Seraphim

About

Stanje mjeseca

CURRENT MOON

moon phase info

Shoutbox

The Power of Love Lyrics

Arhiva

travanj 2008
ožujak 2008
veljača 2008
siječanj 2008
prosinac 2007
studeni 2007
listopad 2007
rujan 2007
kolovoz 2007
srpanj 2007
lipanj 2007
svibanj 2007
travanj 2007
ožujak 2007
veljača 2007
siječanj 2007
prosinac 2006
studeni 2006
listopad 2006
rujan 2006
kolovoz 2006
srpanj 2006
lipanj 2006
svibanj 2006
travanj 2006
ožujak 2006
veljača 2006
siječanj 2006
prosinac 2005
studeni 2005
listopad 2005
rujan 2005
kolovoz 2005
srpanj 2005
lipanj 2005
svibanj 2005
travanj 2005
ožujak 2005
veljača 2005
siječanj 2005
prosinac 2004
studeni 2004
listopad 2004
rujan 2004
kolovoz 2004
srpanj 2004
lipanj 2004
svibanj 2004

<font size="4">"To avoid criticism do nothing, say nothing, be nothing." <p align="right"><font size="2">[Elbert Hubbard]</font></p>

čet - 06.05.2004

Kako već valjda i ptice na granama znaju, poslije kiše neumitno nam dolazi sunce… i osvanulo je i uljepšalo veći dio dana. Vlaga što nastala je zbog kišnih kapi gotovo u potpunosti nestala je sa ceste, a sve što u zraku ostalo je jest miris koji uvijek ostane poslije kiše. Nekako mi taj miris baš i paše uz ovo proljeće, taj šareni dio godine. Kao da dodaje onaj poseban štih eksploziji boja i mirisa koji šaraju kako vid tako i nosnice svojom raznovrsnošću.

Iako mi se kroz čitav život provlači misao koja tako je lijepo opisana u stihu: "… tek u jesen otkriju se boje krošanja…" uistinu uživam u ovim proljetnim osjećajima koji prate me ove godine. Pomalo žalim što to vrijeme toliko kratko traje (najbolje prolaznost svega vidi se na jorgovanima), no utoliko više uživam u trenucima koje se može ukrasti kako bi se uživalo u sadašnjem trenutku, jer život je kratak…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 07.05.2004

Još jedno jutro u kojem sunce obasjalao je grad nakon noći koja bila je kratka… prekratka. Kako oduvijek bio sam dijete noći, nije za čuditi što noći mi nikada nisu dovoljno duge.

 

Noć… to doba koje toliki posvećuju isključivo spavanju i kada grad lagano uspori svoj ritam… kada sve okolo u tolikoj mjeri utihne da svaki se zvuk čuje osjetno jače… kada nije bitno što nam oči vide, već što osjećamo svim drugim osjetilima.

 

No, najljepši dio noći, koji u najljepše snove uvijek me iznova baci, jest trenutak kada ptice počnu cvrkutati i pokazuju da, iako živimo u ovako bučnom i krcatom gradu, još uvijek ima mnogih stvari koje priroda nam nudi, a koje ne znamo cijeniti…

 

Uz sjaje sunca i dan koji obećaje da biti će lijep, krećem dalje laganim korakom i vraćam se u buku grada koja prikriva sve ono što noć nudi… i već sada veselim se što nova je noć blizu.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Još jedan petak… i vikend koji iza njega slijedi. Većim dijelom ljudi jedva ih dočekaju i, ako gledam sa strane toga da vikendi su mi uglavnom neradni, za pretpostaviti je da bi i mene trebali veseliti. Ipak, vikend su samo dva dana koji dodju i prodju kao da nikada ih nije ni bilo.

Istina je, izlasci vikendom svojedobno su bili nezaobilazni i prirodni ritual koji nisam propuštao, no izaći na mjesto gdje se mladi skupljaju trenutno mi znači tek doći na mjesto gdje će prosjek godina biti dovoljno niži od mojih da se osjetim starim (ma koliko mi moj mladenački izgled ne odavao godine). Ići negdje gdje mi se skupljaju vršnjaci gotovo je nemoguće, jer se velika većina već našla u dužim vezama ili čak i brakovima, te se ovakav kakav jesam nikako ne osjećam dobro u takvim okruženjima. Nda… još je jedna opcija ići po mjestima gdje godine nisu bitne sve dok toče se runde, no kako ne pijem alkohol ni to mi nije neka pretjerana opcija.

Vikend tako uistinu mi postaje doba odmora, izležavanja i povremenog rada na nečem tek toliko da ne bih zakržljao u tolikom neradu. Ne bih da me se krivo shvati – ne žalim se radi toga. Tako mi odgovara i u tome trenutno uživam, a kada bi više ljudi uspjelo naći užitak u takvim sitnicama, vjerujem da osmijeh bio bi na osjetno većem broju lica.

Inače, jesam li jedini koji na licima ljudi uporno traži osmijehe i tek ponekad ih i nađe? Malo mi je glupavo u milijunskom gradu lutati među tmurnim i sumornim licima koja ružno pogledaju u mome smjeru kada vide osmijeh koji me stalno prati. Zar je moguće da je toliko lakše ružno gledati ljude oko sebe negoli naći nešto lijepo što će nas nasmiješiti?

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 06.05.2004

Za početak, tek kratki pozdrav...

Dok slušam kišu kako kaplje mi po prozorima, uživam u sivilu što od proljeća kao da jesen pravi i dan započinje mi ispunjen romantičnim osjećajima. Strašno ja kako puno ljudi ne voli te udarce kapljica koje prikrivaju sivilo grada i savršeno se uklapaju u monotoniju unutrašnjosti mnogih. Pri tome ni spominjati ne želim pročišćavajuće djelovanje što ga kiša ima. No, svakom svoje... i dok dalje slušam kišu kako sipi, svima želim da uživaju u još jednom lijepom kišovitom danu. :-)

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 10.05.2004

Novi dan… novi tjedan… novi počeci…

Predivno je osjetiti kako sunce dodiruje ti lice u ranojutarnje sate (kada se samo sjetim koliko me puta tama zimi budila) i znati da novi je dan došao kako bi bio ispunjen svime i svačime. Još ako noć prije toga je bila ispunjena ugodnim snovima, uistinu lakše je reći kako je dan divan. Čak i pitanje "Zakaj ja ne volim ponedelek" mi osjetno lakše pada, jer znam da ga tek s osmijehom prihvatiti mogu – jasno da to je problem nekog drugog, a ne mene.

Uživam u svakom novom ponedjeljku i gužvi koja stvara se u gradu koji pulsira. Neopisivo mi zadovoljstvo predstavlja izgubiti se u masi ljudi i biti nitko medju sebi ravnima. Jedino što malo me smeta jest zatvorenost i mrkost ljudi koji kroz tu gužvu jure. No, i ta mrkost povremeno mijenja se i pretvara u želju za boljim sutra kada netko se sjeti podijeliti svoj osmijeh sa svijetom. I zato novi je dan sam za sebe razlog za novi osmijeh i istraživanje mogućnosti koje taj nam dan nudi.

Svim maturantima želim da zapamte kako nikada više neće imati ovako lud vikend s ljudima s kojima su podijelili posljednje 3-4 godine, no bez pretjerivanja – faks je doba kada uistinu počinje se s ludim životom. Dakle, i taj se kraj uistinu može vidjeti kao pravi početak.

…a sve što htio sam reći jest dobro jutro i ugodan dan svima, pa i onima koji ne vole ponedelek.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Koliko li je vrijeme relativna stvar…

 

Danas jedna me kava natjerala da pomnije razmislim o tome. Naime, na kavi sam bio s kolegom s kojim još sam u srednjoj đkoli bio, da potom putevi bi nam se i na faksu križali, a na kraju smo i vojsku odslužili zajedno. U tih smo se nekoliko godina poprilično dobro upoznali, a onda svakog od nas život je na druge strane odveo i desilo se da smo se sve manje viđali, tek sjetili bi se jedan drugoga na važnije datume tipa rođendana, nove godine i ostalih stvari koje se običava čestitati.

 

Pogled unazad podsjeća me da, iako s vremena na vrijeme čuli smo se, prošlo je gotovo dvije godine otkako smo se zadnji puta vidjeli. Smiješmo je to što se u tom vremenu nije promijenilo puno… a promijenilo se sve. On se oženio i sada ima i sina, a mene i dalje prati sjenka bivše, koja me pred nešto više od godinu dana ostavila, no ljudi poput njega me i dalje vide s njom. Dižu se krediti i kupuju nekretnine, živi se nekim normalnim životom i svi se trudimo biti koliko toliko odrasli, a zapravo ti susreti otkrivaju koliko u nama još živi ono dijete koje svatko od nas u sebi ima. Te kave, ma koliko vremena da prođe među njima, vrate nas u neko drugo doba koje je bilo toliko smirenije i bezbrižnije (a opet ispunjeno brigama koje su danas neshvatljive).

 

No, i godine prolete kao za čas i, koliko god vremena do slijedeće kave s njim prošlo, znam sada već da učinit će mi se da vrijeme proletilo je, dok trenuci čekanja i očekivanja do beskraja mi uspore to vrijeme. Kada sekunde na sate mi sliče, a minute kao dani. Tek pomisao na to da strpljenje na kraju isplati se smiruje me i drži me koliko toliko normalnim.

 

Neka vrijeme samo leti… ili stoji… kako mu drago. Tek žao mi je pomalo što oni lijepi trenuci tako brzo prolete, no veseli me da najljepše slike nikada ne skliznu iz sjećanja. Dakle, relativnost vremena uistinu nebitna je, sve dok sa sobom imamo lijepe trenutke za nositi sa sobom.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 08.05.2004

Neradna subota… ili ipak ne?

Upitnik tu je, jer uistinu nisam u potpunosti siguran da ovu bih subotu neradnom mogao proglasiti. Iako radio nisam gotovo ništa, ipak sam veći dio dana proveo u uredu i ne mogu baš reći da sam presretan radi toga.

No, da krenem nekakvim redom.

Radim u jednom malo neobičnom uredu u kojem radi hrpetina ljudi (što honoraraca, što stalno zaposlenih) koji stalno protiču i time se stiče dojam da ih zapravo i nema tako puno. Kako ured je danas napunio 3 godine postojanja, organizirana je fešta na kojoj se vidjelo koliko nas uistinu ima. Srećom, nisu došli svi, no i ona brojka ljudi koji su došli nešto mukte pojesti i popiti poprilično je impresivna.

Svaka je fešta nešto što ne shvaćam nečim pretjerano formalnim, pa (za razliku od uobičajenih radnih dana) nisam na sebe stavljao košulju, kravatu i sako. Došao sam poprilično neformalno i lagano sportivo odjeven i već tu većina me čudno pogledala. Naime, prvo pitanje koje sam čuo bilo je kako to da baš na takvu proslavu ja dolazim bez navedenih rekvizita, a inače ih uvijek nosim. Bljuv… možda bih ih i danas odijevao da nemam već iskustva s takvim proslavama, no nema veze.

Iako malo iznenađen sitnicama koje se ipak mijenjaju od proslave do proslave, bilo je otprilike onako kako sam očekivao da će biti. Imali smo cattering (većim dijelom posluživani su plodovi mora) i bend koji nam je svirao. Nemali broj nas je sa skepsom gledao na činjenicu da ćemo imati živu glazbu, no dečki su svoj posao odradili odlično i gotovo da nije bilo glazbene želje koju nisu ispunili… a daleko najdraža mi je bila činjenica da nije bilo narodnjaka.

Eh, sad… naravno da sve što ima dobrih ima i onih lošijih strana. Kako sam jedan od rijetkih koji ne piju alkohol uopće, sam pogled na nepregledne količine alkoholnih pića pomalo me zgrozio, jer sam pred sobom već vidio (a kasnije se pokazalo da mi je vizija bila poprilično točna) niz ljudi koji u sebe ulijevaju taj alkohol do iznemoglosti. No, neka ih… apsolutno nemam ništa protiv da ljudi piju ako im je to gušt. Neka samo mene ostave da živim.

Slična stvar je bila i s muzikom, jer, kada alkohol jednom počne prevladavati, neki ljudi imaju izuzetno čudne ukuse i Thompson se morao svako toliko ponavljati. No, neka i toga… već sam naučio da nikuda ne smijem ići bez discmana.

Da ne duljim previše… feštalo se, popilo se, pojelo se, a neki su i dobrano teturali prema doma. Ipak, cijeli dan u uredu djeluje sam po sebi pomalo stresno. Stoga i ponavljam pitanje sa samog početka – neradna subota… ili ipak ne?

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

ned - 09.05.2004

Dan za danom, svaki dan vodi ka kraju tjedna… nedjelji u kojoj se apsolutno ništa ne dešava. Dan koji bi, kažu, trebalo iskoristiti za odmor i uživanje meni redovito predstavlja dan raznoraznih rastanaka i lagane dosade. Kada samo pogledam unazad i prisjetim se svih nedjelja u kojima nisam imao volje ni nos promoliti iz kuće, a kamoli nešto drugo. No, nedjelja neumitno dolazi i tu se ništa ne može.

 

Današnja nedjelja malo je drugačija od prethodnih. Naime, dućani od danas rade opet i nedjeljom. Jupiiii… ne znam samo radi čega je to toliko bitno. Kako odrastao sam osamdesetih, sasvim mi je normalno da dućani taj jedan dan imaju svoja vrata zatvorena, a sve što bilo je potrebno za taj dan uvijek se kupovalo dan ranije. No, što je tu je… donešena je odluka da se i nedjeljom opet radi i već žao mi je svih onih trgovaca koji i opet ni taj jedan dan odmora u tjednu neće imati.

 

Kako kraj tjedna ne donosi mi puno lijepoga, s veseljem bar u san se bacam i tonem u mislima što osmijeh mi na lice vraćaju. Svaki dan, pa tako i ovaj, laganim koracima hoda prema svome kraju, a svaka ponoć nam donosi novi dan…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 08.05.2004

Subota došla je tiho… na prstima. Svašta se nešta slavi na ovaj ludi dan. Slušam 101-inicu i baš mi ih je super slušati kako proslavljaju svoj 20-i rodjendan, a osim toga danas je (i odmah se ogradjujem – naime, ako se ne varam) dan oslobodjenja grada Zagreba. Ipak, za mene prvenstveno je tek još jedna u nizu subota koje dodju, budu i prodju.

Tako gledano, dani bi se mogli gledati kroz određenu prizmu monotonije, no naravno da nije tako. Svaki je dan nova avantura i niz novih izazova. U svaki dan treba ući s puno dobre volje i sa snovima, jer samo oni koji imaju snage sanjati imaju snage i ostvariti svoje snove…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 11.05.2004

Sama pomisao na gledanje televizije tjera me da se sjetim jedne stvari koja je glavna odlika svakog TV programa – reklame.

 

Uistinu, nevjerovatno je kolika je moć reklama koje gledamo iz dana u dan. Stvari kojih se niti sjetili ne bi postaju nam apsolutno potrebne i ne možemo si zamišljati život bez njih. Istina, i život leti svojim prilično brzim tempom i stvari koje su nekad bile apsolutni luksuz danas su nešto sasvim uobičajeno, no ponekad kada pogledam oko sebe pomislim kako se možda ipak trunku pretjeruje.

 

Sjećam se svog prvog mobitela – godina je bila 1999., a moja draga se stalno žalila na to kako sam lutalica svoje vrste i kako me nikako ne uspijeva uloviti. Upravo u to doba pojavila se prepaid usluga operatera kojeg ne želim reklamirati. Imao sam dvojbu – biper ili mobitel. Pogledao sam na ponudu i dao 1700 kuna za mobitel koji se danas može označiti kao cigla. Već onda taj je mobitel imao sve što mi je dan danas potrebno i, kada mobiteli ne bi imali običaj s vremena na vrijeme se kvariti, vjerujem da bih ga do dana današnjega imao.

 

S druge strane, iz dana u dan pojavljuju se nove usluge i nove mogućnosti, a reklame nas uvjeravaju kako smo upravo to čitav život čekali. Mobitel kao takav postaje prava igračka s kojom se možeš igrati, slikati, spajati se na net, slušati glazbu, skladati melodije… a reklame koje vidimo samo potenciraju želju i potrebu u nama za upravo time.

 

Sva sreća da imamo reklame, jer inače nikada ne bi znali kakve smo ovce i što nam točno u životu fali.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Što je ono što nas tjera dalje kroz svaki dan?

 

Vjerujem da svatko od nas ima nešto što mu/joj pomaže da nekako progura još jedan dan. Dan za danom putuju i teku, a život su nam poput velike rijeke što izvire našim rođenjem, a gdje je to more u koje uranjamo nitko od nas unaprijed ne zna. Dijelimo dane i noći s ljudima sličnih interesa i trudimo se iskoristiti život koliko već možemo i koliko na vlastita moralnost dozvoljava. Možda bih trebao ovdje istaknuti kako svatko od nas ima svoje moralne vrijednosti i načela, no smatram kako je to jedna od onih činjenica koju svatko i bez posebnog naglašavanja zna.

 

Kao noćnu pticu, uvijek kroz dan pratilo me sunce, a noću zagrlio bi me mjesečev sjaj. Kroz dane prate me i nebrojene izgovorene riječi i svakodnevna objašnjavanja s ljudima. Prate me gužve, žurba, telefoni koji zvone, tramvaji… i onda stigne noć. Noć nudi mir, tišinu (tek prekinutu glazbom koja MORA biti u pozadini), rijetke prolaznike i mogućnost utapanja u igri svjetala što obasjavaju grad. Poneki putnik koji spava u noćnom tramvaju tek bazazleni je suputnik u vožnjama kroz grad, a pravi razlozi stalnog pipanja zaljubljenih upravo kroz noć se vidi (naime, zaljubljenost stvara probleme s vidom).

 

Ne znam za ostale, no mene kroz svaki dan tjera upravo ta noć što poslije svakoga dana dolazi…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 12.05.2004

Jedno od najčešće postavljenih pitanja koje čujem jest jesam li normalan. Prema standardima koje nameće mi svijet oko mene, jedini odgovor koji mogu na to dati jest "naravno da nisam".

 

"Normalan" život značio bi posao od 8 do 16, ženu, dijete (ili po mogućnosti već djecu), kredite, brige, žaljenje, nesanicu, pretakanje iz šupljeg u prazno… ne znam zašto, no ta i takva me slika baš i ne privlači pretjerano. Znam da nije sve za svakoga, no poprilično mi odgovara moje klizno radno vrijeme. Poput nedoraslog dijeteta, ono mi omogućava da proživim život kako si ga sam isplaniram.

 

Jedan sam od rijetkih sretnika koji su po stambenom pitanju osigurani od rođenja. Dakle, to je još jedna od "normalnih" stvari koje me zapravo ne pate… i mogu samo reći da nisam nezadovoljan radi toga.

 

Ipak, ponekad mi poprilično fali nešto što svi "normalni", a i neki koji to nisu imaju kraj sebe. Stoga ću, kao i mnogi u svojim blogovima, današnje jutro započeti stihovima:

 

…još ne znam dal si zvijezda ili žena

i samo jedan tren da postojiš ko ružičasta morska pjena

na žalu stojim sam.

 

Galebova stope briše val,

ali samo vječnom ljubavlju dodirni me

i ostani uz mene…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Kako danas sav sam u stihovima, započet ću i opet s jednim. Naime, kako Meritas kažu:

 

…svaki dan je kloniran

prazan, dug i dosadan

svaki dan je novi dan…

 

Uistinu, iako svaki je dan novi dan i nudi nove bezbrojne mogućnosti, skučeni smo i upadamo u zamku rutine čineći svaki dan ono što smo činili i prethodnih. No, ne bi li bila ludost raditi iste stvari i očekivati drugačije rezultate? No, unatoč tome što kao ljudi svjesno prihvaćamo da tako nešto bila bi ludost, svoje greške uvijek iznova ponavljamo i rijetko iz njih nešto uistinu naučimo.

 

Svaki dan iznova zaključujem kako ljeto sve mi je bliže. Prošlo me ljeto naučilo kako nije najugodnije živjeti u potkrovlju kada sunce uprži i toplina čak i kroz noć ubija u pojam. Mali pogled unazad prisjeća me da mi temperatura zraka u nijednom trenutku nije pala ispod 30°C. Samo prisjećanje na te trenutke tjera me da već sada razmišljam o nekakvim rješenjima tipa bijega iz ovog vrelog i sparnog grada kada topline krenu.

 

S druge strane, kada pogledam koliko ljudi žale se, nikad im nije po volji. Po ljetu prevruće, po zimi prehladno, a u jeseni i proljeću kiše ogroman su problem. Što je najgore, sa samo malo drugačijim pristupom, sve se zapravo mijenja. Kako već puno puta sam istaknuo, nema ničega romantičnijeg od kapljica kiše koje padaju… gledali ih iz neke tople prostorije ili kisnuli, potpuno je svejedno. Toplina ljeta tu je da iz nas istjera sve one hladne trenutke i ispuni nas toplinom do slijedećeg ljeta. Zimske radosti i snijeg što pada tek darovi su s neba kojima igrati se možemo. No, prava se radost uistinu samo na dječjim licima vidi… i zato se iskreno nadam da ostat ću uvijek bar malo dijete.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 17.05.2004

Kažu da je, kada čovjek nema što pametnoga za reći, najbolje jest da šuti. Kada ljudi češće toga bi se držali bila bi manja poplava ljudske gluposti koja svakodnevno nas okružuje, no s druge strane bilo bi i puno manje stvari kojima iskreno se možemo nasmijati. Stoga sam sretan što će se uvijek naći ljudi koji će me svojim riječima dovesti do smijeha… ma koliko sarkastičan bio.

 

Smijeh je zdrav i zato je otužno vidjeti koliki ljudi su osmijeh kao takav zaboravili i ostavili ga negdje daleko. Žive svoje male živote i pronalaze mjesta na kojima će prosipati žuć i otrov trudeći se na sve načine ostaviti dojam nekoga tko je sve prošao i sve zna, a istovremeno ne dozvoljavajući da im se kaže nešto što ne spada u njihov skučeni način razmišljanja. Ti isti iznose stavove mase i pri tome sami sebe vide kao velikane koji se uzdižu… vjerojatno zato što su živeći u sustavu u kojem riječi su bile kažnjavane, nenavikli na to da u današnje doba svatko može reći što hoće.

 

No, za danas nemam puno riječi… tek prepuštam se odmoru nakon dana koji donio je tek lagane promjene raspoloženja, koje kao da reflektiraju promjene vremena oko nas. No, svaki dan je novi dan… tako i sutra osvanut će novi dan…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

ned - 16.05.2004

Kako glazba jedna je od rijetkih stvari koje ne poznaju i priznaju granice, moram priznati da sam rado pogledao izbor za pjesmu Eurovizije u sinoćnjim satima. Iako sam osjetno više očekivao od onoga što je izvedeno, naviknut na to da takvim natjecanjima budem razočaran, s popriličnim sam interesom pogledao daljnji tijek dogadaja i, dakako, glasovanje.

 

Kako je glasovanje prošlo vjerojatno su manje-više svi vidjeli i/ili čuli. Ono što je zastrašujuće jesu komentari koji nemaju veze ni s glazbom ni s pameću. Naime, jedno od najčešće postavljenih pitanja koje sam čuo otkako je glasovanje gotovo jest kako je hrvatsko glasačko tijelo moglo srpskim predstavnicima dati 12 bodova?! Uistinu, nije bitno to što se radilo o jednoj od ponajboljih pjesama koje su izvedene na tom natjecanju, kao ni to da je Željko Joksimović glazbeno gledano ogroman i svestran talent… ne, važno je da on predstavlja zemlju koja nama, kao velikim Hrvatima, ne bi smjela odgovarati. Što reći na to nego bljuv?

 

Vrlo vjerojatno sve to i ne bi bilo u tolikoj mjeri potencirano kada danas ne bi bio jedan od onih dana koji se uvijek koriste u političke svrhe. Naime, danas je dan kada se prisjećamo Križnog puta i Bleiburga. Istina je da je to bila velika katastrofa hrvatskog naroda (i jedan od mojih djedova upravo je na tom putu skončao svoj život), no žalosno je za vidjeti i nekako si mislim kako se i ti mrtvi u svojim grobovima okreću, kako se taj dan i događaj koriste za podizanje razine nacionalizma do nepodnošljivosti.

 

Samo radi takvih stvari sretan sam što je danas nedjelja i ništa me ne tjera da izlazim među ljude. Svjestan da moji stavovi nisu svugdje pretjerano popularni i da ljudi podložni su utjecajima mas-medija, s užitkom ljenčarim u udobnosti svoga doma i spremam se za novi radni tjedan koji je predamnom.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 15.05.2004

Laganim je koracima i ova (ne)obicna subota pronašla svoj put do kraja i, nakon što sunce posustalo je, noc ponovo preuzima vlast nad svima nama. Svaka noc draga mi je, a vec neko vrijeme kao da dani su tu samo da noc bih docekao i onda poceo uživati u životu.

 

Na samome sebi nikada nisam škrtario i, pogotovo kroz dane studiranja, naucio sam uživati u životu. Pri tome sam ipak uvijek imao neku mjeru i nisam upadao u rastrošnost pijanog milijunaša, no odricanje je nešto cega se drage volje odricem… i ne samo u doba korizme. Naime, život prebrzo prolazi da bi se odricali od bilo cega što nam život cini vrijednim življenja.

 

Pomalo sjetno ponekad pogledam u sve što dešava mi se i, kako glazba ispunjava mi život gotovo u potpunosti, pronalazim se u nizu stihova. Kada poceo sam pisati ovdje nadao sam se da ipak cu ih moci bar malo izbjegavati, no kako prožet sam njima, ne vidim razloga da ne ispišem ih…

 

Hej, mnoge vatre sam ložio,

i mnoge vode zamutio

nošen srecom i zlom.

I da znaš, tri sam banke potrošio,

a da nisam ni slutio,

da sve to tek prohuji s vihorom,

jednom zauvek...

 

Sve prozuji, tek ostaje sve ono što u sebi krijemo, sve ono što osjecamo, sve ono što pamtimo. Stoga, s veseljem gledam u novi dan (ili je bolje reci nove dane) i sve ono lijepo što stiže mi i što zapamceno ce ostati.

 

Za kraj, još samo jedan stih za nekoga tko prepoznat ce se u njemu…

 

…nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

I opet, jedan predivan dan kao stvoren za izležavanje i odmaranje. Vjerujem da će se i oni maturanti koji jučer proslavili su kraj škole složiti samnom. Koliko mi je kratak pogled u novine rekao, ove je godine slavlje čak bilo relativno mirno… što je to 15 oštećenih tramvaja, 5 privedenih i četvero u traumatologiji za takvo slavlje u milijunskom gradu? Istina, vjerojatno je i ona horda policajaca i zaštitara doprinjela tome da se stvari ne zahuktaju još više, no važno je da slavlja je bilo i da život lagano kreće dalje.

 

Sunce sija i grije nas, a dan lijeno korača i ne donosi ništa pametnoga i novoga. Otkucaji sata lagano mi ukazuju na to kako vrijeme ne mijenja ništa, tek prolazi i ne obazire se na to što nam se dešava kroz njegov protok. Upravo radi toga potrebno je povremeno zastati i pogledati oko sebe što kroz vrijeme koje proteklo je desilo se.

 

Dani poput ovih uvijek malo me u sjećanja bace. Kao da potrebno je ne raditi ništa kako utonulo bi se u one trenutke koji prebrzo su prošli. Ova cijela godina kao da prebrzo prolazi i sa nevjericom pratim kako već je polovica 5. mjeseca. No, dobro na svemu tome je sto kroz to vrijeme ipak se neke stvari mijenjaju i vode nas naprijed, a budućnost obećava da donijet će sa sobom još čitav niz onih prilika koje tako brzo prođu i ostavljaju nam predivne slike koje prate nas kroz dane kada vrijeme kao da stoji.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 14.05.2004

Najgori dio potrage za novim poslom jest lutanje po nizu razgovora za posao, a u većim firmama i po "psihološko-motivacijskim testovima". Do danas tih sam testova bio pošteđen (barem u nekom opsežnijem okviru), no sada napokon znam zašto ih ljudi ne vole.

 

Od ranog jutra spremao sam se na taj test i pomirio sam se s time da ću izgubiti sat-dva, no izgubio sam punih 5 sati. Nekoliko psiho-testova (i odmah sam se sjetio regrutacije za vojsku), test inteligencije, verbalni test, komunikativni test, test općeg znanja, test snalaženja u prostoru… više se ni ne sjećam koje smo testove sve prošli, a kroz svo to vrijeme imali smo jednu jedinu pauzu. Grozno. Jedva sam dočekao odlazak kući.

 

Eh, odlazak kući… koji je zapravo samo značio umivanje, jelo i odlazak na trenutni posao. No, naravno da ni taj put do doma nije mogao proći u potpunosti mirno. Naime, kao što i ptice na granama već znaju, danas su nam maturanti u slavlju svoje norijade. Moje čestitke svim maturantima – napokon ste došli do točke kada uistinu počinjete živjeti, no u onom trenutku nikako nisam imao volje za sve ono što svaka norijada nosi sa sobom.

 

Enivej, još je jedan dan ostao za nama, a sada polako spušta se noć. Vjerujem da mnogima ova će noć još biti jako duga, a nekima će ostati u pamćenju do kraja života. Stoga, sada, kada sam i malo odmoran i kada sve sam obaveze uspio staviti za sobom, s osmijehom na licu bacam pogled na grupice onih što slave i prepuštam se odmoru što mi ga vikend nudi.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 13.05.2004

Još jedan predivan, proljetni dan ispunjen kišnim kapima. Svjestan sam toga da ta kiša ne veseli svakoga, no pročišćavajuće djelovanje koje te kapi imaju na mene tjeraju me da se svakoj iznova veselim. Kišobran uistinu postaje mi potpuno suvišna stvar koja mi samo smeta i ne dozvoljava kapima da prodru do mene. Jedini problem pri tome je da se s vremena na vrijeme treba presvući, jer dodir mokre odjeće baš i nije uvijek pretjerano poželjan.

 

Osmijeh i opet sa usana mi ne silazi. Sutra je norijada i to tjera me da tonem malo u prošlosti i prisjećam se svojih školskih dana. Eh, škola… sjećam se, kada napuštali smo osnovnu suze su tekle, jer već tada postojala je svijest da ništa više neće biti kako je bilo. Sada shvaćam da radilo se tek o strahu od promjena, a malo je taj strah bio i opravdan. S godinama tek poneka obaveza se nagomila i od ljudi se više očekuje. No, unatoč tome za sebe sam otkrio da najbolje mi je preživljavati bez brige i bez pameti, kao i svako dijete.

 

Dok s nemalo zavisti gledam tako u smjeru svih tih maturanata što sutra će me mimoići (to je jedna od onih stvari koje su neizbježne kada se na Jarunu živi), prisjećam se svega što prošlo je otkako i ja sam bio dio te mase i drago mi je da sve to je prošlo, a u budućnost gledam bez imalo straha, jer znam da će sve biti onako kako to svatko za sebe uredi. Stoga prošlost puštam prošlosti i s osmijehom na licu ponovo okrećem se sadašnjosti u kojoj kiša me veseli i budućnosti koja obećava da biti će ispunjena lijepim stvarima.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Koliko li ljudi svakome od nas prođe kroz život i ostavi svoj trag. Ponekad nismo ni svjesni toga koliko ljudi su, zapravo, društvena bića i dozvoljavaju okolini da utječe na njih. Ponekad sitnice osoba koje i zaboravljamo ostaju zauvijek dio nas i prate nas kroz čitav život.

 

Koliko li sam puta prošao gradom, naletio na nekog poznatog i zaključio kako grad je malen (a pokušajte se s nekim dogovoriti da ćete se naći na Trgu u određeno vrijeme i ne precizirati točno gdje), viđao ljude koji me znaju i s osmijehom pozdravljaju mada mi možda ni ime više ne znaju, smiješio se ljudima koji unijeli su mi radost u život i onda zapali u zaborav. No, nisu zaboravljeni… tek pošli su svojim putem kroz život, a za mene u tome nije bilo mjesta.

 

Iako puno sam puta čuo da su ljudi ovakvi i onakvi, mogu reći da ima jako puno divnih ljudi. Trudim se svakim danom biti sve bolji, no znam da nikada neću biti divan kao neki od ljudi koji dio su moga života. Stoga ovim putem samo svoju zahvalnost svim onim divnim ljudima koji, unatoč tome što povremeno zastranim u svojim pokušajima da ostanem svoj, ne dižu ruke od mene i pokazuju svoju veličinu.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 31.05.2004

Iako pomalo nespojivo s idejom pisanja blogova, ponekad moram priznati koliki mi užitak pruža sama pomisao na bivanje nevidljivim. Ići svijetom i skupljati znanja i iskustva, a istovremeno ne biti u onoj grupi ljudi koji se uporno trude nešto mijenjati i svojim utjecajem u ljudima oko sebe ostavljati trag. Raznolikost razmišljanja upravo je nešto što čini svaki razgovor pomalo začinjenijim. No, možemo li uistinu ući u neku ozbiljniju diskusiju, a da svojim argumentima bar malo ne poljuljamo vjeru ludi u vlastite stavove i time bar malo ne utječemo na način razmišljanja ljudi? Razina samopouzdanja kod mnogih je, na žalost, toliko niska da, ne samo što si dozvoljavaju rušenje vlastitih uvjerenja, već objeručke prihvaćaju ideje, uvjerenja i stavove bilo koga tko je u dovoljnoj mjeri elokventan i gorljiv u zastupanju vlastitih teza.

 

Jedna od najljepših stvari po kojoj se razlikujemo od životinjskog svijeta (iako to možda i nije u potpunosti točno, no smatram to trenutno ne toliko bitnim) jest upravo to što svatko od nas zna i može misliti. Činjenica je da me ljudska glupost može poprilično izbaciti iz takta, no s vremenom se pomirim s time da je svatko osoba za sebe, sa svojim mislima (bez obzira na to što se često dešava da radi lijenosti po pitanju razmišljanja od ljudi čujemo prilično kontradiktorne izjave) i kao takve ih treba prihvatiti.

 

Priznajem da cijeli ovaj tekst pišem pomalo razočaran u ljude koji si dozvoljavaju idolopoklonstvo kakvo se na svakom koraku može vidjeti. Kako je nogomet uvijek aktualan (ma koliko da nisam jedan od onih kojima je smisao života dočekati nekakvu utakmicu) uzet ću jedan od svježijih primjera iz tog svijeta. Vjerujem da se malo kome treba objašnjavati tko je David Beckham, a koliki utjecaj na svoje poklonike ima zastrašujuće je. Ne znam postoji li negdje podatak koliko je ljudi još tijekom SP-a u Japanu i Koreji počelo nositi tzv. "beckhamicu", no znam koliko su frizeri jamačno bili oduševljeni tim trendom. Sada, kada je je tetoviran na prilično vidljivom mjestu, trend je opet pokrenut. Na stranu s nekim društvenim normama i problemima na koje će tako istetovirani naletjeti prilikom zapošljavanja (ili neće, no to je već priča za sebe), čemu takvo poistovjećivanje s nekim? Hoće li to nekome pomoći da igra nogomet ili zaradjuje kao on? Hoće li nekome podići rejting u društvu? Hoće li se nekome popraviti kvaliteta življenja radi jedne tetovaže?

 

Svjestan toga da ne mogu puno promijeniti, dižem i opet glas za vlastitu nevidljivost i željno osluškujem originalne misli svih onih koji su spremni misliti, a ne samo krasti misli iza kojih ne mogu pravilno stati, jer nemaju pravih argumenata.

 

…lajte kere, varošanke… kera sam i sam, odlično vas znam…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

Kako prošao je vikend (dobro, ne baš običan, no ipak vikend) teško da imam puno riječi. Stoga danas i ja ću se prepustiti tek nekim stihovima što pratili su me kroz njega…

 

You know that its true. (every time I see your face I miss you baby)

You know that its you. (I want to let you know youre driving me crazy)

Id do anything to help you to see,

I dont think you understand what youre doing to me.

You know that its true. (every now and then I want to call you baby)

You know that its you. (I say a prayer that youll come back to me lady)

Life aint anything alone cant you see

Youre an angel in my eyes, everyday youre closer to me… 

 

One: Youre like a dream come true

Two: Just wanna be with you

Three: Girl , its plain to see

That youre the only one for me

And four: Repeat steps one thru three

Five: Make you fall in love with me

If ever I believe my work is done

Then Ill start back at one…

 

And I want to wake up with the rain

Falling on a tin roof

While Im safe there in your arms

So all I ask is for you

To come away with me in the night

Come away with me…

 

Oh, when you kiss me

I know you miss me…

and when youre with me

The world just goes away…

 

From the first day I saw her I knew she was the one

As she stared in my eyes and smiled

For her lips were the colour of the roses

That grew down the river, all bloody and wild…

 

Well I will go down with this ship

And I wont put my hands up and surrender

There will be no white flag above my door

Im in love and always will be…

 

When you cried Id wipe away all of your tears

When you scream Id fight away all of your fears

I held your hand through all of these years

But you still have

All of me…

 

A new moon leads me to

woods of dreams and I follow.

A new world waits for me;

my dream, my way…

 

Za sada, toliko od mene… još jedan dan polako ide svojim putem…

…paint the sky with stars…

otipkao Seraphim ||
| 2 komentara

ajoj

komentar napisao/la Seraphim, u vrijeme 10. studeni 2006 16:18:00

hmm...

komentar napisao/la (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 10. studeni 2006 17:43:00

pet - 21.05.2004

Današnji dan pod dojmom mi je jedne neočekivanosti koju sam imao prilike vidjeti, no možda ne bih se trebao pretjerano čuditi, već prihvatiti i to kao tek još jedan pokazatelj toga da su ljudi takvi kakvi jesu.

 

Hodajući gradom naletio sam na jedan veliki reklamni pano i, neovisno o tome što reklamira, na njemu napisan je tekst "Ljubav pokreće svijet". Možda ovdje bih trebao istaknuti kako vjernik jesam, no nipošto ne smatram kako se po pitanju religije trea biti isključiv i, iako mi se pojava brojnih sekti ne sviđa pretjerano, nisam niti vatreni protivnik istih. Sve dok me puštaju da živim svoj život puštam i ja njih. No, nisu svi istog stajališta kao ja, pa je tekst na onom reklamnom panou promijenjen sprejem u "LAŽNA Ljubav NE pokreće svijet".

 

Na stranu to što crkva na taj način reagira iz straha da ne izgubi poziciju koju si je na ovim područjima ostvarila, no žalosno je za vidjeti da vojska velikih vjernika (od kojih je većina svoju religioznost uistinu spoznalo kad su već bili veliki) slijepo ponavlja te i takve akcije ne razmišljajući uopće o tome da i saslušaju što im onaj drugi hoće reći.

 

U čudnom dobu živimo ako oni koji bi trebali propagirati jednakost i ljubav prema bližnjem to isto ne dozvoljavaju i drugima, samo zato što to oni možda rade na malo drugačiji način. Stoga sretnim se smatram što okružen sam ljudima koji ipak u sebi imaju dovoljno tolerancije da poštuju tuđe mišljenje i dovoljno su otvorena uma da ih nove ideje ne plaše kada se pojave.

 

…dug sam presao put da ga dijelimo na pola…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 19.05.2004

Bivše djevojčice, bivši dječaci…

 

Nekako, ovo je vrijeme koje kao da kod mnogih budi stare rane i sjećanja na neke stare i prošle veze. Osjećam kako i oni koji bili su sve drugo nego sretni u svojim vezama kao da tonu u romantičnim sjećanjima na one lijepe trenutke, pri tome potpuno zaboravljajući na one trenutke koji su doveli do kraja tih veza. Na žalost, povremeno se i sam ulovim u razmišljanjima o tim i takvim stvarima.

 

Svaka veza u početku je predivna. Prvih nekoliko mjeseci, dok ljudi još se upoznaju i polako se privikavaju jedno na drugo i kada oduševljavaju nas one stvari koje nas privlače, a sve one sitnice koje možda i nisu toliko privlačne potiskujemo i bacamo negdje na stranu. To je period kada i svoje mane možda malo ublažavamo i šarmom osvajamo osobu koja nas pokrene… i u tom periodu, ako se stvari dobro poslože, stvaramo navike koje nas zbližavaju s osobom s kojom u vezu smo ušli. Što onda slijedi?

 

Period zaljubljenosti traje kod svakoga drugačije, a ono što mu slijedi jest ili ljubav koja se rodi iz te zaljubljenosti ili veliko ništavilo – poput balona od sapunice koji se rasprsne. Naravno, ako se desi ovo drugo, najbolje i najpametnije je takvu vezu brzo prekinuti i krenuti dalje svojim putem. No, nisu svi toliko rezolutni i posljedica toga čitav je niz loših veza koje djeluju kao očaji bez kraja.

 

Vjerujem da svatko u životu treba proći takvu vezu… prošao sam je i ja. Unatoč svemu što proživio sam u toj vezi (koja je trajala pune tri godine duže nego je trebala) ponekad se zapitam koliko trebam biti zahvalan providnosti i sudbini koja je tu vezu prekinula i onda kada ju je prekinula, a ne dozvolila mi da tu muku i za sebe i za nju nastavljamo do tko zna kada. No, istovremeno, izuzetno mi je žao što ponekad onima koji to nisu vrijedni otkrivamo svoje najosjetljivije i najslabije točke.

 

Život ide dalje… lijepe slike ostaju, a one ružne polako zaboravljaju se i bacaju u ropotarnicu potisnutih sjećanja. Sve što je bitno jest donijeti u sebi odluku da se napravi slijedeći korak i nikada ne zaboraviti kako je svaka odluka dobra sve dok imamo snage odlučivati.

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 20.05.2004

Dan očeva jedan je od rijetkih dana koji i nas muške trebali bi podsjetiti kako sudjelujemo u stvaranju i odgoju djeteta. No, ponekad je skriven i zakukuljen iza nečeg drugog, tako da niti obraćamo pažnju na njega niti znamo točno kada pada. Sve što znamo i sigurni smo jest da i takav dan postoji. Danas je taj dan, a koliko je ljudi očevima uistinu čestitalo njihov dan?

 

Neobično je, zapravo, kako je jedan takav dan zanemaren ako se ima u vidu kako još uvijek živimo u pomalo patrijarhalnom društvu. S druge strane, možda se upravo u tome krije razlog zašto ne smatramo posebno izdvajati dan koji bi očevima bio posvećen. Nekako, kao da se prihvaća da su svi dani pomalo posvećeni glavama obitelji i onim muškima koji bi trebala biti ona čvrsta ruka koja sve drži pod kontrolom. Zato žene toliko i ističu dan žena, kao i majčin dan… da barem te dane proglase svojima.

 

Tjedan se i opet svom kraju približava. Promjene vremena u njemu jedina su konstanta, a raspoloženje ljudi kao da upravo se s tim promjenama mijenja. Tu i tamo poneki osmijeh i dalje je nešto što tjera me da ispunjavam se nadom kako nije baš sve tako crno kako na prvi pogled se čini. Ljeto pred nama je i sunce vjerojatno još će više tih osmijeha izvući na vidjelo. Bez obzira na sve namrgođene ljude (među kojima je puno onih kojima nikada ništa nije po volji) ovim putem tek osmijeh još jednom šaljem svima onima koji su ga spremni primiti.

 

…ja idem, svetla neka ostanu…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sub - 22.05.2004

Nerijetko zapitam se dokle su ljudi spremni ići kako bi bili zapaženi. Pogled na niz talk-showova, kojima strani programi pretrpani su, a i domaći polako kreću sa sustizanjem po tom pitanju, kao da mi daje odgovor. Naime, gledajući ih (što ne radim često) uviđam koliko je istine u izjavi "Samo dvije stvari nemaju granica – svemir i ljudska glupost, a za svemir nisam siguran."

 

Posao takav mi je da sam primoran raditi s ljudima. Utoliko mi svakim danom sve teže pada poprilična ignorancija i neznanje koje se toliko često vidi u ljudima. Neke stvari koje spadaju u opću izobrazbu dotiču periferije znanja mnogih, a oni koji si dozvole rasprave u materiji koja im je nepoznata sami nisu svjesni toga koliko im se ugled srozava. No, možda nekima ugled ne znači puno.

 

Nisam imao namjeru niti započinjati s jednom temom koja bi mogla izazvati trolove, no nakon čitanja nekih komentara teško je ne reći baš ništa. Svima onima koji pišu komentare svaki puta iznova sam zahvalan, no uvijek se nađe i onih drugih. Naime, još uvijek mi nije jasno po čemu se to, u svemu što sam napisao do sada, vidi da sebe vidim kao "Velikog Hrvata"?

 

Za svakog tko piše blogove oni imaju drugačiji smisao. Nitko tko nema bar malo egzibicionizma u sebi neće se primiti pisanja, kao što ih nitko bez bar malo voajerstva u sebi neće čitati. No, kada se već netko primi čitanja napisanoga, ne bi li bilo u redu da se pri čitanju uključi i mozak, te se napisano pročita s razumijevanjem? Kako bilo, sutra je novi dan… još jedna nedjelja.

 

…there will be no white flag above my door…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

ned - 23.05.2004

Što je ono nešto što nas tjera dalje iz dana u dan?

 

Kako nedjelja uvijek mi je pomalo neobičan dan, u kojem pokušavam odmoriti se od svega što kroz tjedan se dešava, prepuštam se dodirima glazbe i opuštam dok odmor sve me više ispunjava, a baterije u meni pune se. Vrijeme koje iz trenutka u trenutak se mijenja kao da podržava me u tom ljenčarenju i govori mi kako ionako nemam što puno raditi po ovakvom danu.

 

Pa, opet, i u takvom danu postoji nešto što svakog od nas tjera da proživimo ga i dočekamo nešto što pred nama je. Da li je to susret kojem veselimo se dugo, poneka topla riječ koju će nam netko uputiti ili zahvalnost za tu istu toplu riječ koju uputit ćemo nekom drugom, kava kojoj veselimo se (naravno, ne radi kave kao takve, već društva u kojem ćemo je popiti) ili nešto što ipak napravit ćemo i time u sebi razviti osjećaj da i takvi su dani za nešto dobri. No, ponajviše, kroz svaki nas dan tjeraju naši snovi. Ljudi koji snova više nemaju hodajući su mrtvaci koji u sebi uistinu teško pronalaze motivaciju.

 

Uvijek me je veselila okolina djece. Ne, nemam pedofilskih sklonosti, tek osmijeh na licu kada vidim iskrenost i vedrinu kojom djeca zrače. Najviše snova upravo se u djeci vidi i s njima se i o kompliciranim stvarima jednostavno može raspravljati. Tko je još imun na dječji smijeh i tko može jednostavnije gledati na probleme od onih koji toliko su neopterećeni problemima koji muče odrasle? Kako ostati imun na iskreno čuđenje nad stvarima koje obično prihvaćamo zdravo za gotovo?

 

No, vrijeme prolazi i djeca odrastaju. S vremenom i djeca imaju svoju djecu i vrijeme neumoljivo prolazi. Nesvjesni toga, vrijeme nas dotiče, formira, čini nas onime što jesmo. Obaveze nas primoravaju da potisnemo to dijete u nama i čini nas ozbiljnima i odraslima. No, nije li u svakome od nas ostao bar dio tog djeteta? Uza sve odgovornosti koje s vremenom na sebe prihvaćamo, nije li nešto najprirodnije osjećati kako kroz sve prolazimo s nekim u društvu i nije li upravo ta potreba za društvenošću svojevrsna refleksija odnosa koje djeca s roditeljima imaju? I nije li pokazivanje vlastite odraslosti zapravo tek svojevrsni strah od toga da okolina nas ne bi prihvatila kao ranjive i krhke osobe što širom otvorenih očiju upijaju sve što u svijetu oko nas se dešava?

 

Opet vratit ću se na početak i samome sebi odgovoriti kako me kroz svaki novi dan tjera radost što možda već sutrašnji donijet će mi neku novu spoznaju i naučiti me nečem što sada još ne znam. 

…zavedi me riječima i ja ću budan sanjati…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pon - 24.05.2004

Neuobičajeno, odlučih se ipak poslati i jednu sliku, jer slika ponekad govori više od stotina riječi. Svaka slika priča priču za sebe i znam da i ova svakome reći će nešto drugo. Ono što njome hoću iskazati jest ono što ispunjava me, a kako romantične i nježne misli lakše pretočiti u nešto vidljivo nego kroz sliku? Kako lakše pokazati ljepotu i čistoću misli nego kroz cvijet što toliko sse često označava kao najljepši cvijet?

 

Svatko od nas ima svoj stav prema romantici, a osjećaji nešto su od čega sam uglavnom bježao, no bijeg od samoga sebe značio bi skrivanje u bespućima mraka u kojem je izolacija jedina opcija. Istovremeno, budimo realni, nitko od nas ne može opstati u izolaciji. Svatko od nas treba nekoga, a, kako i pjesma odlično iskazuje, lijepo je biti nekome nešto.

 

No, kako obećao sam samome sebi da danas neću dodavati previše riječi jednoj slici, kako ne bih na krivi put nanijeo misli ljudi koji će je vidjeti, tek reći ću još jedno…

 

…i moja ljubav za te nema granice…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

uto - 25.05.2004

Uvijek iznova iznenadi me koliko jaka je kombinacija osmijeha i pravilno probranih riječi. Pravilno poslagane, riječi daju podstrek sugovorniku da krene s bujicom, pa nevaznim postaje i razlog razgovora koji se vodi, jer rijeci poteku i nezaustavljivo naviru. Ukrašene osmijehom, pravo su oružje kojim se treba i znati baratati.

 

Uvijek je iznova pravi užitak sjesti i razgovarati s nekim tko je razgovorljiv. No, što uistinu čini osobu koja nam postaje interesantna? Svojedobno, imao sam jednog jako izuzetnog učitelja koji mi je rekao da su najdruštveniji ljudi oni koji nauče slušati. Nije mi bilo jasno što mi time hoće reći. Ta, kako netko može reći da društvena sam i razgovorljiva osoba ako samo šutim i slušam? No, sada, preko nekoliko godina kasnije, u potpunosti shvaćam da je bio u pravu. Naime, u svakome od nas postoji puno toga što želimo reći, samo pitanje je imamo li nekoga tko nas je spreman slušati.

 

No, od svake riječi uvijek važnije je ono što se vidi. Vedrina se ne može prikriti, a osmijeh (osim onog lažnog) uvijek ću iznova uzdizati kao najljepšu stvar koju svakome možemo dati. Nije li dan puno ljepši kada hodajući cestom ugledamo nekog tko vedro nam se smiješi?

 

Postoje ljudi koji me uvijek poprilično psihički iscrpe. To su oni ljudi koji zrače negativnim nabojem i trude se svima oko sebe zakomplicirati život, jer je njihov život takav kakav je i svi su im drugi krivi za to. Kao da nije općepoznato da je osoba u ogledalu ona koja je kriva za sve naše neuspjehe, no i zaslužna za sva naša dostignuća. No, neki to ljudi nikada neće imati snage sami sebi priznati, a kamoli nekome drugom. Ipak, svaka ponoć što dolazi mi unosi mi u život posebnu vedrinu, jer s ponoći počinje mi opet novi dan i sve što dešavalo se prije nje postaje nebitno.

 

Kako vrijeme je da ovaj niz nepovezanih misli privedem nekakvom kraju, tek reći ću da jedno me je pitanje kroz dan ipak natjeralo da se zamislim. Neovisno o tome što je bio moj odgovor, možda uistinu svatko bi s vremena na vrijeme trebao zastati i razmisliti o tome na što smo, od stvari koje smo proteklih godina napravili, posebno ponosni.

 

…who can say where the road goes… where the day flows? Only time…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

sri - 26.05.2004

Postoje price koje uvijek malo natjeraju me da se zamislim nad njima. Jedna od takvih svakako je i prica o Petru Panu. Tko medu nama, bez obzira na film koji nedavno se pojavio na tu temu, ne zna za pricu o vjecnom djecaku… jedinom djetetu koje nikada ne odrasta?

 

No, ovdje istaknuo bih malo drugacija razmišljanja, jer o samoj prici nema se što puno reci. Tek dao bih preporuku onima koji knjigu nisu procitali da je svakako procitaju, bez obzira na film. Svaka cast filmskoj umjetnosti, no kroz film vidimo redateljev prikaz knjige, dok citajuci knjigu sami preuzimamo režisersku stolicu i stvaramo si svoj vlastiti film.

 

Kako shvatiti nastanak price o Petru Panu? Službeno objašnjenje je kako knjiga je inspirirana i napisana slušanjem njenog autora price koje su smišljali maleni susjedi prije odlaska na spavanje. Lijepo osmišljeno, no nekako mi takvo objašnjenje otvara previše pitanja, a nudi premalo odgovora. No, za pojasniti zašto je tome tako, možda je najbolje da povucem neke paralele svijeta kakav je i knjige.

 

Interesantne su dvije sitnice koje su me zaintrigirale još davnih dana. Naime, nije uopce toliko sporno da je voda Izgubljenih djecaka jedan i jedinstveni Pan, no kako to da su samo djecaci izgubljeni? U filmu Hook pokušali su nam pojasniti da su djevojcice predobre da bi se izgubile, pa samo djecaci dolaze do Neverlanda.

 

Hmm… prva paralela koja mi pada na pamet je možda neocekivana, no vjerujem da ipak stoji. Naime, za muške koji promjene kroz život neki veci broj ljubavnica obicno se kaže da imaju iskustva, dok se za žene koje mijenjaju ljubavnike nalazi citav niz prilicno ponižavajucih izraza. Živjela nam jednakost!

 

Druga sitnica možda i nije toliko spomena vrijedna, no ipak… kažu da muški u neko doba svoga života dodu do puberteta i onda vecinu ostatka života ne izlaze iz njega. Istovremeno, prije ili kasnije nade se žensko stvorenje kojem to ce biti simpaticno i pobudit ce majcinske osjecaje u njoj. Nije li upravo to ono što nam je prikazano onime što svi ženski likovi (osim Wendy, tu su i Tiger Lilly i sirene) osjecaju prema našem djecaku koji je osuden na to da ne odraste. No, istovremeno, sve ga one zapravo žele vidjeti kao nekoga tko ce krenuti dalje i odrasti skupa s njima, a Petar Pan ipak se odlucuje za to da ostane sa svojom vjernom pratiteljicom (iako ju cak u jednom trenutku i tjera od sebe) i jedinom koja ga želi tocno onakvog kakav on jest – Zvoncicom.

 

Treca stvar koja nemalo iznenadi je uistinu sitnica, no možda i nju vrijedno je tek spomenuti. Naime, iako nam to knjiga samo sugerira, u filmu Hook je glasno i izreceno – svi su odrasli gusari. Stoga možda stvarno je najbolje uzeti ulogu nekog od Izgubljenih djecaka, a za one smjelije cak i ulogu Petra Pana i život provesti u društvu naše Zvoncice… one koja ce biti uz nas što god se desilo.

 

I do believe in fairies! I do, I do!

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

čet - 27.05.2004

Postoje trenuci kada s onima koji trebali biti najbliskiji nemamo tema o kojima mogao bi se povesti razgovor i zajedničke trenutke ispunjavamo groznom tišinom. Tišina koja toliko nabijena je da rezati bi se mogla najgora je kazna koju možemo priuštiti živcima, a obično nastane iz nekih sasvim banalnih i sporednih razloga.

 

No, da ne zbunim pretjerano duhove koji mogli bi se sada osjetiti prozvanima, trenutno ipak pišem o trenucima koje provodim s roditeljima. Naime, iako se radi o osobama koje izuzetno cijenim radi svega onoga što su napravili da danas budem ovakav kakav jesam, s vremena na vrijeme desi se upravo ta tišina. Je li u pitanju samo sukob generacija, drugačiji tempo življenja, vječni rastanci i rane koje iza njih ostaju ili tek okolina u kojoj provodimo (svaki za sebe) veći dio života totalno je pri tome sporedna stvar. Ostaje tek činjenica da već nakon kratkog vremena među nama dođe do trenutka kada više ništa si nemamo za reći… i ako netko taj osjećaj još nije osjetio, mogu samo reći da je grozan.

 

Puno puta pomislio sam da je problem možda u meni. Ponajviše takve misli dolazile su mi kada slična mi se tišina desila između mene i osobe za koju sam vjerovao da je volim. Sada znam da tadašnja tišina tek označila je period velikih promjena. Znači li to da i sada predamnom je period promjena?

 

No, kako bilo, jedno znam sigurno – s osmijehom na licu nakesit ću se svemu što predamnom je, jer znam sigurno da iza svih oblaka krije se sunce. Stoga, ne treba se plašiti svega onog nepoznatog što kao problem može nam se ispriječiti, već probleme sagledati kao niz mogućih rješenja… i uvijek treba imati dovoljno snage donositi odluke.

 

…i nemoj ništa da mi govoriš… prepoznat ću što god da pomisliš…

otipkao Seraphim ||
| 0 komentara

pet - 28.05.2004

U moru informacija kojima okruženi smo, novine i dalje jedna su od interesantnijih razbibriga kojima ljudi se bave. Svakodnevno nam se, tako, u pisanom obliku dostavljaju informacije koje sa svih strana možemo i puno brže saznati gledajući televiziju, slušajući radio, surfajući netom.

 

Ipak, novine i dalje postoje i opstoje, unatoč tolikoj konkurenciji.

 

Činjenica je da se gotovo nikada po brzini novine neće mjeriti s ostalim masmedijima, no postoji nešto u tom čitanju novina. Na jednom mjestu pred nama