uto - 29.03.2005
Otključao je masivna hrastova vrata koja su vodila u podrume univerziteta i dao znak ostalima da ga slijede. Upalio je svoju baklju koja je osvjetljavala uske i strme stepenice što su se spuštale u labirint podruma smještenih ispod glavne zgrade.
Bilo ih je petero koji su se spustili starim kamenim stepenicama: četiri pripadnika bratstva koji su se mogli prepoznati po kapama i ovratnicima što su ih imali na sebi, te jedan potencijalni član, tamnokos i prilično blijed mladić imenom Richard koji se želio pridružiti bratstvu.
Nisu mu rekli kamo će ga odvesti, ali je znao da ne bi bilo pristojno da ih upita, premda mu to nitko nije napomenuo. Bilo bi ružno priznati da je bio zabrinut, što je naravno i bio; stoga je samo slijedio studenta koji se nalazio ispred njega. Nitko nije razgovarao.
Richard je bio drugi u redu, uz tri studenta koji su bili iza njega. Gotovo da se osjećao poput zatvorenika, iako je znao da ga nitko nije tjerao da to učini. Nisu toliko bili važni studenti koji su ga pratili, već njegov vlastiti ponos koji ga je prisiljavao da nastavi. Da je sada odustao, osramotio bi se, smatrali bi ga kukavicom i postao bi predmetom ismijavanja na koledžu. Stoga je odlučio sabrati se i proći kroza sve to.
Došli su do dna stepenica koje su ih odvele u pljesniv i smrdljiv podrum u kojem je bio pohranjen alat i različiti predmeti koji su se upotrebljavali za održavanje koledža. Bilo je ledeno, a Richard je osjetio hladnoću kamenog poda koja mu je prodirala u noge kroz potplate cipela. Uznemireno je primijetio da više nije bilo moguće čuti zvukove ili glasove koji su dopirali izvana; samo su njihovi vlastiti koraci muklo odzvanjali u tamnoj podrumskoj prostoriji dok su prilazili drugim vratima.
Student s bakljom izvadio je drugi ključ i svečano otvorio vrata. Prije nego što ih je otvorio, okrenuo se prema Richardu i uperio prema njemu baklju. "Tvoj je zadatak", reče tihim i ozbiljnim glasom, "idućih sat vremena ostati u sobi iza ovih vratiju. Kad uđeš u sobu, zaključat ću vrata. Vratit ćemo se nakon sat vremena i pustiti te van." Jedan od studenata kratko se nasmijao i zlokobno dodao: "Osim ako ne zaboravimo...!" Richard osjeti kako ga je nešto stegnulo u grlu i srce mu snažnije zakuca.
Student s bakljom otvorio je vrata toliko koliko je Richardu bilo potrebno da se kroz njih provuče u prostoriju, usmjerivši plamen baklje u suprotnom pravcu kako Richard ne bi mogao vidjeti njenu unutrašnjost. Kako je Richard ušao u sobu, tako su se vrata naglo zatvorila i ubrzo je začuo zvuk ključa koji se okretao u bravi. Čuo je prigušene tonove: "Dobra zabava!", potom korake koji su se udaljavali, i to je bilo sve.
Ostali su samo tišina i mrak. Mrkli mrak. Richard je stajao nepomično. Jedino je mogao osluškivati vlastite uzdisaje. Snažno je pritisnuo stražnji dio tijela uz vrata, čekajući i nadajući se da će mu se oči prilagoditi tami, kako bi mogao vidjeti gdje se nalazi. Nije znao koliko je velika prostorija, kakav je njezin oblik i tko ili što se u njoj nalazi. Čeznutljivo je buljio u tamu i čekao, čekao, pokušavajući ne treptati. Lagano je okrenuo glavu s desna na lijevo, nadajući se da će otkriti nekakav obris ili nešto slično tome, ali ništa nije mogao vidjeti. U trenutku mu se učinilo kao da je oslijepio i počela ga je hvatati panika. Počeo je drhtati, srce mu je udaralo u grudima i osjetio je kako su mu se ruke naglo ovlažile.
Snažno pritisnuvši stražnji dio tijela uz vrata, lagano se spustio u sjedeći položaj sve dok mu stražnjica nije dodirnula kameni pod. Na trenutak je kleknuo, osluškujući tamu. Zrak je bio ustajao i hladan. Sjedeći donekle mirno, načulio je uši kako bi pokušao razaznati zvukove koji su ga okruživali. Uplašilo ga je vlastito ubrzano disanje. Što ako su se ovdje nalazili miševi ili, još gore, štakori? Koledž je vrvio od njih, to su svi znali. Ponovno se počeo tresti. Trljao je koljena kako bi se ugrijao i znao je da su mu zglobovi na prstima pobijeljeli od napetosti.
Hladnoća s poda počela je gmizati po njegovim kostima i shvatio je da više neće biti u stanju ostati dugo u sjedećem položaju.
Pokušao je izbaciti štakore iz glave, ali bez uspjeha. Strah je postao dio njegova bića i više ga nije mogao kontrolirati. Tjeskobne misli počele su mu se motati po glavi. Osjećao se bespomoćno i izloženo jer nije mogao vidjeti vlastitu okolicu. Bio je svjestan ledenog znoja koji mu je izbijao iz čela. Odlučio je ponovno ustati kako bi veći dio tijela udaljio od poda na kojem su mogli biti štakori, ako ih je uopće bilo. Lagano se odmaknuo, još uvijek se tresući, još uvijek osluškujući i zureći u nevidljivi pod. Koliko je dugo već ovdje? Nije imao sat; zatražili su da ga ostavi u sobi kad su došli po njega. Ali u ovom mraku ionako ne bi uspio vidjeti koliko je sati...
Prisilio se razmišljati racionalno. Ovdje je mogao biti sat vremena, u stvari i manje od jednog sata jer je dio vremena već protekao otkako je ušao u prostoriju. Mogao bi stati pokraj ulaznih vrata i brojati minute dok ne kucne čas kada će oni doći po njega - ako ga nisu zaboravili. Ako jesu, mogao bi ovdje dolje umrijeti. Čak i kada bi vrisnuo, nitko ga ne bi čuo. Možda je negdje u ovoj prostoriji bio kostur, ostaci nekog čovjeka kojeg su zaboravili. Ova iznenadna misao bila je tako snažna da je odlučio da se neće pomaknuti iz postojećeg položaja i da neće ništa dodirivati, mrtvo ili živo, što bi se moglo naći u prostoriji.
Imao je osjećaj kao da ovdje stoji čitavu vječnost, s umornim stopalima, nogama koje je snažno priljubio jednu uz drugu i rukama koje je obavio oko ramena. Nije prestajao misliti o štakorima, kad se njegovo srce umalo zaustavilo - začuo je zvuk s lijeve strane. Ili je samo mislio da se radilo o zvuku. Zaustavio je dah u slučaju da se zvuk ponovi i u isti mah lagano okrenuo glavu u smjeru iz kojeg je mislio da dopire lagano šaputanje.
Svi njegovi osjećaji nalazili su se u stanju pripravnosti. Osjetio je kako mu se na tijelu ukočio svaki mišić i svako vlakno, udišući brzo kao da je trčao. Okamenio se od straha. Što ako je onaj štakor lagano puzao po njemu? Svatko je znao da su oni vrlo pametne životinje. Po svoj prilici mogu vidjeti u mraku. Misli su mu opsjedale sve te priče koje je čitao i čuo o štakorima koji napadaju ljude, pužu po njihovim nogama, grizu im lice ili napadaju njihove vratove svojim zubima, oštrim poput britve.
Odjednom, tamo, drugi zvuk! Ovaj put s desne strane! Štakor se približavao ili, još gore, bilo ih je nekoliko. Richard je otežano disao. Oni žive u kolonijama, zar ne? Podilazila ga je jeza i osjećao je kako mu je čitavo tijelo prekriveno žmarcima.
Iako nije mogao ništa vidjeti, nije se usudio zatvoriti oči. Dao je sve od sebe kako bi začuo bilo koje daljnje zvukove i time otkrio kojom se brzinom približavaju. Zaboljela su ga leđa od pritiska na vrata, ali bol nije nikako mogao smanjiti; vrata su bila jedina na koja se mogao osloniti u čitavoj prostoriji i bilo mu je jednostavnije trpjeti bol koja se širila njegovim leđima nego napustiti predmet koji mu je služio kao jedini vodič u snalaženju. Znoj mu je curio licem, klizeći prema ovratniku. Približavali su mu se sve brže; bile su to brze i nadasve opasne životinje ako im zauzmete teritorij. Tamo! Nešto se očešalo o njegove nogavice, osjetio je to gotovo instinktivno. U isti mah naglo je zamahnuo nogom kao da želi otresti napadača i istodobno pomisli: "To će ga učiniti još neugodnijim", ali se nije mogao zaustaviti, udarao je nogom, udarao u ludilu, izgubivši kontrolu, kao da ona više ne predstavlja dio njegovog tijela, već je samo nekakav predmet kojim on mahnito udara svoje nevidljive napadače.
Stisnuo se uz vrata jecajući, kad se vrata odjednom otvore i on padne na leđa iz prostorije u šarenu svjetlost. Nije ih čuo kako se vraćaju i otključavaju vrata. Prekrio je rukama oči kako bi se zaštitio od snažne svjetlosti, ali i zato jer nije htio da ga vide kako plače. Duboko udahne, pokušavajući se sabrati te konačno odmakne ruku. Primijetio je da sada svi studenti nose baklje. Obrisao je oči i ustao, trljajući se po odjeći kako bi prikrio vlastitu nelagodu.
I tada se dogodi nešto posebno. Jedan za drugim, studenti su ušli u prostoriju u kojoj je proveo svoj posljednji užasni sat, osvjetljavajući je bakljama. Richard je sada mogao vidjeti da je soba bila mala, bez ijednog prozora, kamenita poda, kamenitih zidova i kamenita stropa. Ali primijetio je još nešto - soba je bila POSVE PRAZNA.
[Vera Peiffer: "Pozitivno neustrašivi"]
ned - 27.03.2005
"Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5 - 6)
Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva _ Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti _ Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Današnji blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.
"Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću" (sv. Leon Veliki).
[http://www.hic.hr/uskrs-hrvata01.htm]
NA POČETKU BIJAŠE PISANICA
Pisanica je poklon, često je dariva momak djevojci,pa se na njoj pronađu i poruke poput Ovo se jaje za poljubac daje - kaže prof. Josip Barlek.
Uskrsne pisanice ili bojama ukrašena jaja izrazit su običaj vezan uz Uskrs. Riječ je o pred kršćanskom običaju šaranja jaja u vrijeme Uskrsa. Tako su jaja postala znak Isusova uskrsnuća, upravo po toj svojoj usmjerenosti novom i probuđenom životu.
Motivi na šaranim jajima su različiti i kreču se od likova do ornamentike, odnosno do jednobojnog bojenja. Pisanice omogućuju bogat zbroj običaja kao što su: darivanje jajima, tucanje obojenim i ne obojenim jajima i gađanje jaja novcem.
Uskrsna jaja (pisanice), uskrsni krijes i blagoslov jela dio su narodnih običaja vezanih uz najznačajniji kršćanski blagdan. Blagoslov jela stara je crkvena i pučka tradicija našega naroda. Na Veliku subotu ili u rano jutro na sam Uskrs, prema crkvi, stoga, hita sva sila ljudi koji u svojim košarama nose jelo: jaja, kruh, pecivo, šunku, luk... Nose jelo na uskrsni blagoslov!
Kao i u svim drugim prilikama i tu ima pretjerivanja: jedni se trude pokazati sve što imaju pa jedva tegle košare, teže od njih samih... Drugi, pak, nose košarice u koje stane tek po jedna pisanica... Ipak, svima je stalo da za uskrsni doručak imaju blagoslovljeno jelo.
Uz blagoslovljeno jelo ljudi su u prošlosti vezivali brojne druge, ne baš vjerske, običaje i praznovjerja. Tako se govorilo da je grijeh čak i mirisanje blagoslovljena jela prije Uskrsa, a kamoli da ga se jede! U nekim se krajevima smatralo da takvo jelo ne smije okusiti tko nije bio na ispovijedi. U Istri ili na Braču, prije no što bi se zagrizlo u blagoslovljeno jelo, valjalo je prožvakati poneki maslinov list. U Kastavštini pak, prvo je trebalo kušati blagoslovljeni luk, a kod bunjevačkih Hrvata hren - kao podsjećanje na to da nema slasti bez muke i gorčine, ni spasa bez križa! Blagoslovljena jaja čak se nisu smjela jesti, već su se čuvala zbog svoje "ljekovite moći".
Dakako, uz uskrs ide i određena hrana, no umjesto da sada krenem s receptima, tek nabrojati ću ono što običaj je da se na uskršnjem stolu nađe. Vjerujem da će se kod gotovo svakog na stolu naći ponešto od slijedećeg: šunka u kruhu, uskršnja janjetina, janjeća rolada s krumpirom, punjena teleća prsica, pašticada, salata od rotkvica, pinca, mliječna pletenica...
Gdje god bili i slavili ga ili ne, sretan Uskrs svima.
...here I am... will you send me an angel...
sub - 26.03.2005
Nešto što se još od nove godine očekivalo, napokon se počelo dešavati. Poput gonga je jučer odjeknula vijest:
Hrvatska agencija za telekomunikacije dodijelila je zagrebačkoj tvrtki Iskon Internet dozvolu za djelatnost fiksne telefonije...
Pa, ipak, kao da je obavljen polovičan posao, naime:
Sjednica Vijeća Agencije održana je sinoć, obavijest o dodjeli dozvole objavljena je na internet stranicama Agencije, u kojoj se danas nije moglo doznati je li Vijeće raspravljalo i o drugih osam zahtjeva za dozvole u fiksnoj telefoniji, koje su zaprimili u zadnjih mjesec dana nakon što je naknada za tu uslugu snižena na 20 tisuća kuna.
No, who cares. Važno je da su se stvari pokrenule s mrtve točke. Sada nas uistinu ne dijeli više puno od Rusa, koji su na području telekomunikacija toliko uznapredovali da se pojavilo i slijedeće:
http://www.vecernji-list.hr/newsroom/zanimljivosti/248713/index.do
Nezadovoljni Rusi odsad ne trebaju nezadovoljstvo držati u sebi ili kukati prijateljima - dovoljno je da dignu telefonsku slušalicu i nazovu Boga! U Rusiji je, naime, otvoren telefonski servis "Požalite se Bogu".
Kako prenose mediji, servis je postao iznimno popularan među stanovnicima koji ga po cijele dane nazivaju. No, zasad mogu samo svoje poruke ostaviti na Božjoj automatskoj sekretarici jer je izravna linija - u kvaru.
Još jedna sitnica.
Kako je kolumnist Alien od mene izričito tražio da mu ne odgovaram, nemam mu namjere odgovarati, no isto tako nemam namjere ostavljati komentare koji se od tog trena nadalje slučajno i nađu na ovome blogu. Dakle, Alien, nemoj se uopće truditi, ne čujem te.
...there will be no white flag above my door...
čet - 24.03.2005
Božice Luno, što svojim punim sjajem ove noći opet sjajiš, pozdravljam te i pod tvojim se zrakama osmijehom obavijam. Dok miris jabuke iz kose mi prema tebi leti, tvoj sjaj, u kojem mnogi tek hladni odbljesak sunca što grije vide, opija me i k sebi vuče. Još jednom svoje cijelo lice pokazuješ i iz mnogih grla uzvike izvlačiš što ljepoti tog sjaja se povinjuju, na taj ga način slave i željno ga dočekuju.
U ovoj noći, Luno, kada opet cijelo svoje nasmiješeno lice prema nama okrećeš i pokazuješ, bez potrebe za kavom budnost osjećam i spremam se nove mostove izgraditi što do tebe me vode. Korak po korak ritmično, kao plešući, sve bliži sam ti i tvom osmijehu svoj osmijeh nudim, dok osluškujem melodičnost pjesme kojom me zazivaš. Vrelina krvi uzburkane tom pjesmom iz svake mi pore izbija i znam da nema mi stanke dok ti pjesmu ne zamjeni pjesma ptica, što označavaju dolazak vladara neba koji i tvoje lice obasjava.
No, noć tvoje je doba, Luno, i u noći ovoj opet predajem ti se. Puštam zvijezde da vodilje mi budu u ovoj dugoj noći ispunjenoj mirisima, zvukovima i željom koja starija je od plavetnila kojem smiješiš se. I putujem dalje kroz noć, koračajući plesnim korakom uživajući i ove noći u društvu nasmiješenog lica tebe, Luno... dok ptica pjesma ne razdvoji nas.
...moje nebo ostalo je, među tvojim prstima...
pon - 21.03.2005
Živimo u najboljem dijelu ove kugle, a s dva kratka teksta tek jedan od najgorljivijih protivnika monopola na način ciklamen-bojastog giganta nam pokazuje kako se veliki bore s malima.
Eto, i to sam dozivio. Sad sam i sluzbeno pod istragom Krim. Policije odjela za privredni kriminal. A? Kaj nisam faca. U stvari pod istragom smo svi koji smo na grupi rogoborili protiv T-HT-a, a narucito oni koji su napravili teski teroristicki cin objavljvanja web stranica. Ti bokca ko da sam sam proveo privatizaciju i potpisao sve ugovore sa Bechtelom i Pfitzerom i svim ostalim. Ma nije mi ravan ni jedna poiticar.
Eto. Sad znate tko je kriv za propast Hrvatske privrede. (ono slovo)-Zombix. Kriminalac bez premca, negdje u rangu sa Bin Ladenom i ekipom. Eh, a zasto? Pa vrlo jednostavno. Zamislite vi mog kriminalnog cina. Na svojim stranicama sam objavio logo sa roza slovom T. Da. To je moj zlocin. Barem prema prijavi koju je T-HT dostavio drzvanom odvjetniku zbog stranica.... ma znate vi kojih stranica. Onih mojih stranica na kojima sam cak bio toliko bezobrazan pa sam cak nacrtao brcice nekim individuama, ali sam to odavno maknuo jer su mi rekli da je to bezveze.
Uglavnom, sta da vam kazem. Dosla ekipa iz krim policje danas na posao jer su uspjeli detektirati neki IP i povezati ga sa imenom (ono slovo)-Zombix. Pitali nesto, malo se zezali i nasalili i otisli. Nikom nista. Sve sam im rekao i sve sam "priznao" jer ne vidim sta sam to protuzakonito napravio. No ako je moj veliki zlocin u objavljivanju logoa od veliko T.... sta da vam kazem. Kriv sam. Kriv sam i sudite mi strogo, strpajte me u zatvor jer se grozno T-Zombix ostetio jadni i bijedni T-HT objavljivanjem logoa na svojim stranicama na kojima se usudio okrutno razracunati sa jadnim i nezasticenim T-HT-om.
Ma strpajte (ono slovo)-Zombixa u zatvor jer je on privredni kriminalac bez premca i jer je on kriv za sve sto se desava u ovoj zemlji. (ono slovo)-Zombix je zlo i treba ga se rijesiti po hitnom potpuku, a web stanice su cisti satanizam zbog kojeg T-HT trpi danonocne probleme. U stvari svi problemi u T-HT su produkt zlog (ono slovo)-Zombixa i njegovih stranica. Ma sta u T-HT-u, (ono slovo)-Zombix je kriv za kolaps cjelokupnog HR gospodarstva i svih problema u vladi RH. Najvjerojatnije je T-Zombix u stvari pravi razlog zbog neulaska RH u EU, a sud u Haagu je samo izgovor.
Spalimo (ono slovo)-Zombix, on je kriv za sve.
---
Novinarima preporucam da se prvo raspitaju o slucaju u krim. policiji PU Zagreb za potvrdu ovoga o cemu pricam pa da me, ako slucajno imaju pitanja, pitaju. Ja nemam selektivno sjecanje i ne zaboravljam ono sto sam radio. Ja
se ne skrivam iza stranke ili imuniteta, a krim policija sad ima sve moje podatke pa.... eto.
Iskreno nisam htio da stvari odu do suda i tuzakanja. Htio sam da sve ostane na news grupi i web stranicama pa da T-HT polako promijeni svoju politiku cijena, samoinicijativno. Zato sam i nazvao stranice I LOVE HT http://iloveht.eclub.lv ali... nije do mene. T-HT je odlucio stvari predati tuzitelju, pravnicima i sl. pa tko sam ja da se bunim. Mogao sam i ja krenuti sa prijavama inspektoratu i sl. ali sam si mislio da ce oni sami vec skuziti da je bolje da se stvari rijesavaju ovak, sa strane. No sad vise nemam izbora, sad umjesto jamranja po newsima i objavljivanja stvari na blogu i stranicama svaku zivu sitnicu moram prijaviti drzavnom inspektoratu. OK. Fine by me.
[objavljeno 18.3.]
Naravno, priči tu nije kraj i nije baš sve tako crno kako na prvi pogled izgleda, pa ipak...
Prema sluzbenoj verziji koju sam dobio od novinarke koja je kontaktirala <onu firmu> i PU Zagrebacku prica izgleda ovako.
<ona firma> je dostavila podatke tj. samo dojavila drzavnom odvjetnistu da se nepoznate osobe na internetu bave ismijavanjm firme i da pri tome koriste njihov znak/logo. Ne radi se o prijavi nego samo o dojavi (hehe koja definicija). PU ZG je obavila obavijesne razgovore i identificirala 2 (ja sam treca ali to jos nije sluzbeno) te uslanovila da se u ovom slucaju ne radi o tezem prekrsaju jer se logo/znak nije koristio za stjecanje materijalne korisiti te stoga najvjerojanije nece biti podignuta nikakva optuznica.
Iz <one firme> su pak dobivene informacije da se radi o redovitom postupanju u takvim slucajevima kad se zloupotrebljava njihov logo/znak.
Drugim rijecima, puno vike nizasto, malo strecanja (nije mi bas bilo svejedno kad su me nazvali) i to je otprilike to. Drzavno odvjetnistvo ipak ima pametnijeg posla i sve ovo im je vjerojatno skroz smjesno. Ajde, bilo bi mi lakse da sam od pocetka znao ovu, sluzbenu verziju da mi se ne roje crne misli po glavi ali ... eto tko se jednom opece obicno puse i na hladno. Potrosili smo nesto dragocjenog vremena krim policiji i drzavnom odvjetnistvu koje se moglo puno pametnije uoptrijebiti ali... valjda je i to dio funkcioniranja pravne drzave.
Ako je sve ovo iz sluzbene verzije tocno... super, ima jos nade za ovu zemlju. Mozda jednog dana i prohodamo, za sada jos puzemo i padamo ali jednog dana.... mozda... ako zelimo zivjeti u pravnoj drzavi...
[objavljeno 20.3.]
Pridružujem se Zombixu u nadi i sa zanimanjem dalje pratim kuda koračamo dalje. Ipak, moram tome dodati kako je lijepo živjeti na mjestu gdje se giganti ciklamen-roza boje ponašaju svemoćno, a svaka riječ protiv njih izaziva kucanje momaka u plavom na vrata.
...I got 99 problems but a bitch ain't one...
ned - 20.03.2005
Nakon vremena utonuća u stvari koje nisu imale puno veze s ovim svijetom i rješavanja nekih pitanja što nametala su se u zadnjih tjedan dana, osvrćem se na tek nekoliko sitnica što ovdje su se dešavale.
Nisam, priznajem, pratio ovo nagrađivanje blogova, no ipak se ovim putem zahvaljujem na proglašavanju ovog bloga najdosadnijim i najboljim neshvaćenim blogom. Da li jedno uvjetuje drugo nije nešto oko čega ću izgubiti ijednu misao, tek reći ću da je u svijetu u kojem vladaju cinizam, sarkazam, revolucije bez nekog smisla, polupismeni egocentrici te tu i tamo poneko interesantan uistinu čast prihvatiti nagradu najdosadnijeg blogera, a što se shvaćenosti tiče, tko me treba shvatiti shvaća me.
Još jednom, puno vam hvala.
Druga je stvar velika čestitka sustavu koji je proslavio prvi rođendan. Od dana kada i ja sam susreo ovaj sustav pa do njegova rođendana puno se toga izdešavalo, tehnički je sustav odrastao i uistinu je postao respektabilno velik. Uz želju da rast se nastavi, čestitke na svemu do sada postignutome. Keep up the good work.
I za kraj još, tek da ne ostanem dužan onima koji u ovim recima patetiku traže, prepuštam se zvucima duhova prošlosti koji svako toliko isplivaju na površinu umjesto da utonu tamo negdje gdje svoj bi mir našli...
...sve bi da za nju moju nevoju...
pet - 18.03.2005
Nekako s proljeća uvijek meni doluta
Neka čežnja tama, tiha mudrost davna
Spuštam ja stare kofere na perone sudbine
To je miris zrelih godina
Moj kaput baš je težak, najdraža
Nekako s proljeća ja se sjetim starih drugova
Probude se u meni svi derneci pijani
Tad nosim stare cipele, one znaju moje ulice
To je boja crna ponoćna
Moji koraci baš su teški, najdraža
I opet taj osjećaj samoće
Kad neće nikog mene krene i hoće
I opet mrakom svoje pjesme bojim
Pijan od želje za usnama tvojim
Sav sam tih od ludila
Nekako s proljeća
Nekako s proljeća sjeti mene nepravda
Na pobjede poraze i sve lažne obzire
Napravim račun praštanja, popijem pusta maštanja
To je ukus lijepog kajanja
Moji kapci baš su teški, najdraža
Nekako s proljeća noć mi oči otvara
Nemam san da uhvatim, nema dana da ne izludim
A hoću da te vodim ja tragom sunca, jugom maslina
To je dodir tvojih bedara
Moja duša baš te voli, najdraža
Sav sam tih od ludila
Bez tebe s proljeća
uto - 15.03.2005
Opet dan je kojim započinjem svoj let. Nesputan i oslobođen svih okova koje pritiskale su me. Bez sile što ka zemlji me vuče i tjera da nogama prikovan za pod budem, širim svoja krila i spremno ulazim u još jednu noć.
Znam, ipak, da u svome letu nisam sam. Osjećam dodir dva oka čiji bljesak me prati. U njima odbljesak mjeseca, tog starog mi prijatelja, vidim. Osjećam osmijeh koji kao da odgovor na moj osmijeh je. I prepuštam se letu što nosi me u one daljine što stvaraju se skupa s tim osmijehom koji me prati.
Mjesečeva mjena sutra se sprema i time mjesec već napola biti će obasjan. Sa svakim danom sve više. Sve spremniji osvjetliti mi puteve po kojima letim. I sa svakim danom dajući mi novi razlog za osmijeh.
Let... osmijeh... nesputanost... sloboda... sve to samo je dio onoga što vidim pred sobom i osjećam u sebi. I sve to nevažno je i sitno u usporedbi s pogledom kojeg osjećam da prati me i skupa samnom leti u noć.
...imaš 4 elementa, otvori 4 strane svijeta...
ned - 13.03.2005
Nosi li vikend uistinu odmor ili tek unosi nemir u skladan mir radnih dana? Može li se u rasplesanim trenucima opuštanja naći pravi mir? I da li je mir uistinu ono čemu težimo?
Ne, ne tražim odgovore, jer za sebe ih znam.
Fizički odmor ne donosi nužno i odmor duše, dok sladak umor, što ples ga za sobom ostavlja, tek naznaka je osmijeha koji odmorom mi je dušu ispunio. I znam da ples nastavlja se. Uvijek drugačiji, pa ipak uvijek skladan. A ritam muzike i kroz ovu me noć nosi...
...I just can´t wait until tonight, baby...
sub - 12.03.2005
Prilazim ti s ružom u ustima i znam da istu melodiju u ušima nosiš. Nevažno to je da ples nije moja stvar... noćas željan sam plesa. Pleši samnom...
Pogledi susreću se, a tišina tu je da ritam koji nosi nas ne prekine se. I lagano prilazim ti, kako ružu prepustio bih ti ne dodirujući je rukama. Sve što nosi me jest želja... pleši noćas samnom...
Poletimo zajedno kroz noć, nošeni plavim laticama nježnijim od svake svile i održimo most koji povezuje nas. Budi skupa samnom dio svega i neka sve bude dio nas. Na mostu se nađimo... i pleši samnom.
Zaplešimo... želiš to koliko i ja... znaš da znam...
...holding tight to dreams that never end...
pet - 11.03.2005
Još jedan je vikend usporenim koracima došao kako bi donio trenutke odmora svim radnim ljudima koji kroz tjedne šeću u potrazi za nečime čemu su odavno zaboravili sjaj. Pogleda nerijetko uperenih u pod, sa snovima što snivaju se tek u intimi vlastita 4 zida, željno dočekani trenuci odmora napokon su stigli kako bi tek kratak odmor donijeli za nove radne pobjede. No, koliko tih radnih pobjeda ne spada u pirove pobjede?
...hvala što si tu, ali gdje si zapravo ti???
Pitanje koje već neko mi vrijeme titra pred očima i kojem pravoga odgovora uistinu ne znam. Tu sam negdje... u kutku pogleda koji je željan toga da me vidi. U zvuku što dopire do uha željnog da me čuje. U svoja 4 zida spreman prihvatiti taj odmor koji svakoga toliko veseli. U sunčevoj zraci koja me nosi dalje no što pojedina bi me misao mogla odnijeti.
Svugdje pomalo, a ponajviše u letu sa snovima koji nose me daleko od realnosti koja ljudima krade osmijeh s lica.
Još jedan vikend. Još jedan kraj... ili je to tek početak? I krug se nastavlja bez obzira na odgovor koji svatko za sebe pronalazi u pitanju koje ionako nije bitno.
...uhvati me ak možeš, k'o iluzija sam varljiva...
sri - 09.03.2005
Sretni ljudi ne gledaju na sat.
Rečenica za koju, priznajem, ne znam gdje sam je prvi puta čuo, no natjerala me da se duboko zamislim nad njom. I ne samo da sam se zamislio, nego sam otkrio i koliko istine u njoj ima. Govor tijela neizmjerno puno govori o tome kako se osjećamo, a česti (i nerijetko nesvjesni) pogledi prema satu baš ne otkrivaju osobu koja uživa u trenutku.
Dugo vremena nisam nosio sat na ruci, a čak i sada, kad mi je opet na ruci, rijetko pogledavam u njegovom smjeru. Neopterećen vremenom, uživam u svakom trenutku kojeg mi poklanja svaki dan i puštam minute i sate da se izmjenjuju u svojem nezaustavljivom ritmu. Nezaustavljivom i konstantnom, pa je svaki taj pogled tek izgubljen trenutak koji ionako ništa ne mijenja.
Po toj rečenici i ja sam upamćen kod nekih ljudi (i ne samo kod onih koji su iskusili moja kašnjenja). Tako sam se i danas susreo s osobom koja je otišla u toliku krajnost da više ne nosi sat na ruci radi te izjave. Koju sam izrekao s osmijehom na licu, pokazujući ruke na kojima nije bilo sata. Koliko je netko tko tako nešto kopira na temelju jedne rečenice uistinu sretniji?
Kako bilo, vrijeme teče. Iako ga osjećamo subjektivno (kako leti kada nam je lijepo, tako se vuče kada smo u iščekivanju nekog od slijedećih trenutaka), protiče u identičnim koracima ostavljajući za sobom tek tragove prošla vremena poput otisaka stopala u pijesku. Tek nameće se pitanje hoće li ih koji vjetar uspjeti otpuhati ili ostat će trag izljeven u ropotarnici sjećanja. I to trenutaka sreće, kada nam nije ni na kraj pameti bilo da pogledamo na sat.
...dolazim u obliku ponoćnog zvuka...
uto - 08.03.2005
Došao je i dan koji bi u potpunosti trebao biti posvećen pripadnicama nježnijeg i ljepšeg spola. Kako sam nekoliko puta čuo spominjanje karanfila vezanih za taj dan, a i zato što bi nekoga moglo interesirati ponešto vezano za taj dan, tek par redaka.
Kratka kronologija događaja vezanih uz nastanak Međunarodnog dana žena:
* 8. ožujka 1857. - New York - žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestirale su zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća. Policija ih je rastjerala. Dvije godine kasnije osnovale su svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale si osnovna prava u radnoj sredini.
* 8. ožujka 1908. - New York - 15.000 žena marširalo je kroz grad tražeći kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Njihov je slogan bio "Kruh i ruže" u kojem je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života. U svibnju je Socijalistička stranka Amerike odredila posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena. Prvo obilježavanje tog dana u SAD-u održano je 28. veljače 1909. Posljednja nedjelja u veljači slavljena je kao Nacionalni dan žena do 1913.
* Socijalistička internacionala - Kopenhagen, 1910. Socijalističke organizacije iz cijelog svijeta sastale su se na međunardonoj konferenciji. Clara Zetkin, njemačka socijalistkinja, predložila je da se Međunarodnim danom žena obilježi štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. Preko 100 žena iz 17 zemalja, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno su prihvatile prijedlog. Međunarodni dan žena proglašen je u čast pokreta za ženska prava uključujući pravo glasa. Na konferenciji nije određen točan datum.
Slijedeće godine, 1911., Međunarodni dan žena obilježen je po prvi put u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj 19. ožujka. Preko milijun muškaraca i žena defiliralo je ulicama tražeći pravo žena da glasuju i budu birane, pravo na rad i zabranu diskriminacije na radnom mjestu.
* Posljednju nedjelju u veljači 1917. Ruskinje su odlučile ponovo štrajkati za "kruh i ruže". Političke vođe su smatrale da nije vrijeme za štrajk, no žene su bile uporne. Četiri dana kasnije ruski je car bio prisiljen na abdikaciju, a privremena je vlada ženama dala pravo glasa. Taj je povijesni događaj pao u nedjelju 23. veljače prema Julijanskom kalendaru koj se koristio u Rusiji, a poklapao se s 8. ožujkom Gregorijanskog koji su koristile druge zemlje.
* 1975. Međunarodna godina žena - Ujedinjene nacije počele su slaviti 8. ožujak kao Međunarodni dan žena. Dvije godine kasnije, 1977. Generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira UN-a koji će se obilježavati na datum koji odredi svaka zemja članica.
Zašto se ženama svijeta posvetio dan? U prihvaćanju rezolucije, Generalna kupština UN-a navela je dva razloga: činjenicu da osiguravanje mira i društvenog napretka te punog uživanja ljudskih prava i osnovnih sloboda zahtijeva aktivno sudjelovanje, ravnopravnost i unapređenje položaja žena te potrebu da se oda počast doprinosu žena u jačanju međunarodnog mira i sigurnosti. Za žene svijeta, taj je dan prilika da se preispita napredovanje žena u borbi za ravnopravnost, mir i razvoj, te da se dalje radi na ujedinjavanju, povezivanju i aktiviranju ženskih snaga koje dovode do značajnih društvenih promjena.
Posljednjih desetljeća, žene su značajno napredovale u uspostavljanju ravnopravnosti s muškarcima. Povećao se broj obrazovanih žena kao i kvaliteta adekvatne zdravstvene zaštite, poraslo je i plaćeno zapošljavanje žena, sve više zakona garantira ravnopravne mogućnosti ženama i poštuje njihova ljudska prava.
Međutim, još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci. Žene još uvijek čine većinu od 1.3 milijarde siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, u prosjeku, žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje žene su i dalje većina žrtava nasilja.
U nadi da kruh će već netko donijeti za stol, uz ružu svim ženama i onima koji se tako osjećaju želim sretan Dan žena.
pon - 07.03.2005
Kako shvatiti žene?
Ako naporno radiš, nikad "nemaš vremena za nju".
Ako ništa ne radiš, onda si "bezvrijedna ljenčina i bitanga".
Ako ona ima dosadan posao i malu plaću, onda je to "iskorištavanje".
Ako ti imaš dosadan posao i malu plaću, onda "bi trebao mrdnuti guzicu i potražiti bolji".
Ako dobiješ unapređenje prije nje, onda je to "favoriziranje muškaraca".
Ako ona dobije unapređenje prije tebe, onda ste imali "podjednaku šansu".
Ako kažeš da lijepo izgleda, onda je to "seksualno uznemiravanje".
Ako ništa ne kažeš, onda je to "muška ravnodušnost".
Ako plačeš, onda si "slabić".
Ako ne plačeš, onda si "neosjetljivi gad".
Ako je udariš, to je "zlostavljanje žene".
Ako ona udari tebe, to je "samoobrana".
Ako nešto odlučiš bez nje, onda si "šovinist".
Ako ona nešto odluči bez tebe, onda je ona "slobodna žena".
Ako je zamoliš da uradi nešto što joj se ne sviđa, onda je to "muška dominacija i iživljavanje'.
Ako ona zamoli tebe za takvo nešto, onda je to "usluga".
Ako ti se sviđa žensko seksi donje rublje, onda si "perverznjak".
Ako ti se ne sviđa žensko seksi donje rublje, onda si "peder".
Ako voliš da žena brije noge i da se održava u formi, onda si "seksist".
Ako to ne voliš, onda "nisi romantičan".
Ako se trudiš ostati u formi, onda si "umišljen".
Ako se ne trudiš, onda si "prostak".
Ako joj kupiš cvijeće, onda "tražiš nešto".
Ako joj ne kupiš cvijeće, onda si "neobziran".
Ako si ponosan na ono što si postigao, onda si "narcisoidan".
Ako nisi, onda si "neambiciozan".
Ako ona ima glavobolju, onda je "umorna".
Ako ti imaš glavobolju, onda je "više ne voliš".
Ako često želiš seks, onda si "prepotentan", ili u najmanju ruku luđak!.
Ako ne, onda "je sigurno neka druga u pitanju".
sub - 05.03.2005
Sve je stvar stava.
Kada u jutarnjim satima buđenje donese potvrdu onoga što se po padalinama večer prije moglo naslutiti i sivilo ispunjeno novim bijelim pokrivačem bude prvo što se ugleda, bitno je s kakvim se stavom istome prilazi.
Kada budilica zvoni i ne zvuči pretjerano privlačno ni poželjno, bitan je stav.
Kada se, umjesto na posao, ide kod zubara kako bi bio izvađen onaj prokleti zub koji već tjedan dana ne prestaje boljeti, stav je ono što se broji.
U trenutku kad mobitel zazvoni i jave ti da, unatoč rani u zubima i obećanom slobodnom danu radi iste, svakako i hitno nađeš načina da se nacrtaš u uredu, pitanje je kakav ti je stav.
U večernje sate, kad bol i dalje ne jenjava, a san baš i ne izgleda kao da ima namjeru doći u neko skorije vrijeme, opet je bitan stav.
Kroz dan koji ostao je zamnom, vodio me prilično pozitivan stav. Osmijeh mi, unatoč svim onim sitnim podvalama koje mi je život pripremio, nije sišao s lica i ne dajem mu ni dalje da pobjegne, već ga prkosno upućujem svim teškim stvarima koje stoje mi na putu dalje.
I osjećam se dobro... jer, sve je u stavu.
...what you don't know you can feel it somehow...
pet - 04.03.2005
Nerijetko se desi da netko riječima uspijeva izvući na usne nam osmijeh, a negdje u nama izazvati priznanje kako je upravo to ono nešto na što bi i sami pomislili vezano za datu temu.
Meni se to desilo tijekom današnjeg dana dok sam se ulovio usred čitanja, kada mi je moj pomalo lutalački duh usmjerio pažnju prema nečem što treba ostati zapamćeno. Znam da će možda nekima djelovati nerazumljivo, no takvih uvijek ima...
There's a saying that all roads lead to Ankh-Morpork, greatest of Discworld cities.
At least, there's a saying that there's a saying that all roads lead to Ankh-Morpork.
And it's wrong. All roads lead away from Ankh-Morpork, but sometimes people just walk along them the wrong way.
Poets long ago gave up trying to describe the city. Now the more cunning ones try to excuse it. They say, well, maybe it is smelly, maybe it is overcrowded, maybe it is a bit like Hell would be if they shut the fires off and stabled a herd of incontinent cows there for a year, but you must admit that it is full of sheer, vibrant, dynamic life. And this is true, even though it is poets that are saying it. But people who aren't poets say, so what? Mattresses tend to be full of life too, and no-one writes odes to them. Citizens hate living there and, if they have to move away on business or adventure or, more usually, until some statute of limitations runs out, can't wait to get back so they can enjoy hating living there some more. They put stickers on the backs of their carts saying 'Ankh-Morpork - Loathe It or Leave It'...
Every so often a ruler of the city builds a wall around Ankh-Morpork, ostensibly to keep enemies out. But Ankh-Morpork doesn't fear enemies. In fact it welcomes enemies, provided they are enemies with money to spend. It has survived flood, fire, hordes, revolutions and dragons. Sometimes by accident, admittedly, but it has survived them. The cheerful and irrecoverably venal spirit of the city has been proof against anything...
čet - 03.03.2005
Ne, nemoj mi prići!
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići!
Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići!
Nasta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!
[Desanka Maksimović: "Strepnja"]
uto - 01.03.2005
Ima dana kada se probudim prije no što budilica mi označi početak novog radnog dana. Osmijeh mi se tada okreće s pogledom prema prozoru i biva pojačan kad kroz njega me nježno pomiluje dodir sunca.
Ima dana kad me ugriz zubatoga sunca i svježina koju mi donosi natjeraju na novi osmijeh, jer osjetim kako mi se obrazi zdravo zbog tog ugriza crvene.
Ima dana kad su međuljudski odnosi svih oko mene u razumnim granicama i ne osjećam koliko se nerazumijevanja i netolerancije širi posvuda.
Ima dana kada ću s užitkom za dvije kave dati 40 kuna, jer mi atmosfera u kojoj su te kave ispijene vrijedi neprocjenjivo puno.
Ima dana kada pogledom ispraćam sunce i dočekujem novu noć koja donosi odmor za novi radni dan koji poslije nje dolazi.
Divno je osjetiti kako se sve to može skupiti u samo jednom danu.
...looks like mornin' in your eyes...
Još jedan mjesec laganim je otkucajima sata našao svoj put prema kraju i veljača (taj jedini mjesec što, radi svoje prevrtljivosti, ženskim je imenom nazvan) je pobjegla s pozornice ove godine prepuštajući svjetla reflektora ožujku.
Nije veljača mjesec za kojim ću puno žaliti, no sa svojim zadnjim danom uspješno je pred dane koji slijede stavila poprilične izazove, ako ničim drugim, a ono vremenom kojim se oprostila. Iako prilično zubato, sunce što obasjalo je one osmijehe koji su mu bili usmjereni dostatno je da se zaboravi sve ono loše što mjesec je donio sa sobom i s novim se uđe u neka nova svitanja. Pogled na ljude što su me okruživali odao mi je kako nisam jedini kroz posljednji dan ovog mjeseca prošao prebirući stihove sunce, hvala ti što si izašlo za mene po mislima.
Ispunjen pozitivnom energijom i oduševljen što ponekad tako je malo potrebno kako bi se stvari sagledale iz pozitivnog kuta, raširenih ruku dočekujem ovaj mjesec koji nam donosi proljeće. Kroz preostale hrpice snijega već vidim zelenilo livada što prošarano je šarenilom života koji se s toplijim danima budi, čujem pjev ptica što se vraćaju sa svojih selidbenih avantura i u očima što se svakodnevno s mojima mimoilaze vidim nadolazeći udar hormona što svakome uzburka krv koja kola i tjera nove osmijehe na lica.
S osmijehom na svom licu, još jednom dobrodošlicu novom mjesecu želim, a u njega tek vlastite snove što sjaj mi u oku izazivaju sa sobom nosim.
...želim, ma gde si, da mi se desi, da se na tebe oslonim...
