sub - 26.02.2005
Iako još dva me duga dana dijele od kraja ovog mjeseca, s veseljem i osmijehom već sada polako sklapam posljednju stranicu još jedne veljače. Nije mi već dugo sa sobom donijela puno lijepih stvari, pa tako ni ovom ne bih trebao biti pretjerano razočaran, no teško je i biti razočaran kada se očekivanja uspješno drže u realnim granicama.
Pa, ipak, s krajem mjeseca jedna me rečenica uspjela taknuti:
Sjećanja slikom, i zvukom i mirisom, čak i dodirom ostaju pečat na kuvertama pisama što sami ih sebi šaljemo u prošlost.
I nameće mi se pitanje šaljemo li ta pisma u prošlost ili zapravo odašiljemo ih u budućnost kao odgovor na sva ona pisma koja pečatirana nam iz prošlosti stižu...
...to me, you're strange and you're beautiful...
sri - 23.02.2005
U zaljubljenosti prestajemo jesti, spavati, raditi, izgubimo mir. Mnogi se ljudi prestraše jer, kada se ona pojavi, poruši sve na što naiđe.
Nitko ne želi da mu se svijet pretvori u kaos. Zato mnogi ljudi uspijevaju prevladati tu prijetnju i nastoje održavati kuću, odnosno strukturu, koja je već trula. Oni su inženjeri preživjelih stvari.
Drugi, pak, rade upravo obrnuto: predaju se bez razmišljanja, nastojeći u zaljubljenosti naći rješenja za sve svoje probleme. Na druge ljude prebacuju svu odgovornost za svoju sreću, kao i svoju krivnju za svoju moguću nesreću. Uvijek su euforični jer se dogodilo nešto divno, ili deprimirani jer im je nešto neočekivano sve uništilo.
Udaljiti se od zaljubljenosti, ili joj se slijepo predati - Što je od toga manje pogubno?
Ne znam.
[Paulo Coelho: "Jedanaest minuta"]
uto - 22.02.2005
...putuj Evropo, nemoj više čekati na nas...
pon - 21.02.2005
Rečeno mi je da se i opet spominjem na jednom blogu, no u namjeri da vidim o čemu se radi zapazio sam tek ovu sliku (klikni da se poveća). Elem, drage volje bih odgovorio, no to je ipak jezik kojim ja ne govorim.
sub - 19.02.2005
Hello darkness, my old friend,
I've come to talk with you again,
Because a vision softly creeping,
Left its seeds while I was sleeping,
And the vision that was planted in my brain
Still remains
Within the sound of silence.
In restless dreams I walked alone
Narrow streets of cobblestone,
'Neath the halo of a street lamp,
I turned my collar to the cold and damp
When my eyes were stabbed by the flash of a neon light
That split the night
And touched the sound of silence.
And in the naked light I saw
Ten thousand people, maybe more.
People talking without speaking,
People hearing without listening,
People writing songs that voices never share
And no one dare
Disturb the sound of silence.
"Fools" said I, "You do not know
Silence like a cancer grows.
Hear my words that I might teach you,
Take my arms that I might reach you."
But my words like silent raindrops fell,
And echoed
In the wells of silence
And the people bowed and prayed
To the neon god they made.
And the sign flashed out its warning,
In the words that it was forming.
And the sign said, "The words of the prophets
are written on the subway walls
And tenement halls."
And whisper'd in the sounds of silence.
pet - 18.02.2005
Mother doesn’t know where love has gone
She says it must be youth
That keeps us feeeling strong.
See it in her face, that’s turned to ice
And when she smiles she shows
The lines of sacrifice.
And now I know what they’re saying
When the sun begins to fade.
And we made our love on wasteland
And through the barricades.
Father made my history.
He fought for what he thought
Would set us somehow free.
He tought me what to say in school.
I learned off by heart
But now that’s torn in two.
And now I know what they’re saying
In the music of the parade.
We made our love on wasteland
And through the barricades.
Born on different sides of life.
We feel the same
And feel all of this strife.
So come to me when I’m asleep
We’ll cross the line
And dance upon the street.
And now I know what they’re saying
When the drums begin to fade.
We made our love on wasteland
And through the barricades.
Oh, turn around and I’ll be there.
There’s a scar through my heart
But I’ll bare it again.
I thought we were the human race
But we were just another border-line-case.
And the stars reach down and tell us
That there’s always one escape
I don’t know where love has gone
And in this trouble land
Desperation keep us strong.
Fridays child is full of soul
With nothing left to lose
There’s everything to go.
And now I know what they’re are saying
It’s a terrible beauty we’ve made.
So we make our love on wasteland
And through the barricades.
Now I know what they’re are saying
As hearts go to their graves.
We made our love on wasteland
And through the barricades.
Why do I just wither and forget all resistance
When you and your magic pass by
My heart's in a dither dear
When you're at a distance
But when you are near, oh my...
It's not the pale moon that excites me
That thrills and delights me,
Oh no
It's just the nearness of you
It isn't your sweet conversation
That brings this sensation,
Oh no
It's just the nearness of you
When you're in my arms
And I feel you so close to me
All my wildest dreams
Came true
I need no soft lights to enchant me
If you'll only grant me
The right
To hold you ever so tight
And to feel in the night
The nearness of you.
pon - 14.02.2005
ned - 13.02.2005
S nedjeljom obično ne dešavaju mi se posebnosti, no danas je malo neobičan dan. Tako me već jutro taklo kišom koja me osmijehom me obasjala, a potom stigao mi je jedan tekst koji će uslijediti. Iako i dalje čekam na potvrdu da taj tekst uopće smijem objaviti, nadam se da neće mi biti zamjereno što to činim, a činim to zbog jedne sitnice. Naime, nadam se da će oni kojima se ovaj tekst svidjeti ostaviti poneki afirmativan komentar kako bi autoricu motivirali na početak pisanja bloga i javno objavljivanje ovakvih tekstova.
pada kisa....tiha a gusta.......a znas da ja voliim kisu? jako....volim hodati po kisi..gacati po malim lokvicama kao kad sam bila mala a one kapi pospricaju gdje stignu.......i kad me auto poprska...ne smeta mi:-) iako kao vozac ja pazim da ne bi druge......ipak vecina ne voli kisu.......
i volim gledati kako pada u more...zasto? zato jer je more zeljno prima........upija je a ona ostavlja tragove po njegovoj povrsini uvijek drugacije......ovisi kakva je kisa i kakvo je more taj dan.....a danas....hoces da znas kakvo je danas?
eto...ta kisa tako gusta a ipak nekakva sitna i tiha.......takvo je i more....tiho..primirilo se kao da nesto ceka....ne mrda..nema valova..ni vjetra..........samo puno malih borica i tockica od kise........kao da pokusas u lonac sa vodom polako sipati secer ali tako da to ide ravnomjerno koliko god to izgledalo da nije........
i boje......boze sto ta priroda radi.......kako me zadivljuje...svakim danom......i danas...ta kisa........prozirna a opet kao neka bijela zavjesa da se spusta....pa je i more........iako modro negdje iz dubine povrsina mu se citava bijeli........
i sad sa mojih vrata od kuce......ugledam izmedju dva rta jedan brod....kroz maglu. ne veliki...
Nije tajna da sam veliki ljubitelj kiše i ovakav prikaz takvog vremena mi je dostatan da mi uljepša dan, no još jednom ponavljam svoju zamolbu... komentirajte afirmativno.
...još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas...
Kišne kapi što na krov mi kuckaju kao da podsjećaju me. Da, znam... sjećam se... pamtim.
Glas slavuja sprema se zacvrkutati i pjevom sirene opiti sve slučajne prolaznike koji začuju ga. Kako bih mogao zaboraviti? Kako ne bih htio željeti preploviti tim morima i, makar za jarbol svezan, pustiti se osluškivanju te melodije?
No, ne dajem si još da plovim i strpljivo čekam. Strpljenje je ono nešto što drži me i kroz ove dane me vodi. I znam da sve će doći na svoje, mada vrijeme nije uvijek najbolji prijatelj.
Slušam te... znam da znaš...
...it's a fight, and I really wanna get it right...
sub - 12.02.2005
Ispisaću po nebu riječi za tebe
Vjekova mir vraćaš mi ti
Smiruješ vode nabujale
Moj šapat i krik ćeš pomiriti
Pijem ti dah kao lijek
Svaku noć
Prije no što usnim ja
I taj tren i zauvijek
Samo ti, ti si mi u mislima
I kad nisi tu kraj mene
Da znaš da me boliš
I noćas ja ću da te
Čuvam dok spavaš
I ljubim tamo gdje najviše voliš
Dok sanjaš
Hodao sam ja bos po oštrici
Kamen samoće život mi gradio
I stalno čekać lopova
Da karte otvori
Hiljadu puta dosad me uvalio
Ljubim ti oči ko u bunilu
Svaku noć tu boju usnim ja
Ti si izvjesnost u ovom ludilu
I jedino sunce što mi sja
pet - 11.02.2005
Choose life. Choose a job. Choose a career. Choose a family.
Choose a fucking big television. Choose washing machines, cars, compact disc players and electrical tin openers.
Choose good health, low cholesterol and dental insurance.
Choose fixed-interest mortgage payments.
Choose a starter home. Choose your friends.
Choose leisure wear and matching luggage.
Choose a three-piece suite on hire purchase in a range of fucking fabrics.
Chose D.I.Y. and wondering who the fuck you are on a Sunday morning.
Choose sitting on that couch watching mind-numbing, spirit-crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth.
Choose rotting away at the end of it all.
Pissing your last in a miserable home; nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats that you've spawned to replace yourself.
Choose your future.
Choose life.
S vremena na vrijeme desi se da mi netko trunkom nostalgičnih zvukova izmami ogroman osmijeh na licu. Upravo radi jedne takve stvari, ovim putem šaljem velike zahvale z@gorcu i Aleksandri na osmijehu koji su izazvali kolekcijama Crvene Jabuke i Haustora koje mi se konstantno vrte na playlistama.
Veliko, veliko hvala!
...noćas zvijezde padat će... jedna od njih naša je...
čet - 10.02.2005
Osjećam te u snovima ovih besanih noći... znam da znaš. Kriješ se u osmijehu što dajem ga ljudima oko sebe i u tišini kojom se obavijam. Nalaziš se u zagrljaju kojim grlim hladne jastuke.
Miris vanilije kroz nosnice mi se probija.
Sklapanjem očiju miris tvog parfema osjećam. Kako li se ono zvao? Nikako da one bitne detalje zapamtim u moru nebitnih sitnica koje kroz misli mi plutaju.
Ludilo u nama povezuje nas i razdvaja u isti mah. Ne govori i ne tjeraj me da pričam. Pusti usne da na tvojima tog medenog okusa se napiju. Pusti sjaj sklopljenih očiju da zaslijepi te i osmijeh u tvojim sklopljenim očima pronađu. Onaj isti osmijeh koji ljudima oko sebe dajem, a neprepoznat ostaje.
Prsti klize i u zraku konture tvoga tijela iscrtavaju. Znam da osjećaš taj dodir koji prkosi ledenoj hladnoći ove zime i u tišini burnu i toplu reakciju u tebi budi. Lagani dodiri... dovoljni da eksplozije izazovu.
Pssst... ne dozvoli riječima da sada nam nešto pokvare. Taj kremen što kad-tad se izliže neka ove noći duboko u nama potisnut ostane. Tek osjeti toplinu želje što spaja nas i dodir tijela što jedno se uz drugo pripijaju.
Prepusti se snu i kada sna nema... vjeruj da biti će tu.
I ja biti ću tu.
...poput pijeska rasuti smo ostali...
sri - 09.02.2005
Došlo je doba korizme i, sukladno tome, svakojakih odricanja. Uistinu, teško je proći kroz tu hodajuću gomilu ljudi, a da se na svakih par metara ne naleti na nekoga tko se nečega odlučio odreći kroz ovih 40 dana što slijede. Potaknut tim i takvim mislima, razmislio sam čega bih se i ja, kad je već takvo doba, mogao odreći.
Odričem se svakog oblika kontakta s glupim ljudima.
Kako mi se čini da je ovo ipak relativno rečeno, možda je bolje da to malo detaljnije razradim.
Odričem se kontakta sa svim vatrenim navijačima.
Odričem se kontakta sa svim vjerskim fanaticima.
Odričem se kontakta sa svim snobovima.
Weee... krenulo mi je, pa bih odmah mogao i nastaviti.
Odričem se one boli u želucu koju osjetim kad god me primi nervoza.
Odričem se altruističkih ideja, jer ljudi rijetko kada uistinu znaju cijeniti kada im se pomaže i gotovo redovito razmišljaju o tome što se iza takve pomoći zapravo krije.
Odričem se nepotrebnog gledanja u sve vrste ekrana.
Odričem se telefona koji ne zvone.
Odričem se onih poziva koje ne želim.
Odričem se svih mogućnosti lake i dodatne zarade.
Odričem se osjećaja smežuranosti ruku kada su predugo izložene hladnoći.
Odričem se nesanice kroz noć.
Na kraju krajeva, odričem se, zapravo, svih tih odricanja, jer sam svjestan da protiv sebe ne mogu. Pa, ipak, možda neke stvari i jesu u domeni onoga što se može promijeniti.
...možda odem jedared, kad naiđe red, al' idem zadnji od nas...
U Samoboru i opet spaljen je Princ Fašnik i time otrpio kaznu za sve loše što se u proteklih godinu dana dešavalo.
Za zavidjeti je onima koji svog krivca za sve loše imaju.
Dok meni glavom kroz noć samo jedno pitanje lebdi... znaš li koje?
...I want to walk with you... on a cloudy day...
uto - 08.02.2005
Veljača punim jedrima plovi i ne izgleda kao jedan od onih mjeseci koji puno lijepoga donose. Možda je tome kriv mjesec, koji još sinoć se u potpunosti sakrio u sjeni ove šarene lopte, a možda kriva je ledena hladnoća koja djeluje na sve što takne.
Srećom, uvijek postoje i one stvari koje ostave trag osmijeha, pa makar i kiselog, poput članka kojeg u Večernjem sam uspio uloviti čekajući da dođem na red za sjesti se na zubarsku stolicu.
ISTRAŽIVANJE ENGLESKIH ZNANSTVENIKA
NEUZVRAĆENA LJUBAV SMRTONOSNA
London - Bol zbog neuzvraćene ljubavi može biti smrtonosna, tvrde engleski znanstvenici.
Zbog toga upozoravaju liječnike da ljubavne patnje shvate kao ozbiljnu bolest i pokušaju izliječiti povrijeđena srca.
Psiholog Frank Tallis istaknuo je da "ljubobolja" destabilizira psihičko stanje nesretno zaljubljenih osoba, uzrokuje teške depresije ili pak povećanu agresivnost, poremećaje sna, beznađe i sklonost samoubojstvu. Ljudi mogu umrijeti zbog slomljenog srca i liječnici im moraju pomoći, kazao je Tallis engleskim medijima.
Nda... kiseli osmijeh...
Možda...
A možda su u šumi.
U bunaru nisu.
Nikad nisu u bunaru.
...and when I looked the Moon had turned to gold...
Iako još nekoliko je dana do onog dana koji obilježava iskazivanje zaljubljenosti brojnih parova diljem svijeta, interesantno je već sada vidjeti kako je do tog dana došlo i što se na taj dan uopće slavi. Stoga tek kratki presjek nastanka Valentinova kao takvog preuzet sa stranica Cornera... nadam se da mi neće zamjeriti.
Bliži se Valentinovo, romantični blagdan koji je ne tako davno stigao u naše krajeve. Zaljubljeni cijelog svijeta međusobno se darivaju 'slaveći' tako svoju ljubav, trgovci zadovoljno trljaju ruke, a proizvođači slatkiša obaraju rekorde prodaje čokolade.
No, mislite li da je Valentinovo 'produkt' modernog potrošačkog društva, grdno se varate. Znate li uopće kada, kako je nastao i otkud potječe? Zavirimo malo u povijest...
Vjerojatno se nećete pretjerano šokirati kad vam kažem da su 'tvorci' Valentinova nepopravljivo romantični Talijani. Istina, postoji nekoliko tumačenja otkud potječe blagdan no potpuno je sigurno kako je samo ime dobio po rimskom svećeniku Valentinu. Naime, prema jednom tumačenju, blagdan vuče svoje korijene iz svečanosti pastira imena Luperkalije, a koja se održavala u starom Rimu. U ranim danima Rimskog Carstva, divlji vukovi lutali su po obližnjim šumama i narod je pozvao jednoga od svojih bogova, Lupercusa, da vukove drži što dalje od ljudi i da štiti njihova stada. Zahvaljujući tom događaju, narod je 15. veljače počeo održavati festival u čast ovog zaštitnika stada od vukova, a istovremeno je taj blagdan postao i slavljenje dolaska proljeća (naime, po tadašnjem kalendaru s početkom veljače zaista je i započinjalo proljeće). Tijekom tog blagdana odvijala se jedna simpatična ceremonija. Ispisivala su se imena djevojaka na komadiće papira koji su presavijeni i stavljeni u duboki vrč, nakon čega su ih mladi momci izvlačili. Ona djevojka čije je ime neki mladić izvukao, trebala je postati njegova "draga", a ovaj običaj, za koji se pretpostavlja da je originalni izvor Valentinova, kasnije je dobio ime po jednom potpuno drugom događaju. Evo jedne prekrasne priče...
U Rimu, još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je svećenik Valentin. Tadašnji car, Klaudije I, naredio je svim vojnicima da se niti slučajno smiju ženiti ili zaručivati, jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja. Svi, osim jednoga... Svećenik Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga nisu ulovili i bacili u tamnicu. 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalije) svećeniku Valentinu odrubili su glavu. Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem pa kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan. Odredili su da će se novi praznik slaviti 14.,a ime su mu dali u spomen na ovog sveca. Naravno da postoje i druge teorije o porijeklu ovog praznika, pa se mogu recimo pronaći teze da potječe od nekih poganskih obreda, dok druge pak govore kako se u srednjovijekovnim vremenima vjerovalo da se ptice počinju pariti 14. veljače, pa otuda običaj slanja " Valentinovskih" čestitki.
pon - 07.02.2005
Kako ono Bajaga lijepo kaže:
Da sam hipik, odsek'o bi kosu
Da sam gangster, javio bi bosu
Da sam vatra, pušio bi se
Da sam stao, srušio bi se
Da sam hladan, ne bi se nervir'o
Da sam lova, ja bi devalvir'o
Da sam blizu, javio bi se
Da sam gnjurac udavio bi se...
No, nisam.
Ja sam blogger. I njuzer. I chater.
Kao chater mogu promijeniti nick. Kao njuzer uz nick mogu promijeniti i e-mail adresu.
Kao blogger mogu samo promijeniti vizualni identitet preko dizajna.
Riječima Đorđe Balaševića:
...A za život ćemo lako... To je ionako samo još jedan od onih života kad ti baš ne ide, stari moj...
Poput nitroglicerina pustio sam te da dio mene postaneš...
No, iako lijek za srce, u drugim oblicima eksplozivnu tvar čini.
Pa, ipak...
...prolij se po meni... budi sve što želim...
Dopusti mi da te razoružam...
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam...
ned - 06.02.2005
Gledaš me, al' kao da je kroz mene
Smetam te, al' takav sam, prihvati me
Pričaj samnom, zašto moraš otežavat' sve
Glupo se osjećam, vrijeđa me, kad šutiš kraj mene...
Situacija koja je, vjerujem, mnogima poznata i svak se na svoj način s njom nosi. Mučna tišina koja nastaje u društvu onih s kojima bi trebali imati dodirne točke, teme o kojima bi mogli razgovarati, želje, snove...
I od svega ostane tek tišina koja ukazuje na to da putevi možda baš i ne teku zajedničkim kolosjecima. Pa, ipak, sve se trpi i kroz tišinu putuje dalje s mišlju kako je dobro što ide, pa ma koliko morali žrtvovati za to, a zapravo skrivajući svoje slabosti i strah od eventualnog prekida te beskrajne tišine koja odjednom nastaje.
Ne, nisam spreman na nove tišine i sretan sam što svoje daleko u prošlosti sam ostavio. Više nemam zašto gledati kakva je to rupa u zidu iza mene da i gledanjem kroz mene je vidljiva. Podvukao sam crtu pod sve neizrečene stvari koje sam trebao znati i razumjeti. Ako nisu izrečene naglas, ne razumijem ih.
I pružam ruke tebi koja i večeras raspustit ćeš kosu pred ulazak u moj san...
...sunce, obećajem, misli su mi pozitivne...
sub - 05.02.2005
Kad vas na poslu dočeka ovakvo lice, možete sa sigurnošću zaključiti bar dvije stvari. Kao prvo, kraj tjedna je tu, a kao drugo, ni maškare nisu daleko.
Ovdje neću ni spominjati ozbiljnost radnoga mjesta, jer vjerujem da bi priča o tome uz ovu sliku bila poprilično suvišna.
...ti znaš ko je ludak na kiši...
pet - 04.02.2005
Trzaj u snu.
Osjećam kako nisam sam. U naručju osjećam kako mirno i jednolično dišeš. Duga plava kosa na sve se strane rasprostrla i sa svakim pokretom osjećam kako me lagano golica. Kroz sklopljene ti oči osjećam onaj sjaj kojem predao sam se čim prvi puta sam ga ugledao. Na prsima osjećam miran ritam tvog disanja, a srca nam gotovo ujednačeno kucaju. Sklapam oči i u kosu ti poljubac smještam, dok miris koji osjećam u nosnicama nosi me kroz sve one snove što zajedno smo ih sanjali.
Svim čulima osjećam isto - divna si.
Ritam disanja odjednom ti se mijenja i samo tihi uzdah ugode, što na mačje predenje liči, ispuštaš. Svoje hladne noge, na kojima i opet čarape imaš, ispreplićeš s mojima i bez otvaranja oči prinosiš svoje usne mojima, a ja ih dočekujem kao da medom su natopljene i uživam u svakom centimetru kojim tijela nam se dodiruju.
Tiho ti na uho šapćem - divna si.
Otvaraš oči i u njima vidim tvoj i moj zajednički osmijeh. Vidim svaki komadić mostova u nama koje smo gradili kako našli bi se. Po laganom otvaranju usana vidim da nešto si zaustila reći, no prstom te nježno ušutkujem i još jednim poljupcem pokušavam se pronaći u prostranstvima tvog pogleda u kojima sam se izgubio.
I znam da znaš - divna si.
Odjednom začuje se dobro poznat zvuk, zvuk budilice. Zbunjenim gledanjem oko sebe kao da pokušavam otjerati taj zvuk i nastaviti gdje smo stali. No, prekasno je - san se rasplinuo, a od tebe tek jastuk u mojim rukama je ostao.
I nešto što i od prije znam - divna si.
...nemoj da brineš... kad srce zna... i nebo zna...
Sivo-bijela kombinacija nadvila se nad ovaj ludi, veliki grad i kao da pokušava uljuljati ga u dugo odgađani zimski san. Ma koliko nam opet obilježavao ove dane, obećao sam samome sebi da neću pisati o snijegu (kao da o njemu nije već dosta i previše rečeno), no moram napomenuti da ga ima, a upravo on daje bijeli trag koji kao da obilježava svijetlu točku posvemašnjeg sivila.
Možda sam ipak previše kritičan prema ovom gradu. Naime, ima još jedna boja koja se ističe i djeluje poput trna u oku koji ne dozvoljava zimi da uspava (vjerujem, ne samo ovaj) grad. Naravno, radi se o crvenoj boji koja nam, u obliku srca što na svakom koraku niču, ukazuje kako se približava Valentinovo.
No, priču o zaštitniku zaljubljenih, čiji se dan uskoro slavi, možda je bolje još malo ostaviti po strani i sjetiti je se kada taj dan dođe. Za sada tek s osmijehom ću zaključiti kako već sada brojni trgovci uredno trljaju ruke i prebrojavaju dobit na još jednom komercijaliziranom danu.
Stvar trenutka ovih dana je svjetsko prvenstvo u rukometu. Nemam namjere iskazivati svoje mišljenje vezano za uzdizanje onih sportova u kojima trenutno naši predstavnici imaju uspjeha i laganom ignoriranju ili tek površnom spominjanju onih u kojima taj uspjeh izostaje (mada i u tome postoje iznimke). Umjesto toga ću, neovisno o rezultatima koje dalje postignu, čestitati rukometašima koji su uistinu napravili strahovito puno. Vjerujem da će i opet pokazati kako nije došao kraj njihovim uspjesima.
Ponoć je prošla... novi je dan... pravo vrijeme da krene se utonuti u novi san...
...and all the lights that lead us there are blinding...
čet - 03.02.2005
... kad me se javno proziva.
A nije da je Alien ovdje prvi. Tko se sjeća početaka sjetit će se da sam i onomad javno prozivan i prokazivan, mada je tema bila drugačije, političke naravi.
No, krenimo redom.
Alien je, nema tome dugo, napisao tekst pun hvale za ovaj DSL koji nam T-Com nudi. Tekst toliko pun hvale kao da mu je to bio preduvjet za primanje u Mudrinićevu mladež. A ja sam si uzeo pravo ukazati mu da svijet nije onoliko ciklamen-roza koliko mu to naočale T-Coma koje ima na nosu dozvoljavaju vidjeti.
Sada se odlučio pokazati mi tekstom koji možete vidjeti ovdje.
Ajme, koliko li sam pogođen. Strašno nešto.
No, nismo stali na tome, nego sam mu, budući nisam imao namjeru kretati u neku polemiku, poslao privatnu poruku čovjeku... a ona glasi ovako:
Vidim da me prozivaš i vidim da imaš polovične i netočne podatke. Vjeruješ li uistinu u ovo što si napisao, žalim te, no nemam se namjere raspravljati s nekim tko ne poznaje osnovne stvari vezane za temu na koju bi raspravljao. Dao sam ti adrese dvaju mjesta na kojima se možeš bar malo educirati, a da ne misliš da izmišljam kada kažem da je ovo skupo, pogledaj, npr., cjenik SiOL-a i brzine koje nude. Onda baci pogled na cjenik T-com-a u Njemačkoj i brzine koje se tamo nude. Kada vidiš koliko je tamo DSL jeftiniji nego u Hrvatskoj (da ne bi bilo zabluda, onih 6 mjeseci možeš lijepo pozdraviti, a pretplata za brzinu najjeftinijeg paketa nije 99 nego 79 kuna) razmisli još jednom o standardu u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj i usporedi ih sa cijenama. DSL sada koristim već prokleto dugo i 512 MB je uistinu premalo, a oni kojima nije NE ZNAJU mogućnosti širokopojasnih veza, te im kao takvima DSL ni ne treba. Zbog takvih poput tebe cijene i jesu takve kakve jesu. Hvala.
Što da radim kad su mi telekomunikacije ipak struka, pa ponešto o tome znam? Još gore... živio sam u Njemačkoj, a tamo imam i dio obitelji te ponešto prijatelja. I znam što je DT izvodio tamo, a sada sve to ponovno proživljavam ovdje i zbunjeno i pun nevjerice promatram ljude kojima je svijet s ovim DSL-om ciklamen-roza boje.
Dragi Aliene, ako si zaposlenik T-Coma i bilo ti je potrebno da se nekome zavučeš duboko u guzicu kako ne bi ostao bez posla, ispričavam se što sam ti iskrenošću i upućivanjem na mjesta gdje se možeš informirati uvrijedio.
Ako nisi, žao mi je što kao izvor relevantnih informacija spominješ samo t-portal, a od ponuđača DSL-a, primjera radi, Iskon ni jednom rječju ne spominješ.
Jednoga ćeš dana, vjerujem, shvatiti zašto je 512 MB sramotan paket za korištenje DSL-a, zašto se brzina 384/64 ne može nazvati širokopojasnom i koliko uistinu vrijedi sve ono što se ovdje debelo plaća, a istovremeno nam se pokušava pokazati da imamo najjeftiniji internet u Europi. (citat Mudrinića)
Rekao sam onda, ponovio u poruci i reći ću još jednom - i ja koristim DSL, no cijena brzine + 299 kn (kod T-coma) tj, 289 kn (kod Iskona) je puno previše za flatrate. No, svi oni koji su odmah ukazivali na to da je ponuda sramotna su se uopće i izborili za to da se flatrate pojavi. Svi oni koji se sada bune radi brzina su razlog zašto će za koji mjesec paketi brzina biti promijenjeni i što ćemo onda dobiti zadovoljavajuće brze DSL pakete. A takvi poput tebe što veličaju DSL i cijene kakve jesu su jednostavne guske koje nakon roka flatrate-a koji im je dan tupo gledaju u svoju brzu vezu i tek onda postaju svjesni toga koliko ih taj DSL zapravo košta.
Za kraj, literatura koju bi svakako trebao posjetiti netko koga zanima malo više o DT-u i DSL-u na prostorima Lijepe Naše, a koji su mahom kreacija jednog od najglasnijih boraca za normalne cijene širokopojasnog interneta:
http://iloveht.eclub.lv/
http://tzombix.blog.hr/
http://tzombix.mojblog.info/
sri - 02.02.2005
U trenutku kada pomislim da bura se smirila i vrijeme promjena nastupa te sa sobom mir donosi, predosjećaj me nepogrešivo upozori kako stvari rijetko kada bivaju onakve kako izgledaju na prvi pogled.
Da li besana noć mi je mogla biti pravo upozorenje ili ona je tek posljedica koječega? Hoće li to doba nesanice ostati zamnom? Da li s mirom u nove ću snove tonuti ili moliti se snu bez snova? Koliko još dugo s morama nosit ću se i prisječati se kako su nekima pravi košmari tek svitanja?
No, sve to danas ipak je u drugom planu.
Nova noć je počela i osjećam kako umor prikrada se i samo čeka kada će me dočekati spremnoga utonuti i prepustiti mu se. Spremno čeka da nadoknadi sve ono što prošle mu noći nemiri nisu dali da napravi. A možda ipak mi uspije još jednu pirovu pobjedu postići i prkosnim osmijehom umor uspavati i pustiti tupilo da kroz još me jednu dugu noć ponese i sa svitanjem mi cvrkut rijetkih ptica što hladnoće ne plaše se mi donese.
Možda.
A možda i ne.
...srce je ludi husar... pijan i mlad...
Ne znam čitate li novine, a i meni se umalo desilo da zaboravim kako je danas srijeda. Tek pogledi u mom smjeru i tupi osmijeh kolega preko sirom rastvorenih novina su me sjetili kako bi u njima moglo biti nečeg interesantnog za pročitati.
No, da ne spoilam previše, možda još ponekog interesira osvrt Jutarnjeg lista na bloggere razvučen na čitave dvije stranice priloga online.
...uplaši me sjaj milion sveća kad se nebom popali...
Prije nego kažem poneku na temu samoga naslova, dozvoljavam si ipak da se malo nostalgično vratim u dane srednje škole. Naime, vraćam se u školsku klupu i u osluškivanje profesora koji nam je svaki puta s početkom veljače lagano uzdahnuo i pripomenuo kako je započeo jedini mjesec koji nosi žensko ime. I, uistinu, veljača je, kako bi nam govorio, prevrtljiva poput prave žene, te stoga i zaslužuje da joj ime bude takvo kakvo jest.
Istina, spomenuo bi on i nastajanje imena ožujka (ime koje je nastalo iz lažujak, budući ponekad i on zna biti dosta prevrtljiv i donijeti nam prve laste koje ne označavaju proljeće), no to je već neka sasvim druga priča.
Veljača je uistinu prevrtljiv mjesec, a već sa svojim početkom donosi neke poprilično velike pomake na području širokopojasnog pristupa internetu u Lijepoj Našoj. Da sad ne bi graknuli oni koji imaju pirokopojasne veze preko kablovskih ISP-ova, znam da je kabel uvijek imao flatrate, no T-HT se uporno držao one fraze kako se flatrate nikome ne isplati i time su si samo doprinjeli popriličnim zagušenjima kroz one mjesece flatrate-a koji su se nudili tijekom zadnje akcije DSL-a za 0 kuna.
Za početak, da nisam već neko vrijeme korisnik DSL-a, moram priznati da bih prilično dugo razmišljao o tome da sada to i postanem. Naime, priključna cijena, koja s PDV-om iznosi 610 kn (uz ugovor na 12 mjeseci) tj. 1037 kn (bez ugovora na 12 mjeseci) je sve samo ne user-friendly. No, sve ima svoju cijenu, pa tako i uvođenje brze veze.
Prednosti i mane DSL-a su nešto o čemu nemam namjere pisati. Ono što ću ipak spomenuti jest da je DSL na hrvatski način izuzetno skup. Najsporiji paket (brzina 384/64) zbog uploada niti ne spada u broadband veze, a plaćanje prometa po paketima od 512 MB je jednostavno pljačka. Tako će se desiti da nešto što u Njemačkoj prosječni korisnik plaća 30-50 eura, ovdje korisnik plaća puno puno više.
No, napokon se desila i pojava magičnog flatrate-a.
Kome se flatrate isplati?
Svima onima kojima promet kroz mjesec prelazi 10 GB. Također i onima koji ne misle baš na svaku lipu, a žele točno znati koliko će ih internet koštati. Reklo bi se da se isplati i firmama, no tu postoji jedna mala sitnica - Flat paket je dostupan samo privatnim korisnicima (naravno, pri tome se ne misli na IskonBizFlat).
Kako bilo, unatoč prilično visokoj cijeni same instalacije DSL-a, napokon i mi, koji smo korisnici DSL-a i od prije akcije 0 kuna, možemo zadovoljno trljati rukama, jer je stiglo poprilično sniženje cijena skupa s tim dugo najavljivanim flatrate-om.
I nekako važem stvari i premećem ih s jedne strane na drugu, pa se opet moram zapitati treba li se pretjerano veseliti i likovati nad cijenama koje su cca 50% niže od dosadašnjih ili da ipak s pohvalama pričekam tek trenutak kada će se krenuti i s povećanjem brzina paketa te, što se nadam da bi se brzo moglo desiti, potpuno usklađivanje bar tih cijena s onima koje su u EU uobičajene.
Pa da se ne trebamo veseliti riječi flatrate koja se pojavila, nego da napokon imamo broadband internet kakav je svugdje uobičajen.
...ja vam sledim jedared, kad naiđe red...
uto - 01.02.2005
That stuff about Christmas depression is just a load of bullshit. Just ask any funeral director. Most people are real happy around Christmas, and they want to live. So they do live. It's usually February when we get a big bulge. The flu gets the old people and there's pneumonia, of course-but that's not all. There'll be people who've been battling cancer like mad bastards for a year, sixteen months. Then bad old February comes around and it seems as if they get tired and the cancer just rolls them up like a rug. On January 31 they're in remission, and they feel as if they're in the pink. Come February 24 they're planted. People have heart attacks in February, strokes in February, renal failure in February. It's a bad month. People get tired in February.
[Stephen King: Pet Sematary]
