..:: Seraphim ::..

Otkucajem sata godina je naglo ostarjela i, kao da boluje, svoje posljednje sate prolazi. Kod mnogih će, vjerujem, taj ostarjeli dan dovesti do toga da se osvrnu i bace pogled na sve ono što im je godina od prvih trenutaka svog rađanja do sada donijela.

Ne, nemam namjeru raditi reviziju protekle godine. Nemam se namjere previše osvrtati, tek reći ću da, iako za godinom kao takvom neću pustiti previše suza, iz nje sa sobom nosim nekoliko divnih detalja kojima ne dozvoljavam da samo tako nestanu iz misli, srca, mene.

Više sam puta istaknuo, tek uzimam si pravo da i opet ponovim... lijepe su uspomene uvijek ono što nosimo sa sobom i svako toliko ispoliramo svaku sliku koja nam ih budi. Na sve ono što nas je zaboljelo i nadvilo crne oblake nad naše misli puštamo laganu prašinu i paučinu zaborava. Samo tako i godine koje nisu blistave ostavljamo za sobom mirnije duše i toplijih misli.

O godini što dolazi nemam još namjere misliti - ona će doći i sama pokazati što se od nje očekivati može i što nam lijepoga nosi sa sobom. Znam da neki u njoj sigurno će si ostvariti životne snove, a o svemu drugome ne isplati se gubiti ni previše misli. Snovi su tu da bi ih ostvarivali...

If I was the sun I would shine my light
To light your world
If I was the rain I would wash your tears away
I keep your world right
Be your light in the night
If I was the sky I would rain down love into your life

If I was a river you would be my ocean
Every stream would lead me to your arms
And if
If I was a river I'd flow to you forever
Love would run forever in this heart of mine
If I, if I
If I was a river

If I was the wind I would carry you
Above the clouds
And if I was the earth I would be your solid ground
If I could I'd be
All you ever would need
I would be your world
You're the only world there is for me

If I was a river you would be my ocean
Every stream would lead me to your arms
And if
If I was a river I'd flow to you forever
Love would run forever in this heart of mine
If I, if I
If I was a river

Nerijetko hvatam se kako u srijedi, koja prava je sredina radnoga tjedna, nikako ne uviđam nešto što bi mi pomoglo ubrzati duge trenutke kroz nju. Istina, daleko mi je draža od vikenda, no više je problem u tome što ljudi oko mene u srijedu već počinju malaksati i osjeća se pražnjenje onih baterija koje se kroz vikend, valjda, pune, a još nema onog oduševljenja što je taj isti vikend blizu koji se pojavljuje tamo negdje sa četvrtkom.

No, gdje je i pomisao na četvrtak dok traje srijeda, posao si uzima pravo da obuzme svakoga koliko već može, a sama pomisao na nešto što nije vezano za doček nove godine spada u domenu sf-a i uzrokuje poglede tipa teleta u šarena vrata.

Nda... nova godina je pred vratima, a kako se trenutno osjećam, najradije bih je dočekao doma, uvučen u krevet i snivajući neke ljepše trenutke. Jedini problem pri tome je što bi mi se valjda i krevet šokirao kada bih u njega ušao prije ponoći. No, nije ni to neki veći problem - možda bi to napokon dovelo do toga da u neka normalnija doba krenem lijegati.

Kako bilo, osmijeh me ipak ne napušta. Snaga tog prkosnog osmijeha u meni razmiče oblake koji se nadvijaju nad sve i propušta poneku sunčevu zraku da me takne, a kada mi se još i mjesec u večernjim satima nasmiješi kako to i ove je večeri uspio, znam da je u meni gotovo sve na svome mjestu. Gotovo sve, naravno, jer bi sve značilo da se doprlo do onog stanja kojem kroz cijeli se život teži, a nikad stvarno ne dohvati. Srećom, nikad se ne dohvati, jer koji bi smisao onda imalo sve?

Kao da neki smisao i treba tražiti u svemu. Nema smisla. A smisla ima i u neredu.

Da, rekoh jednom davno da sam osoba koja i u kaosu može pronaći smisao. Sada više nisam toliko siguran u tu tvrdnju. Tko zna?

Neobično je kako se lako naviknuti na neke male, a opet gotovo svakodnevne rituale u ovom životu kojeg je svak od nas dobio da ga iskoristi kako najbolje može. Koliko su navike dobre ili ne pitanje je za sebe, no na razmišljanje uopće o tome potaklo me gledanje nekih blogova (uključujući i moj) za koje se maltene može predvidjeti kada će se pojaviti.

Nekako mi je uistinu ušlo u naviku s krajem dana sjesti za ovu kantu i pustiti misli da mi vode prste po tipkovnici. Neke od tih misli sasvim su svakodnevne i obične, no ako i najveći sanjari ponekad imaju sasvim obične misli kako ih ja ne bih imao? Istina, sada bi se moglo ući i u dublju analizu toga što su to obične misli, no kako mi to liči na mission impossible (otprilike kao objašnjavanje pojma normalne osobe) radije se toga ni ne primam.

Ovo ludo vrijeme vani kao da pokušava nam pokazati koliko su neke navike sazrele da budu promijenjene. Snijeg je odlučio da nas ne posjećuje krajem godine, već čeka početak slijedeće, a zima gubi pravo na takav naziv sve dok kiša koja kroz cijeli dan kaplje i ostavlja svoje mokre tragove po cijelom gradu ne dospijeva do toga da se smrzava. Ne, ne nedostaje mi led, no nikako ovo vrijeme ne mogu nazvati zimskim.

Možda i nije čudno što zima kasni, ako se uzme u obzir kako sva godišnja doba pomalo kasniti počinju. Dovoljno je sjetiti se koliko nas je dugo ljeto grijalo i obasjavalo, a jesen, osim svojim specifičnim šarenilom opadajućeg lišća, kao da je prošla pored nas bez da nas pravilno i takne. Pa, ipak, nije pošteno od te klime da se odlučuje mijenjati se baš sada kada smo se navikli na pravilnu izmjenu godišnjih doba i onda smatramo da s pravom očekujemo vrijeme kakvo trenutno sigurno nije.

I opet stigao sam do navika koje neizbrisivi su trag iskustava koja su ostala za nama.

Svatko od nas sa svojim se navikama gura iz dana u dan. Tako i ja ću, po navici, polako dan početi privoditi kraju još u doba pisanja ovih redaka. Ispratiti jedan dan da raširenih bi ruku, već po navici, dočekao dolazak novoga dana u trenutku kada kazaljke se poklope.

Sve što dobro je sa sobom i ponešto lošega nosi. Tako i ovi blagdanski dani, koji trude se obasipati magiku oko sebe, sa sobom povlače i čitav niz misli koje struje i izlaz na svjetlo dana pronaći pokušavaju.

Noći kao da opet budnim me pokušavaju držati, čineći od mene nekoga tko dan kroz polusnene oči vidi, no te polusnene oči pred sobom gledaju slike sna što osmijeh mami. Stoga se nipošto radi toga ne žalim. Osim toga, kako bih inače čuo da, unatoč datumu koji je onaj koji već jest, sa svitanjem ptičice svoju pjesmu pjevaju i slave svojom pjesmom dolazak sunca? Možda tek malo žaliti mogu što tu pjesmu jutros je prekinuo nalet kišnih kapi.

Nikako priviknuti se na to da umjesto snijega, koji uvijek je bio pokazatelj zimskoga doba, u tišini čujem udarce kišnih kapi, a temperatura uredno dovoljno se visoko održava da im ne dozvoljava zaleđivanje. I nameće se pitanje je li to tek novo zatišje pred buru koja predstoji i ne treba li s pažnjom pratiti svu tu kišu koja ceste nam mokrima čini.

Biram ipak uživati u svemu što mogu... u noćima koje mi umjesto sna poklanjaju snene dane, u pjesmi ptica koje pozdravljaju dolazak sunca i u svakom nadolazećem trenutku kojeg valja iskoristiti koliko se i kako već može...

Iako sam već imao jedan kratki citat pripremljen, mislim da ću ga ipak sačuvati za neku drugu priliku, a sada se samo prepustiti svim onim mislima koje su u meni.

Kao i svake godine, ta je ponoć dočekana bučno kao da se i opet dočekuje novi milenij. Ipak, sve to nije bilo dovoljno da razbudi mog preslatkog nećaka kojem najveće veselje predstavlja mnoštvo raznobojnih svjetala koja na sve strane blješte i od noći dan čine. Borovi su, naravno, okićeni i pod njima još tu i tamo nađe se poneki poklon koji čeka da padne u ruke onih kojima se poklanja.

Atmosfera je, gdje god da se čovjek okrene, poprilično usmjerena prema obiteljima. Problemi su negdje za nama i, ako već nisu zaboravljeni, nakratko su zanemareni. Vrijeme je da se, punih trbuha i vedra srca, okrenemo onim vrijednostima što se u nama kriju.

Ono što idili ovog trenutka nedostaje jest snijeg, no nije sada vrijeme da tražimo dlaku u jajetu. Vrijeme je kada u sebi treba pronaći sve ono što nas veseli i uživati u tome. U ovo su doba sva čuda moguća.

Večer bliži se i, nakon obilna ručka, pravo je vrijeme da se u izobilje kolača baci i lagano isprobava sve što ispunjeno je šećerom dok hlače se počnu opasno glasati prijeteći da će početi pucati. Vrijeme je da se prisjetimo svih onih snova koji možda i nemoguće izgledaju, jer doba je kada se i čuda dešavaju. Dani su koji su ispunjeni posebnom magijom.

Bez puno velikog filozofiranja, želim svim slučajnim i namjernim prolaznicima i čitačima mojih riječi da osjete magiju ovih dana, Kada ako ne sada je pravo vrijeme da pustite maštu i dobru volju da na ustima osmijehe donese i dobrom voljom svaki dom ukrasi?

Da citiram jednu od najljepših čestitki koju sam u međuvremenu uspio dobiti - nek ti se podari što nemaš,a želiš,a nek ostane što ti je drago i važno...

U doba kada za očekivati je da magija nas svojim nježnim dodirom takne, sve drugo nevažno postaje, a bitni ostaju samo naši snovi. Snovi vode nas dalje kroz noć, a s danom kada u brojnim se domovima borovi kite i pale lampice širom otvorenih očiju, misli, srca i duše prepuštam se magiji koja im pomaže da se i ostvare.

Stoga, nadam se da nestanak nekih stvari na ovom blogu za neko vrijeme nikoga neće puno smetati, već da će mi biti dozvoljeno nositi se ovim redovima kroz moj san.

Kako i obećah, s otkucajem dvanaestog takta zvona na satu, s novim vam designom svima želim ugodan početak blagdanskih dana...

P.S.
Design je optimiziran za gledanje i savršeno dobro vidljiv u Operi i Firefoxu. Iz nekog se razloga, međutim, IE opet buni i izmišlja toplu vodu. Kako nemam volje puno čačkati po tome, toplo preporučam dobronamjernicima koji će me na to zasigurno upozoriti prelazak na neki kvalitetniji browser.

Badnjak polako kuca na vrata, a stari je običaj da na badnjak vade se već napola zaboravljene kuglice za bor i kiti se na sve strane. Tko do tada nije, probira među zadnjim borovima, a oni koji pokušavaju izbjeći brojne iglice što s grana padaju zadovoljavaju se umjetnim jelkama i mirisom koji bar odaje dojam tog božića.

U gotovo idiličnoj atmosferi, ipak nedostaje snijeg da božić bi bio bijeli i onakav kakvim ga svi žele, no i bez te bjeline punim se plućima u toj paradi kiča može uživati.

Naravno, svatko tko se igra s dizajnima blogova nešto je pripremio, pa tako i ja. Božićni dizajn je uređen i čeka tek da uistinu kazaljke na satu mi pokažu kako je badnjak počeo i kako je vrijeme da se presvučemo.

Tek još jednu sitnicu da dodam - nemojte biti razočarani vi kojima ovaj se dizajn više sviđa. S prestankom blagdanskih dana zvjezdano nebo opet se na ove prostore vraća.

Još jedna noć svojim ustaljenim ritmom ide, no već sada osjeća se u zraku kako kraća je od prošle. Ostao je solsticij za nama, Božić samo što nije, dočeci nove godine se planiraju na sve strane, a sunce i dalje svojim zubatim sjajem rastjeruje oblake i ne dozvoljava im da nam izbjele ove dane.

Ipak, nije isto. U istoj se vodi ne možemo dvaput okupati i tako je svaki dan koji ostaje za nama nešto novo, kao što i svaki dan u koji ulazimo nove izazove sa sobom nosi. Zato s punim pravom i nakon ove noći mogu pogledati u ogledalo i s osmijehom na licu zaključiti kako počinje prvi dan ostatka mog života.

Promjene su u zraku, posvuda... osjećam ih i udišem punim plućima. Sigurno nije svatko spreman za sve promjene koje pred svakim od nas su dio svakoga dana, no sve što nas ne ubija čini nas jačima i stoga pozdravljam i opet kraj jednog i početak jednog novog dana.

Otpuhani snagom zubatoga sunca što na taj način njihovu oholost i samovolju kažnjava i oslabljeni kroz tu borbu, sve što su nam donijeli najduža je noć u godini koja laganim koračajima odmiče da bi za sobom donijela opet sve duže dane.

Te duge noći često na ljudska raspoloženja utječu i zato kod mnogih opet osmijeha nema. No, ipak se uvijek iznova nađe ljudi koji spremni su prepustiti se ovim danima dječje radosti i s osmijehom ispunjavati svaki trenutak. Sve što nedostaje da ta bi se slika ispunila je upravo onaj bjelinom popločani grad koji sa vlastitim se sivilom nadmeće hoće li izgledati sivije od neba. Na trenutke ni sam nisam siguran koliko je ta borba poštena, no vjerujem da nebo najbolje zna koji je trenutak najprikladniji da svoju pobjedu odnese i podari nam tu bjelinu.

Kroz najdužu noć ove godine, s osmijehom dočekujem nove dane, koji iz dana u dan sve duže će trajati i novim nas sunčevim zrakama ispunjavati...

Jedna sunčeva zraka ispričala mi je da se s oblacima malo porazgovarala. Tiho i u povjerenju šapnula mi je kako se s njima dogovorila da s padalinama dođu u utorak. S onim najnježnijim i djevičanski bijelim pahuljama koje svaka nam zima donosi.

No, sunce je danas brojnim zrakama pokazalo da je dogovor ipak dogovor i ako s oblacima dogovoreno je da snijega do utorka nema, onda se dogovor ispoštovati treba.

I, uistinu, danas zasjalo je. Tko pažljivije u nebo pogledao je vidio je sliku koja rječitija je bila no što ovi okovi riječi mi dozvoljavaju da to ikada budem.

Na blještavo plavom nebu u kojem sve nijanse plave pretakale su se jedna u drugu s jedne strane neba vidjelo se to zubato sunce, kojem ni najmanja namjera nije bila da nekoga ugrije, već samo nas je na jačinu svog sjaja podsjećalo, a s druge strane mjesec, koji strpljivo i mirno gledao je kako sunce odmiče svojim putem i prepušta mu ulogu onoga koji nebo osvjetljava.

Osjetio sam se poput slučajnog prolaznika koji našao se u sredini... i puštao obje strane da svojim me sjajem osvjetljavaju.

Predamnom novi dan je, a u njemu vidjet ću koliko oblaci spremni su održati svoj dogovor sa suncem, te na ovaj grad nanijeti bijeli pokrov pod kojim sve poznate i nepoznate staze lagano će prikriti svoje sivilo i zablještati blistavim sjajem. Tko zna, možda taj pokrov natjera me da u mirisu i toplini čaja utočište pronađem...

Nedjelja, kao i cijeli vikend, obično tek jedno u meni budi... a to je dosadan prolaz kroz dan i željno očekivanje noći koja novi radni tjedan najavljuje.

Ne volim nedjelje. Dani rezervirani za obiteljska druženja, svečane ručkove i grozomorno lijena popodneva u kojima skuplja se energija za rad slijedeći dan. Istina, u tom odmoru nalazi se i odmor ako subota negdje je vani provedena, no sve u svemu nedjelja je dan namijenjen nekoj opuštenosti i lijenim protezanjima iz jednog kuta u drugi.

Nekako mi nedjelje nikad nisu bile naklonjene. Kao da su oduvijek znale da ih ne volim, pa su mi uzvraćale na isti način ne voleći me. Redovito za sobom bi ostavile osjećaj praznine. No, ipak i nedjelja nešto dobro sa sobom nosi - s njenim krajem dolazi ponedjeljak...

Na krilima zime, pred sam vikend opet nam se pojavio led koji je ulice ovoga grada napravio izuzetno nesigurnim mjestom. Sa svih se strana moglo čuti bijesne vozače koji su pokušavali riješiti svoje mezimce tog ledenog pokrova, a na svakom koraku poneko je izgubio ravnotežu. Kako li izgleda prijemni odjel traumatologije?

Čudo jedno, kako nas zima svake godine iznova svojim dodirom iznenadi. Prosinac je... polovina mu je već i prošla, pa ipak kao da led je došao neočekivano. Dani prije najavljivali su da će biti tu, no tko je još vidio osluškivati upozorenja koja nam dolaze iz tako nepouzdanih izvora kao što su temperatura zraka i kiša koja se spremala da odabere pravi dan da padne.

Pri čemu se mogu sjetiti kako je upravo petak 13. bio pred dvije godine u prosincu kada je snijeg grozničavo padao i sakrio sve one aute koji su bili parkirani uokolo Doma Sportova u kojem se održavao koncerat sličan onome što bio je jučer u Splitu.

No ove godine snijega nema, a ako je vjerovati prognozama neće ga ni biti do sredine siječnja. Ipak, led je tu da nas sjeti koje je doba... pa, ipak je prosinac.

A, taman sam pomislio kako mi je vrijeme da polako prestanem s tim slikama. Eh...

Šetnje gradom nekako uvijek uspiju izazvati tu želju da izvadim fotoaparat iz futrole i sačuvam trenutak. Kao da i ima nešto posebnog u tome što će mi ostati sačuvan. Pa, ipak... slika nepobitni je dokaz da sam taj trenutak prošao.

Ne volim, ipak, kada se mene slika. Stoga ću ovako odgovoriti Crvenkapici na njen komentar (nadam se da nitko se zbog toga ne ljuti). Crvenkapice, sve slike koje nastale su prije no što si me upoznala su dobrano spremljene i sakrivene i od mene samoga, da ne bih pao u iskušenje da ih gledam. Neće ovdje biti mojih slika, pogotovo ne mene kao bebe,

No, valja imati na umu kako će mi nećak uskoro napuniti 3 mjeseca, pa mi nemoj davati svakakve ideje.

No, da vratim se zvoncicima koji kroz noc zvone i uzi centar grada cine pravim Betlehemom.

Uvijek volim stvari vidjeti s vedrijeg gledišta, no ove je godine u samom središtu grada ostala jedna neokićena ulica i ona je poput prave šake u oko svakome tko kroz nju prođe. U Tkalčićevoj, naime, kao da nije ovo doba koje jest i tek svjetla što dopiru s Trga, kao i sva ona buka koja se tamo dešava ukazuju na to da se Božić približava. Službeno objašnjenje je da je Tkalčićeva, koja je netom obnovljena, sama za sebe toliko lijepa da nema potrebe kititi je. Misli li to onaj koji je to izjavio uistinu?

Srećom, putevi me ne vode često u tome smjeru, no nekako nisam mogao prešutjeti činjenicu da cijeli se centar grada oblači u Božično ruho, a jedna od najpoznatijih ulica tvrdoglavo ostaje nepromjenjena i čuva svoju hladnoću koja je kroz cijelu godinu prati.

A, možda uistinu Tkalčićeva jest dovoljno lijepa sama za sebe, a ja to ne znam prepoznati...

Gledam među slikama koje su spremljene ovdje i nisam među njima pronašao sliku Veselina, koji je redovito svake noći uz mene. Da samo noći... tu je i kroz svaki dan budno motreći sve što radim doma, a ipak od njega ne dobijam puno više od ovog isplaženog jezika. Ipak, moj je vjerni pratilac kroz ove dane, a ponajviše noći. Dugo je vremena proveo u autu, keseći se u stražnje staklo i nemali broj onih perača stakala je ustuknulo dvaput gledajući neće li poskočiti i zalajati na njih, no nije to učinio niti jednom. Samo je mirno promatrao što se dešava kroz taj svoj prozor cijelome svijetu što je ostajao za nama plazeći jezik.

Ne, neću spominjati kako je dobio ime... tko zna, zna. Ipak, pogled na njega svakoga me dana iznova sjeti kako zapravo imam ogromnu želju za pravim psom. Nekim koga ću iz dana u dan izvoditi u šetnje i koji će mi biti prijatelj i pratitelj svugdje tamo gdje se već čovjekova najboljeg prijatelja vodi. Nekog tko će me veselim mahanjem repa dočekivati kada dođem doma, a malo i zalajati kada vidi da se i bez njega negdje spremam ići.

Kroz glavu prolaze mi nizovi slika raznih pasa, što tek lavežom i mahanjem repa, eventualno cviljenjem nam ukazuju kako su sretni, tužni, bijesni ili što god da nam reći žele. No, ne bi li bilo osjetno ljepše po melodiji fućkanja osjetiti što je ono što pas u svojem životu prolazi?

Već ćujem tužne fićuke onih crnačkih pjesama pasa koji doslovce žive pasji život pod lancima, a koje vlasnici kao da stalno pripremaju za slijedeću borbu koja je pred njima. Lagano fićukanje pri prolasku neke napirlitane pudlice koja bi u njima pobudila one osjećaje mačje veljače. Vedre melodije Mikea Oldfielda koje otkrivaju pravu bezbrižnost svojih života. Lagane balade kojima bi s ljubavlju uspavljivali svoje vlasnike... najbolje prijatelje.

Eh, da... bilo bi puno lakše poznavati one koji su nam najbolji prijatelji kada bi nam fućkali. No, dok i to ih ne naučimo jednoga dana nekako (ili bar ne naučimo jezik kojim nam oni pričaju) uređujemo zajednički svijet kako već najbolje znamo, hoćemo i možemo.

Još jednom ponoć otkucala je da novi je dan na svome početku, a onaj jučerašnji polako valja privesti kraju. U toj zapetljanosti vremena nameće mi se pitanje znači li to da je danas zapravo ono sutra ili zapravo još sam u onom jučer koje svoje je odslužilo i ostavilo tek sitan trag za sobom?

U biti, potpuno nevažno, kao i velika većina stvari kojima mnogi si misli ispunjavaju i samo pred sebe nameću probleme koji to zapravo i nisu. No, nije tako loše ponekad prepustiti mislima da putem takvih razmišljanja krenu. One sive ćelije što kriju se negdje u nama ipak zahtijevaju da ih se nekako koristi ili polako posustaju i odustaju od onih vlasnika kojima očito su bile nepotrebne.

Možda to s vremenom dođe, no ljudska me glupost sve više smeta. Hmm... ma, smetala je ona mene i prije, no kao da s vremenom koje protiče imam sve više strpljenja i tolerancije za one koji je toliko glasno i na sve strane oko sebe siju. Kratka putešestvija po kanalima tv-a je i opet ukazala na to kako ove se godine (opet?) upravo ludilo ljudske gluposti definitivno trudi oduzeti ovom vremenu i posljednji dašak vedrog duha. Ne, neću se zadržavati na ovim izborima što su pred nama... nije im mjesto ovdje. Nije im mjesto nigdje blizu mene, uostalom.

Strpljive kazaljke vremena i dallje neumorno otkucavaju svoje i nastavljaju svoj put bez namjere da se osvrnu. Tri puta po jedan ce otkucaj satovi otkucati i zbunjenost unijeti u one koji nesigurno će se osvrtati u potrazi za odgovorom što točno taj otkucaj govori. I opet ću ih, znam, kao i tolikih noći strpljivo odbrojati... a kolo vremena nastavlja svoj put korak po korak...

Postoje dani kada opustimo se i prepustimo tijeku svojih misli da nas nose u široka i daleka prostranstva koja oku su nevidljiva, a praktički ih pod rukama možemo osjetiti. Da li je to ono što se naziva maštom? Ako jest, drago mi je da me ista nosi nekim svojim putevima upravo u danima kada, kao svojevrsna protuteža tim mislima, osjećam kako me napada bol.

No, lako za bol... ona je prolazna i kao takva ne zaslužuje da pokloni joj se posebna pažnja. Ionako ovo je mjesto u kojem nema puno mjesta za bol, već prvenstveno za snove.

Eh... bijeli Božić jedan je od onih snova koji ponekad prijete da ostanu nedosanjani. Znam, biti će još Božića, no nekako me svake godine prati nada da bijele pahulje napravit će svoj pokrov i omogućiti mi da, crvena nosa i ušiju, s kapicom koja veća je od neke dječice koja su mi kroz ruke prostrujala, u tom pokrovu ostavim svoj trag u obliku jezuške. Kako uvijek mislim pozitivno, tako i ovo zahlađenje koje nas je zahvatilo vidim kao pripremu za taj djevičanski pokrov koji samo što ije stigao...

Božić je blizu. Prosinac je, otkako znam za sebe, uvijek bio na neki način podređen tim danima koji nam ukazuju kraj godine, a čak i kada nije bilo popularno biti vjernik, Božić je bio jedan od onih blagdana koji nisu bili totalno ignorirani. Dani dječje radosti već uvelike traju, no nekako imam osjećaj da ponešto se promijenilo. Ne znam, možda taknuo me virus zvan odrastanje, no pogled oko mene ne donosi mi ona nasmijana lica i veselu dječicu koja se raduju radi svake sitne pažnje koju im upute brojni Djeda Mrazovi (ili Božićnjaci, kako ih sada zovu), već roditelje vječno u brizi kako će si moći priuštiti sve ono što bi i njih razveselilo i brojnu nezahvalnu djecu kojoj nije toliko bitno ono što su dobili, već puštaju da im se suze na licu lede radi svega onoga što možda nisu dobili.

Možda stvarno je došlo doba kada sreća se može kupiti, a sve one stvari koje zapravo dolaze od srca postaju prilično trivijalne, no i dalje se opirem u potpunosti vjerovati tome. Stoga i ja ću onaj virus jednostavno ubiti najboljim mogućim protulijekom, a to je pisanje pisamca koje adresirat ću na Sjeverni Pol u nadi da kako-god-da-se-sada-zove i to pismo pročita i kroz dimnjak se te noći provuče kako donio bi mi ono nešto što prouzročit će povratak nekih osmijeha koji, hvala onoj mašti, nikada u potpunosti ne nestaju...

Još jedan kraj radnoga tjedna je tu, a s njime i podosta vremena za misli preostaje. Veseliti se tim mislima ili ne obično dobro je pitanje, jer obično upravo te misli nam donesu najviše glavobolje i nadviju oblake nad mnoga vedra neba.

S krajem tjedna i ja sam se bacio u prazninu misli što same svoj tijek već pronalaze i pustio štošta da kroz njih prostruji. Možda nisam trebao, a zapravo možda baš to je bilo ono što mi je bilo nužno potrebno. Kao bumerang u misli vratile su se riječi koje izazvale su nevoljkost da riječi više iz sebe puštam.

Na mome licu ipak nema mjesta za kraljice. Tek za poneku misao i pitanje koliko velike prepreke život mi još misli postavljati do trenutka kada i moji snovi ponovno izaći će iz ovog perioda noćnih mora koje iz noći u noć me tjeraju da sve kasnije liježem i s veseljem prihvaćam noći kada san me nije taknuo.

Znam... sve proći će, no snovi ostaju snovi. Ako išta utješiti me može, to je činjenica da neke od najugodnijih snova uspio sam doživjeti i proživjeti. Vratit će se i ti snovi, a s njima osvanuti i ono sunce što iza oblaka mi sija, a prepreke što od ostvarenja snova me odvajaju biti će pređene s osmijehom na licu.

Utječu li boje na svakoga od nas? Postoje li boje za koje možemo reći da su "naše"? Jesu li te boje nešto što ukazuje na naš karakter i utapaju li nas u masu ili izvlače iz nje svojim djelovanjem?

Tako gledano, moje doba počinje s posljednjim dodirima onog miholjskog ljeta i traje li traje i traje... Posebno moja boja osjeti se kada kazaljke na satu pomaknemo i slušamo kako ptice cvrkuću nam u neke čudne sate, osluškujući neće li nam svitanja objaviti kada na njih smo navikli, Pogled uperen u nebo tek otkriva da moja me boja obuhvaća već u popodnevnim satima.

Mrak u obliku vela noći nadvija se nad mene i obavija me nevidljivošću u sebi. Tek dodir povremenih slučajnih prolaznika kroz moj život ukazuje da ipak još sam tu. No, taj mrak uz mene je i ne dozvoljava mi da osjećam se sam. U mraku sve najljepše slike, poput mozaika predivnih uspomena, kroz glavu mi putuju. Slike što osmijeh na lice mi stavljaju i u svijetu ljudi omotanog plaštom tame nevidljivim me i nikad usamljenim čine.

I ove večeri svjetla gasim i puštam mrak da mnome zavlada. I znam da u tom mraku nisam sam... osjećam da nisam... i znam...

...Anamaria me je jednom pitala zašto se polivači ulica uvek pojavljuju pred kišu, i odao sam joj tajnu da oni, u stvari, rade za jednu veliku stranu silu...
Da...
Oni rade za Kišu...
U Prevrnutom Svetu, odakle se Kiša penje (što ovde deluje kao da pada!), sve je potpuno obrnuto (što tamo deluje kao potpuno normalno!), taj Svet započinje krajem, u njemu tišina urla, tamo je najbrže ono što stoji u mestu, ali...
Bolje da ne pričamo o tome, rekoh joj...
Namerno sam proredio svoja gatanja u zvezde...
Pokušavam da se odviknem...
Povukla se u senku mog ramena, znala je da je mašta plaha životinjica, i da je sigurnije da me ćutke, stiskom ruke nagovara da dalje pričam...
Opirao sam se, pokušao da joj objasnim da će me uništiti udubljivanje u romane kojima nedostaju poslednje stranice. Požalio sam se da sam pomalo umoran od izvlačenja pitanja na koja odgovori još nisu izvučeni...
Više puta mi se učinilo da sam dokučio Svemir, da sam ga raskrinkao, poradovao sam se kako se sve poklopilo kao ona "žuta mrlja" na starom fotoaparatu, ali, onda bi se pomenla neka dvadeset i osma cifra desno od zareza, ta dupla slika bi mi se u milisekundi razmakla u glavi, i sve bi se ponovo zamutilo...
Ostavljajući sve manje nade da ću ikad uspeti da izoštrim?
Stiskala mi je ruku tvrdoglavo, kao dete gumenu igračkicu koja svira...
U redu, rekoh...
U Prevrnutom Svetu, iza crnog nebeskog ogledala, (što tamo deluje kao ispred njega!), hladnoća prži, tama zaslepljuje svojim bljeskom, sve je okrenuto naopako, pa se tako i Kiša grozi i užasava svega suvog...
Strašno, jezivo...
Onako, otprilike, kao što se na ovom svetu Vatra užasava Kiše...
Ako ne i gore od toga?
Jer, samo je retkim vatrama uspelo da budu onako suve kao što najprosečnije jesenje kišice umeju da budu mokre...
Za Kišu nema ništa gore nego kad joj usred noći neki neprijatni suvi grad zapljusne lice...
Njeni "momci" to znaju...
Gospodarica im samo dojavi kad će doći, podvuče čist beli oblačak pod valjak Meseca, kao prazan list hartije u pisaću mašinu, ostavi kratku diskretnu poruku da stiže tad i tad, i oni žurno poliju ulice...
Zbog toga, znači, čim se naoblači, Kišni Ljudi ćutke i odgovorno prelaze pločnike naročitom srebrnkastom emulzijom, takozvanom "vodom", koja ublažuje oštre rubove ivičnjaka, i rastapa svu onu nesnosnu, šmirglavu i bodljikavu prašinu...
Prosto i logično...
Kao kad bi za nas, recimo, neko malo prosušio vlažna i ledena ramena talasa u čiji zagrljaj utrčavamo sa obale...
I to je znači to, pitala me je začuđeno?
Pa da, mila, rekoh joj...
To je, otprilike, to...

Sveti je Nikola prošao i, kao i svake godine, kao pravi zaštitnik djece (i pijanaca, no tko to još gleda) donio osmijeh na mnoga dječja lica. Na sve strane moglo se vidjeti razdraganost malenih koji su se davili u bombonima kojima je Nikola kroz noć napunio njihove netom očišćene čizmice, a Krapusove šibe pažljivo stavljene su na stranu kako bi ih podsjetile na sve one nestašluke što kroz godinu su napravili.

I život ide dalje...

Nekako, zaključak kojim svaki bi se dan slobodno mogao završiti, no ipak i ovakvi dani malo drugačije djeluju. Ona lagana opuštenost u pravo predbožićno ludilo tek sada počinje prerastati, jer upravo dan posvećen Nikoli ukazuje nam kako Božić je blizu i dućani postaju tek krcate prostorije pune ljudi spremnih da onime što istresu iz novčanika nekome prirede još malo veselja pred kraj godine.

Svaki puta iznova, kada vidim to ludilo kupovanja pred kraj godine, zapitam se je li moguće da ljudi vjeruju kako ičija se sreća može novcem kupiti? Ponekad najljepši dar je onaj koji možda i besplatan je, no ipak stiže od srca.

No, ipak, vrijeme je kada popise želja za taj Božić pred nama sastavljamo, a jedina želja koju uistinu imam jest da oči mi se na jednom iskrenom osmijehu odmore i da osmijehom na njega odgovoriti mogu...

...dobro, zlo... sve će se to jednom vratiti...

Još jedan vikend ostao je za svima i sada, u prvim satima novog radnog tjedna, puštam da svi utisci vikenda polako prođu kroz mene i pred odmor za kojim stvarni rad slijedi provede me slikovito kroz sve ono što svaki vikend sa sobom nosi.

Izlasci vikendom u jednom trenutku postaju ponajviše napor za koji mnogi nemaju pretjerano puno volje. Veliki grad, istina, puno toga ima za ponuditi, no upravo ga veličina čini prilično usporenim i tromim. Promjene idu toliko sporim ritmom da sve što nekoga i interesira jako se brzo upozna, a s vremenom ne postaje puno interesantnije, već samo svojim ponavljanjem počinje ličiti na ustaljeni krug monotonije. No, ipak, jedna se stvar mijenja puno brže od događanja grada, a da zapravo uvijek ostaje ista.

Pogled na one koji vikend željno očekuju radi izlaska nekud van kao da je pogled u samoga sebe od prije nekog vremena kada s vremena na vrijeme pogledao bih u one skupine što odskaču po godinama od nekih prosjeka s pitanjem u očima: "Što ovaj radi ovdje?" Uistinu, na većini mjesta i po atmosferi u zraku osjećam da tamo nije mi mjesto.

Ulice ovoga grada, međutim, nikada me tako ne gledaju i tihi otkucaji,kojima svoj trag na njima ostavljam, kao da žele mi dobrodošlicu, a mjesec što kroz oblačno nebo probija se barem dijelom svoga sjaja smije mi se i kao da bodri me na svaki slijedeći korak. Šljunak što širi se oko zagrebačkoga mora poput simfonije pod nogama mi svira, praćen vokalnim orkestrom labudova što zabunom ovdje su završili.

Uvijek naći će se mjesto koje, unatoč ili upravo radi sporosti promjena kroz vrijeme što u ovom gradu promiče, može ponuditi ono što nekome je potrebno... svakome svoje. Tek jedan labud u koncertu što ovoga sam vikenda prošao ipak je nedostajao...

Pitanje koje kao jeka odjeknulo mi je u ušima i uporno mi se kroz glavu vrtilo. Pri tome nebitno je od koga je došlo (mada, prvi mi je instinkt bio da odgovorim "Ne, nego to ti živiš na malo većoj nozi"), no ipak nad tim pitanjem sam se zamislio.

Naravno, nisam se počeo smanjivati, no uistinu sam počeo djelovati malo manji, zbog laganog pognuća glave u nesvjesnom pokušaju da pustim ovo ludo doba da prostruji oko mene i da sve prođe bez da puno me takne. No, pitanje me natjeralo da dignem glavu i ugleda ovu sliku.

To je trenutak kada u glavi više nije bilo ničega sem jedne pjesme koja još od onda vrti mi se kroz misli, a možda još ponekog na razmišljanje potakne, a ona kaže:

Da mi je još jedared proći Ilicom...
Pa da bećarac našvrljam ćirilicom...
Teško da bi drugi mogli rešiti taj hijeroglif,
Al' bi Neko znao da sam tu...
Cipelice jedne bele zastale bi i prevele
Stih na asfaltu...

Iako sam, zapravo, imao namjeru samo preći preko ovih poziva za preskakanjem nekoga negdje, ipak osjećam potrebu bar malo se osvrnuti i na to.

Blog sam, što se i po arhivama može vidjeti, počeo pisati tamo negdje u travnju ove godine. Posjeta je uvijek bilo... nekad više, a nekad manje. S novim izgledom bloga, stare su statistike postale ništavne i krenuli smo od nule.

Ako me sjećanje ne vara, s novim statistikama su krenuli i gblog bodovi. Zbog načina na koji nastaju, prilično su nestalni i variraju. Naravno, kao i statistike, doveli su do toga da neki niti ne pokušavaju puno razmišljati o tome što pišu. No, to u nijednom trenutku nije bio moj problem - moj je problem kako u riječi pretočiti moje misli, snove i sve ono što imam u sebi, a želim nekako iskazati. Nije li jedan od osnovnih temelja bloga od samih početaka bio poziv: "Pišite svoje snove..." Iako nisam vidio pravu svrhu gbodova, prihvatio sam da se i to broji... zašto ne?

No, nije mi bila namjera baviti se nekakvim natjecanjem s drugim blogerima po pitanju tih bodova. Istina, lijepo je vidjeti da sam po istima pri vrhu, no pravi razlog mog pisanja krije se u svim onim snovima koji, poput arijadnine niti, kriju se zaključani duboko u onoj kutijici što maltene ju je prašina prekrila i ugasnula joj sjaj.

No, dosta o razlozima i motivima... vrijeme je polako za nove snove što svaka im ih noć iznova uspijeva pokloniti. Pri tome ne mislim nužno na one snove što doživljavamo ih kada kapci toliko teški postanu da sami od sebe nam oči prekriju i slike podsvjesti nam pred njima vrti, već i na one snove kojima otvorenih se očiju predajemo i tonemo u njima s osmijehom na licu. A osmijeh i dalje ostaje najljepša stvar koju bez ikakvoga srama možemo pokazati svakome tko u našem smjeru pogleda...

Novi prazan list predamnom označava početak još jednog mjeseca - mjeseca koji ispunjen je danima dječje radosti. I dok pogled i misli puštam da putuju u smjeru čizmi koje za vikend čišćenje očekuju (kao da u njih još nešto osim šibe bih dobiti mogao), novi mjesec i opet jednim citatom započinjem.

(...) Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne kemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često je previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju i to je najvažnije. A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta.

Kad ti neko prvi puta na ulici kaže "Vi"? Kad zaplešeš na maturskom balu? Kad položiš vozački? Kad kupiš prvi kurton u apoteci? Ne zna se tačno...

Ja mislim da prestane kad ostaneš bez Ćupa. Kad dozvoliš da ti ga uzmu ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ...