..:: Seraphim ::..

Četir' hladna zida, jedna odaja
hotel izgubljenih duša noćas je moja stanica.
Ja sam svome brodu i talas, a i vir
daleko od očiju srce neće naći mir.

Ja idem, svetla neka ostanu
Kroz prozor moje duše sijaće da me nađeš.
Kada od mene svi odustanu
ti možeš da se vratiš tu.

Pamet kad se pomeri
nedostaje mi tvoje bliskosti.
Dođe mi da zgazim sve
i da pođem bilo gde
sa bilo kim.

Pamet kad se pomeri
nedostaje mi tvoje bliskosti.
Moje lice gubi boju
kao so u moru
bez tvoje nežnosti.

Četir' hladna zida, jedna odaja
moje nebo ostalo je među tvojim prstima.
Ja sam svome brodu i talas, a i vir
Daleko od očiju srce neće naći mir.

Mah, nisu vremena teška, mada se u ovo drugo ne bih zakleo. Prepuštam takve procjene onima koji misle da me znaju. A takvih, hvala nebesima, ima preko nekoliko.

Vrijeme je promjenjivo, a s vremenom se mijenja i raspoloženje koje me krasi. Dobro, osmijeh me prati gdje god da krenem, pogotovo kad me pogodi ona topla zraka s lijeve strane grudiju i ukaže mi da nečijim mislima šećem. Osmijeh koji pokazuje da nisam jedini koji luta po nečijim mislima, već da rado puštam nekoga da mi misli uljepša.

Kiše više nema nego je ima. I nedostaju mi malo sve one slike voćaka poslije kiše, no kako one izgledaju opisano nam je u istoimenoj pjesmici koju lako možemo naći u školskim udžbenicima.

Ponekad pomislim kako mi nedostaju ti dani oslobođeni većih psihičkih opterećenja. S druge strane, upravo se u školi može najbolje osjetiti kako djeca mogu biti okrutna. No, ipak je lijepo bar lijepih trenutaka iz toga doba se prisjetiti. Ono lijepo uvijek ostaje.

Inače, kako sam se već prisjetio škole, tek malo u budućnost gledam i vidim da nova norijada za malo preko mjesec dana već čeka da započne. ZET se, naravno, ozbiljno priprema za taj dan i u promet će malo prije toga pustiti nove, niskopodne tramvaje. No, neka ih... mora se odmah provjeriti i koliko su izdržljivi.

...if you think about it too much, you may stumble, trip up, fall on your face...

Koliko li sam puta pomislio da ima dana. Ovakvih i onakvih. I samo je pitanje kakav će biti dan kad sunce opet uspije pronaći put kroz venecijanere i natjerati me na otvaranje očiju.

Još u jutarnjim sam satima mrzovoljno skuhao kavu i nešto promrmljao na račun svih oko sebe. Da, ponedjeljak je i ne mogu reći da je loše to što je vikend prošao. Dapače, početak novog tjedna me veseli. Ipak, ništa mi pretjerano nije po volji. I odmah razumijem žene u trenucima kada ih PMS pere. Bacam pogled na kalendar i shvaćam da je u noći sa subote na nedjelju bio pun mjesec. Eh... pun pogodak. Sad se samo još treba riješiti onog osjećaja koji je taj puni mjesec za sobom ostavio.

Ispijam prvu jutarnju kavu i na pamet mi pada jedna jako draga prijateljica. Naime, ona ima sina. A taj isti sin se bavi hokejom. Zapravo se, dakle, ne sjetim njih dvoje, nego one palice koju svaki puta vidim kad se nađem kod njih. I odmah mi lagani osmijeh počinje šarati lice, jer mi na pamet pada puno toga što bi se tom palicom moglo riješiti. Istina, stvari ne bi bile puno bolje, no odavno sam shvatio kako malo destrukcije zna biti jako dobar lijek za psihu. Tako sam se riješio čitavog niza stvari koje su spadale u krupi otpad. Prošlo svršeno vrijeme.

A posao... eh, posao. Iako na radnom mjestu koje me obično razvedri, danas mi baš nitko nije bio pretjerano po volji. I opet mi je kroz misli lutala ona palica s kojom bi se dalo napraviti poprilično puno reda. No, bojim se da nekima ni palica ne bi pomogla. Tko bi znao?

Nije mi pretjerano jaka utjeha bila ni kiša, koja se cijeli dan spremala, da bi u jednom trenu samo počela padati. I to u pravom i najboljem trenutku koje bih si mogao zamisliti. Naravno, pokisao sam do gole kože i osjetio prohladno djelovanje kapi koje mi je nebo poklanjalo, no ni to mi nije u potpunosti pomoglo.

Kiša je lagano posustala i osjetio sam neobičnu toplinu. Pogledao sam uvis i vidio sunce koje se probijalo kroz pukotinu u oblacima. I osmijeh mi se razlio licem, a sve ostalo postalo je sporedno i daleko. Prepustio sam se toj sunčevoj zraci i srcu dozvolio da se grije i ispuni te opijen trenutkom se nastavio smiješiti kroz dan.

I opet nedjelja se primiče kraju, te svojim prolaskom donosi početak novog radnog tjedna. I ne mogu reći da mi je radi toga žao.

I dalje ne volim nedjelje. Ne donose mi puno lijepoga, osim nešto malo više slobodnog vremena, a slobodno vrijeme pomaže tek mislima da se prestroje u nekim čudnim smjerovima bez trenutka zaustavljanja. No, valjda je i to nešto kroz što se proći treba u tom lutanju ovim svijetom što ga nazivamo životom.

Osmijeh ništa ne košta, a djeluje čudesno.
Obogaćuje onoga kome je namijenjen, a ne osirumašuje onoga, koji ga poklanja.
Nitko nije tako bogat, niti tako siromašan, da si ga ne bi mogao priuštiti.
S njime svatko samo dobija.
Osmijeh unosi sreću u dom.
Pozdrav je prijatelju, pomoć pri sklapanju poslova.
Osmijeh je kao odmor za umornoga, putokaz izgubljenome, sunčana zraka za žalosnoga i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje.
Ne može ga se kupiti, posuditi ili ukrasti, jer ima pravu vrijednost samo kad ga se poklanja!

Vjeverice, sretan ti...

Svojoj svećarskoj torti još jednu si svijeću dodala. I znam da i nju ćeš s lakoćom ispuhati dok poželjet ćeš nešto što ostvarit će se.

Znam, onomad davno nisam ti otpjevao uspavanku što bi te uspavala, pa ipak se i danas rado tog trenutka sjetim i opet se raspjevano osjećam...

Na granici sam bio posle ponoći.
Mrak je moja boja i tu nema pomoći.

Carinik, još dečak,
klimnuo mi glavom zvaničan i krut
i samo lupio pečat:
"Sve u redu, laku noć i sretan put".

Put se odmotava k'o dugi sivi šal.
Sutra će se stare koke picnuti za bal.

Takav dan se pamti,
petnaest godina u vetar poslatih,
dolaze svi maturanti
al' će neki neke teško poznati.

Dosadne proslave mi dodju kao kazna,
ali svejedno,
idem, možda najzad saznam:

Gde je moja Pegava? Dugo me izbegava.
Nije mi se javila nikad više.
Magija je prestala, negde mi je nestala
kao leptiri pre kiše.

Gde je moja Pegi Su? "Nije ovde", rekli su,
"Oni su odselili, nemoj zvati".
Ostao je samo lik, mali verni saputnik,
mali svitac srebrni da me prati.

Promiču dani kao jablani uz drum.
Jutro već miriše na vanilu i na rum.

Gde su? Kako se drže?
Baš da vidim šta je s dobrim djacima.
Oni se potroše brže,
mi smo nekad bili generacija.

Dosadne proslave mi dodju kao kazna,
ali svejedno,
idem, možda najzad saznam:

Gde je moja Pegava? Dugo me izbegava.
Nije mi se javila nikad više.
Magija je prestala, negde mi je nestala
kao leptiri pre kiše.

Gde je moja Pegi Su? "Nije ovde", rekli su,
"Oni su odselili, nemoj zvati".
Ostao je samo lik, mali verni saputnik,
mali svitac srebrni da me prati.

Kada dane bi se moglo opisati bojama, današnji bih dan svakako obilježio žuto, a kako glazba je ta kojoj dozvoljavam da misli mi i osjećaje pokazuje i usmjerava, otići ću i korak dalje, te dan označiti stihovima...

You know that my tears
Have kept me awake
The longer you're gone
I'll hunger and shake
From Warsaw to Rome
I'll wait out of time
With you in my heart
The Rhythm Divine

So won't you come close
Bring this to an end
With each Winter rose
My love I will send
So tender the night
When you hold me tight
With you in my heart
The Rhythm Divine

You know that these tears
Have kept me awake
The longer you're gone
I'll hunger and shake
From Warsaw to Rome
I'll wait out of time
With you in my heart
The Rhythm Divine
The Rhythm Divine
The Rhythm Divine

Vijest dana je svakako nešto što desilo se kada kraj mu je već bio nadohvat ruke, a sunce je počelo pronalaziti svoj put prema zalazu. Bijeli dim iz dimnjaka Sikstinske kapele je ukazao na to da je Crkva dobila svog novog poglavara.

Ne, nemam namjere puno reći na odabir kardinala i izbor kardinala Josepha Ratzinger za papu (koji si je, kako već većina zna, uzeo ime Benedikt XVI, čime je pokazao kako ipak želi učiniti veliko djelo), već ću pustiti vremenu da pokaže što za pokazati ima.

A vrijeme neumitno čeka, dok strpljivo brojimo dane. S jedne strane, odbrojavamo dane do nekog trenutka koji željno očekujemo, a s druge brojimo one koji su od željno dočekanih trenutaka prošli. I kao da stalno vrtimo se u takvom odbrojavanju vremena s obiju strana. Možda se, upravo zato, mogu smatrati sretnim što itekako znam uživati u svakome trenutku te osmijehom začiniti znatiželjan pogled koji pažljivo promatra i upija sve lijepo što s tim se pogledom susretne kroz dane...

I opet, kao i svake godine u otprilike isto doba, dvorišta kraj kojih svakodnevno prolazim ispunjeni su znakovima života koji struji i ispunjava svakodnevicu životom koji struja.

Proljeće dotaknulo je sve oko sebe i, u mješavini sunčanih dana i oblaka što poneku kišnu kap nose, daruje nam izvore novih osmijeha, tjerajući nas da zaboravimo na moguće sivilo koje je došlo kao posljedica zimskoga sna.

U takvim, osmijehom ispunjenim danima, kada dodir sunca je samo dodatan razlog za sklapanje oči i lagano sanjarenje, a miris zraka odjednom postaje manje odbojan i obojan je ugodom, teško je pronaći riječi kojima bi se opisalo sve ono što kroz misli struji. Upravo zato s riječima ostajem kratak... i vraćam se sanjarenju.

Ja sam tvoj stalni suputnik.
Tvoja sam najveća pomoć i najveći teret.
Povući ću te naprijed ili gurnuti u propast.
Potpuno sam pod tvojom kontrolom.
Pola stvari koje radiš možeš isto tako prebaciti na mene i ja ću ih uraditi brzo i ispravno.
Samnom je lako upravljati - moraš samo biti čvrst.
Pokaži mi kako točno želiš da nešto bude učinjeno i nakon nekoliko lekcija radit ću to automatski.
Sluga sam svih velikih ljudi; i jao, i svih gubitnika, isto tako.
Oni koji su veliki, ja sam ih učinila velikima.
Oni koji su gubitnici, ja sam ih učinila gubitnicima.
Ja nisam stroj, iako radim sa svom preciznošću stroja i inteligencije čovjeka.
Možeš me koristiti radi profita ili radi propasti - meni je svejedno.
Uzmi me, obuči me, budi čvrst samnom i ja ću ti podastrti svijet pred noge.
Budi popustljiv samnom i uništit ću te.
Tko sam ja?
Ja sam NAVIKA!

Ponekad poželim da poput zmije samo krečući se odbacim sloj kože i kao sasvim nov odgmižem dalje bez osvrtanja.

Mrak, pomiješan s tihim zvukom kapi što padaju mi na krov, mami osmijehe i tjera na sklapanje oči i sanjarenje. U snu pomalo izgubljen i pun pozitivnih misli, s osmijehom se na licu gubim u sjećanju na dane ispunjene suncem što sličan su mi osmijeh mamili i tjerali me na korake koje osluškivao sam kako odzvanjaju tijekom prelaska preko mjesta što na slici se vidi.

Nekako, kao da dan je za razmišljanje i gledanje svega onoga što bilo je, što jest i što biti će. I opet u tim mislima prisjećam se mostova, no o njima puno svojih riječi nemam. Stoga i opet pustit ću misli da mi riječima nekoga tko s njima bolji je od mene opisane budu.

Da se ne lažemo, nije to bio neki most od onih podignutih da bi se u njih gledalo. Ne, pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo... i pod njima prvi put poljubilo. Ali, ponekad ga je Ona prelazila svojim uobraženim kadetskim korakom, a mesečina se kao deverika lovila u mrežu njene kose. Po tome ću ga, eto, pamtiti...

I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,

Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?

I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.

Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.

I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.

I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.

Poput sjenke i opet krećem se i tonem u još jednu noć. Koliko dobro je to što u sjenku se pretvaram i kružim tamo gdje možda mi nije mjesto? I treba li itko uistinu radi toga osjećati strah?

Ma, nije moja sjenka strašna. Blijedi i nestaje sve dok pušta je se da vene, pa je se zato ne treba ni bojati. Ono što dio je toga, kao i gotovo svega, to je bol. No, da i za to opet pjesmom se izrazim...

No, ni bol tako teško ne pada, sve dok u pozadini misli ne krene pjesma kojom kao da čujem jedno od oproštajnih pisama...

Tu sam da te zaštitim, život da ti olakšam,
tu sam da ti pružim nadu, uz tvoj bok da koračam,
ja sam oko da vidiš ljude, mudrost da ih shvatiš,
ljubav za sve, i mir da ih prihvatiš,
a tvoj je put drukčiji, korak tvoj teško pratim,
ko da namjerno hočeš me se riješit
da ostavim te samog - teško to prihvaćam, griješim, znam,
ali i onako me ne želiš, eto ti pa hodaj sam,
bez mene si praznina, živi danas kako znaš
jer me nema za sutra, nema u tebi
i ne moraš nikad više me ni imat,
shvaćam kad me netko tjera
ostaj mi zdravo.
Točka.
Pozdrav, tvoja Vjera...

Eh... opet ja o svemu i svačemu, a zapravo tek htjedoh čestitati rođendan jednom od najboljih ljudi što ih znam.

Svijetove dok proždire i ruši predamnom, kao da reći mi hoće koliko neprirodna je i jaka u borbi s povremenim vapajima što dozivaju te.

Toliko drag, poznat, blizak i ugodan za osjetiti, a istovremeno pogledu mome skriven i dalek. U kojem smjeru taj pogled upućen je dok moj ga u zvjezdanom nebu traži?

Jedina izvjesnost koja s krajem svakoga dana dolazi i u kojoj tek rijetka se svjetla traže. Jednoga dana biti će i pronađena...

Let me hear you make decisions
Without your television
Let me hear you speaking
Just for me