi nam početak tog najsunčanijeg godišnjeg doba. Proljeće se oprostilo od nas za ovu godinu danom koji u sebi objedinio je sve što je proljeće sačinjavalo. Tako gledano, sve sjeda na svoje mjesto i povinjuje se tihim i laganim koracima vremena što prolazi i ne mari za onime što ostavlja za sobom.

 

Meni ovo ljeto i opet donosi veseli i vedri cvrkut ptica. Kroz noć označavaju mi da jutro se približava, a kroz dan pjevaju mi u pokušaju da nadglasaju glazbu. Tek ostaje mi pitanje što te ptice žele mi reći?

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 30.06.2004

Iako znam da nekima ovo će zazvučati kao dolijevanje soli na ranu, sva sreća pa se vozačka dozvola ne produžuje svaki dan.

 

Kako nosim naočale, do ove sam godine imao ograničenje na 5 godina, koje ove se godine čudesno pretvorilo u ograničenje na 10 godina (valjda sam postao odgovorniji) i sada imam neko vrijeme mira i odmora od svega onoga što mora se proći radi dva reda teksta i jednog štambilja.

 

Svatko tko za sobom ima obavljen liječnički pregled vjerujem da zna koliko to zna biti i psihički i fizički naporno. Srećom, nisam natjeran da obavim sve pretrage, no unatoč tome sam samo na tome izgubio nekoliko sati. Čak mi se zavidnom učinila priča žene koja je u redu za predaju zahtjeva za produženjem vozačke rekla da je s lječničkim pregledom bila gotova za dva sata. S druge strane, baš sam našao čemu ću zavidjeti…

 

Na sam upis produženja se ne čeka pretjerano dugo… kad se jednom dođe na red da se predaju traženi papiri. Naravno, uvijek iznova desi se da dođe netko tko pojma nema ni što mu je potrebno ni zašto su ga baš tu poslali, pa se i na tome gubi vremena. U doba kada vrijeme izjednačava se s novcem, takvi ljudi uistinu su tlaka za sebe. No, kako i u takvim mi je trenucima teško skinuti osmijeh s lica, strpljivo i nasmiješeno dočekao sam svoj red i opet iznova pomislio kako se ponekad tako nasmiješen osjećam poprilično raritetno u svijetu smrknutih lica.

 

Nije teško naći osmijeh, pogotovo ako na displayu mobilnog uređaja pojavi se poruka koju kroz cijeli dan rado citamo… mozda ne toliko radi rijeci, vec radi osobe koja iza te poruke stoji. Ponekad rijeci uistinu nisu bitne, jer nas sputavaju i ipak ponesto ostavljaju nedorecenima, no spoznaja da neke se stvari znaju i bez da budu stalno iznova izgovarane dodatan je motiv za jos jedan ugodan osmijeh koji tek pratilja je do nove ponoći i novoga sna…

 

…svojim dahom pali vatru iz iskri što su ostale…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 29.06.2004

Iako već imao sam isplanirano što ću i kako ispisati danas u blog, život piše romane svoje vrste i pred sam kraj radnog vremena na radnome sam stolu našao jedan tekst koji htio bih podijeliti sa svima koji ovo čitaju:

Učinite svako dobro koje možete
svim sredstvima kojima možete
na sve načine na koje možete
u sva doba u koja možete
svim ljudima kojima možete
SVE DOK MOŽETE

Naša je dužnost pronaći sami sebe!

...u srce me potočaj ka divji cvit...

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Novi kišni dan donosi nam podosta novih stvari, no kako vrijeme trenutno nikako mi nije prijatelj, tek kratko reći ću da nisam nestao. Tehnički problemi svakome se od nas mogu desiti, no novi dan i novih par kišnih kapi ispunjavaju me veseljem i novom energijom.

Kako znam da neki su otperjali na more, želim im lijepo i sunčano  vrijeme (bar pretpostavljam da je to nešto što si ljudi na moru žele), a ostalima želim da ova kiša što pada donese im bar malo utjehe zbog toga što su tamo gdje jesu. Kiša je dobra... ona nam je prijatelj...

Kako bilo, tek kratko javiti sam se htio, a novi tijek misli s inspiracijom koju i sada osjećam kako navire, svakako doći će kasnije.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 26.06.2004

Iako inače sam jedan od onih koji slabo pamte datume, a rođendani kao takvi ne znače mi puno, postoje dani i datumi koje rado pamtim. Pred jednim od tih dana sada stojim i pažljivo odbrojavam minute do njegova isteka.

Svojim rođendanima ne pridajem neku veliku pažnju i vidim ih tek kao dane kada prisjete me se mnogi dragi mi ljudi. Tuđe rođendane zato volim proslaviti i vidjeti ih kao njihov dan. Ovim ću putem zato jednoj jako dragoj osobi poželjeti da gotovo sve što sama si poželi na taj dan i ostvari joj se, a ono malo što ostane neostvareno neka ostane pokretačka sila koja nova će iskušenja testirati i biti temelj koji sve nas tjera u novi dan.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Čisto zato što jedna me je osoba tražila ove riječi...

Luda noc
ja sam momak na losem glasu
u ovom gradu
a ko si ti
a ona kaze
ja sam bila mamina princeza
sve do sad
i sta mi bi
tebe traze ponoc je vec
tebe traze sta ce tata rec
ne ne ne
bitanga i princeza par
ne ide to
svice dan
ja sam momak na losem glasu
u ovom gradu
moras poc
ma neka je dan
jos bi malo bila stobom
bas si dobar
i jos nije poc
al tebe traze jutro je vec
al tebe traze sta ce tata rec
ne ne ne
bitanga i princeza par
ne ide to
reko sam joj da sam sit
i princeza
i svih drugih prevarenih zena
a i nje
reko sam joj da cu otic
otic iz ovog smijesnog grada
i da me pusti da spavam

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 25.06.2004

Već polako ubitačan postaje ovaj niz produženih vikenda, no nadam se da bar neke razveselilo je što ovakav dan, koji promjenjivo nam je pokazao svakakva lica, nisu dočekali u svojim domovima. Sudeći po prilično praznim ulicama Zagreba, onih koji su izbjegli ovaj sunčano-kišni dan ima podosta.

 

Kišne kapi što popodnevne sate su nam ukrasile ispunile su poluprazni grad, a i oni koji ostali su u njemu kao da sakrili su se. Odmor nadvio se nad nas, a sparina polako povlači se i prepušta mjesto laganom olakšanju i friškim mirisima koji nakon svake kiše ostanu. Istina, suncem zagrijan beton svojim mirisima kao da pokušava pokvariti taj osjećaj svježine što je u zraku, no uz sumrak što stiže osjeća se da lakše se diše. Ptice opet veselo cvrkuću (čudo jedno kako utihnule su i nestale prije no što pljusak je počeo) i nebo i opet lijepo je za vidjeti. Povremeni zvukovi rijetkih autiju i još rjeđih prolaznika odaju dojam ranoga jutra, a po mirisu zraka reklo bi se da je proljeće.

 

Kroz takav dan ponekad teško je naći ono što najviše nam treba i zato svaki osmijeh koji izazvan nam je na licu i kojeg uspjeli smo s nekime podijeliti dvostruko je veće vrijednosti. Dan bez osmijeha bezvrijedan je dan i zato drago mi je da i ovaj dan je s osmijehom započeo, a s osmijehom se i nastavio, pri čemu moram reći da još više mi znači to što osjetio sam da nisam jedini kojem osmijeh lice krasi.

 

Iako početak nije mu tako izgledao, današnji dan ipak je većim dijelom odmoru bio posvećen… a odmor i osmijeh zajedno dodali su jednu posebnu i laku notu cijelome danu, te nada ostaje da, iako se po današnjem jutru dan prepoznati nije mogao, ovaj će mi dan biti pokazatelj cijelog ovog produženog vikenda. 

…nemoj da brineš kad srce zna i nebo zna…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara