About
Stanje mjeseca
|
|
|
|
uto - 30.11.2004
Postoje priče koje natjeraju vas da stanete i malo razmislite o svemu onome što prošlost vam je donijela. Jednu od takvih priča imao sam prilike slušati danas. I slušajući je, postavio sam si pitanje kako li je moguće da malo tko spreman je učiti na greškama drugih, već uporno i stalno pokušavamo napraviti iste stvari očekujući drugačije rezultate. No, to valjda taj duh je ljudi koji, poput nevjernog Tome, za sve trebaju empirijske dokaze i stalno se iznova opeku na vlastitoj koži... ...putuju ruke do tebe... odlaze da se ne vrate...
eh, vidiš to se i ja pitam, fakat bi trebali učit od tuđih pogrešaka, ali mi nanovo i nanovo tupimo svoje i mislimo da smo mi pametniji od onih koji su to već prošli,...pusek
komentar napisao/la Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 13. svibanj 2006 19:12:00
ne moraš udariti glavom u zid da bi se uvjerio kako je tvrd...reci mi nešto seraphime,ispuni mi ovu želju,reci koliko imaš godina i odakle si...
komentar napisao/la ponoćna uspomena (Neregistriran) (Neregistriran), u vrijeme 10. kolovoz 2006 19:46:00
pon - 29.11.2004
Polako, dok još jedan dan svojim tokom teče i svakim se trenutkom svojem kraju približava, osluškujem tišinu svojih misli i puštam mir te tišine da me prožme i obuzme u cjelosti. Tek lagani nemir u tom miru (ili je to tek mir u nemiru?) tjera me da još jednu stranicu polako ispisujem dok kazaljke putuju do svog trenutka poklapanja. I što taj tren sa sobom će donijeti? Tek jedan kraj koji neki novi početak označava. I kolo vremena nastavlja svoje neumorno kruženje bez posebnog osvrtanja na nas, koji toliko mali smo u njemu. Kad sam već spomenuo kazaljke koje se poklapaju, tek sami sebe testirajte na brzinu i razmislite koliko puta se poklope od podneva do ponoći. Iako odgovor smatram suvišnim, nešto mi govori da bih ga mogao naći u komentarima. Samo one koji se na odgovaranje bace molim da ne budu brzopleti. Eh, brzopletost... koliko li puta ta osobina povede nas putevima kojima inače ne bi kročili. Koš lako je tolerirati je dok smo djeca, no kako postajemo odrasliji okolina nas svojim oštrim pogledima i još oštrijim kritikama tjera da prije svakog koraka koji i napravimo pažljivo i po nekoliko puta pogledamo u što ćemo stati. To što na taj se način gubi spontanost i neočekivanost biva svejedno, a ljudski duh postaje dobrovoljni zatočenik granica koje mu ovo društvo u kojem živimo nameće. Ipak, neosporno je da svatko od nas u sebi nosi bar malo tog dječjeg duha i samo pitanje je koliko volje imamo da ga pustimo letjeti. I sve to lagano sporednim i nevažnim postaje dok lagano osjećam taj protok vremena i prepuštam se miru tišine vlastitih misli... ...if I was a river I'd flow to you forever... P.S. Kako bih opravdao status jugonostalgičara, ovim putem svima čestitam Dan Republike koje već dugo nema...
ned - 28.11.2004
Za neke misli dovoljno je da desi se i najmanja sitnica i natjera nam misli da polete negdje daleko svojim putevima. Naravno, kada misli tako krenu, tko ih već može a i želi zaustaviti? Tek poneku od njih, uz malo sreće, uspijevamo zapamtiti, a ponekad i zapisati. S vremenom sve se više ljudi osjeća prozvanim postavljati pitanja tipa "kad se više misliš ženiti?" Iskreno, ne mislim. kao što općenito previše ne mislim. Protupitanje takvima zapravo bi bilo što da napravim - pregazim neke principe koji me prate već dugo, dugo vremena i budem u braku za koji znam da ću u njemu uvenuti ili da nađem nekoga s kim ću potpisati taj papir čisto da me se ostavi na miru s takvim pitanjima? Možda sam samo i dalje nepopravljivi romantik, bar u nekom skrovitom kutku sebe i kao takav i dalje vjerujem da je brak institucija u koju ne treba ulaziti iz pogrešnih razloga. Istina, ostaje pitanje što je za nekoga pravi razlog za brak, no to je već nešto što mogu samo u svoje ime odgovoriti, a odgovorio bih onom istom mišlju koja mi je, kada sam zadnji puta bio upitan kada se mislim ženiti od strane para koji i nije u najsretnijem braku, poput jeke kružila mislima: U brak se ne stupa s osobom s kojom se možeš vidjeti kako se ustaješ svako jutro, već s osobom bez koje si ne možeš zamišljati buđenja. ...dajem ti verse i note... sve moje šarene perle na dar...
sub - 27.11.2004
Noć je punog mjeseca. Koliko god da nisam vukodlak i ne dešavaju mi se nikakve fizičke promjene na meni radi toga, noći punog mjeseca su mi uvijek doživljaj za sebe. Kroz krovni mi prozor toliko svjetli da nemam ni potrebe za drugim izvorom svjetla, a pogled u njega djeluje kao pogled u lice koje odraz je mojega raspoloženja - nikad isto, no ipak gotovo uvijek pomalo nasmiješeno.Njegova okruglost i veličina poput magneta oči privlači i pažnju plijeni istovremeno izazivajući lagane žmarce da niz leđa prolaze... Mjesec, taj moj stari i vjerni pratioc na mojim brojnim noćnim lutanjima kroz misli. Uvijek tu kada noći sve mi osim sna donose, spreman pogledati me i polako koračati putevima kojima i ja kročim. Svojim putem ide, znam, i samnom i bez mene, a istovremeno kao da brine se za to da svojim putevima sam ne koračam. I uvijek natjera me da zapitam se kolikima još tako duštvo pravi kroz noć... Opet je došla noć punog mjeseca i znam da ni ova noć neće biti mirna i snena. Ipak, ne žalim za propuštenim snom, jer sam pogled kroz prozor pružit će mi san u društvu onog koji poput najboljeg prijatelja nadamnom bdije. Noćas je noć punog mjeseca... i nadam se da nisam jedini koji poneki ću mu pogled pokloniti... ...evo, sjedim, nagovaram mjesec da u tvoju sobu zaviri...
...na mojoj mapi si istok i zapad,
moj dobar vetar do zvezda i natrag,
moja kuća ispod loze,
miris mora s daškom mimoze. Na mojoj skali od jedan do deset
ti si, bez sumnje, bar dvestapedeset.
Ona prava koja se sanja,
prva i poslednja ljubav jedina...
pet - 26.11.2004
Kako ljudima očito smeta što mi je blog imao nekoliko grešaka (da, znam da ih je Internet Explorer pokazivao) maknuo sam ono što je bilo izvor istih. Sada grešaka, bar na prvi i brzi pogled, ne bi smjelo biti, no istovremeno nema ni snježnih pahuljica. Nema ih ni u stvarnosti, mada već postavljene su predbužićne svijeće koje ukrašavat će Manduševac na glavnom nam trgu ovog ludog i ubrzanog grada. Iastina, svijeće su postavljene, no od vijenca tek kostur je za sada tu. Iskreno se nadam da do nedjelje i prva će svijeća biti osvijetljena, a vijenac upotpunjen i veseliti mi dolaske na trg kao i svake godine do sada. Nego, da još samo se nakratko vratim greškama. Da, one su bile tu, no osnovna je greška u Internet Exploreru i toplo savjetujem ljudima da ga se klone. Kakve to čudo greške prijavljuje nije na trenutke niti smiješno, pogotovo kada se uz njega koristi njegov VM i Microsoftova Java. Strašno nešto. U doba kada je ponuda alternativnih browsera, a pogotovo alternativne jave više nego jaka, prilično je žalosno vidjeti koliki se zadržavaju na programu koji ždere svaki djelić memorije koji mu se ponudi, a istovremeno se integrira u svaki kutak računala. Ne znam, možda griješim, no za one koji imaju problema s greškama vrijedi ona dobra stara kako računala rade samo ono što im ljudi kažu. Za sada, toliko...
čet - 25.11.2004
Kroz još jednu noć osjećaj zime nosi me i u kosti mi se taj hladni dodir uvlači i ispunjava svaki dio mene. Jesam li to jedini kojem ta hladnoća toliko smeta, a da prava zima još pravilno ni započela nije? Dani nekako sve kraći su i kraći, a sve je više obaveza koje obaviti treba da s mirom slijedeći bi se dan započeti mogao, a ovaj dan ostavio za sobom. To što već ovaj vikend na stolove stavljaju se vijenci i prva svijeća pali ne čini me pretjerano smirenijim, mada sada bi se uistinu mogao i trebao početi osjećati onaj opušteni i predblagdanski duh. No, misli na prošlu godinu se vraćaju i odmah postajem skeptičan po tom pitanju. No, misli ne daju se, a nada ostaje kako osmijeh naći će svoj put do onih lica koja sada djeluju tako sumorno i svoje breme težine i na rijetke i blistave primjerke nasmiješenosti prenose. Bez obzira na sve, svoj osmijeh i dalje nalazim u onim predvorjima sna u kojima krije se onaj poljubac u kutu mojih usana koji vidljiv ponekad je, no ne odaje izvor s kojeg je potekao. Stoga, za danas, tek poželjeti svakome mogu da pronađe svoj izvor osmijeha u kutu usana i lagani odbljesak sunca u očima. ...here I am... will you send me an angel...
sri - 24.11.2004
...opening the door to a better quality of life... I kako ta vrata se otvaraju, oči same se sklapaju i tonu u san. San koji posljedica je sjećanja. Sjećanje koje na lice istoga trena navlači široki osmijeh i srce grije posebnom toplinom. Godine od tada prošle su, a sjećanje je toliko živo i ne vene. ...where nature melts with technology... Ah, kakvog li skoka u vlastita usta. Tehnologija, koja svojim vrtoglavim kretanjem zadire u same temelje prirode i kao da joj se suprotstavlja u vječnoj borbi... no, sve to nije bitno. Sve što je važno jest očuvati taj osjećaj... tu toplinu... taj osmijeh... Glava sama od sebe lagano ide u svim smjerovima nošena ritmom... umjetnim ritmom koji više se ni ne čuje. Ništa nije bitno, tek utopiti se i u dijelu mase biti sam za sebe... ...and humans harmonize with mother earth... Sam za sebe... utopljen u masi... gdje nitko nikoga puno ni ne gleda, a ako i gleda nema onog podrugljivog podsmijeha. Gdje s lakoćom vidi se tko ne spada ovdje, a istovremeno svi su pozvani. Svatko spreman prepustiti se i bez nepotrebnih predrasuda osjetiti ono što zrakom kruži... a u zraku toliko osjećaja... prve kapi znoja sa čela padaju... ...just listening to the sound of nature where it all begun... Bol u rukama... zraka ponestaje... u trbuhu toliko dobro poznati leptirići koji poigravaju se... igra svjetala koja pale se i gase, dok sitne zrake paraju zrak i pri prelasku preko ljudi ostavljaju trag igre svjetla i sjene... Kada je sve to počelo? Zar je i bitno? ...it's a dream for you and me... Pod prstima još osjećam taj san... no, što je san ako ne dijeli se s nekim? Tajne što tu su da tek naslute se... no, tajne otkrivaju se, stoga predajem se snu. Dok budan sanjam, nošen zvukovima što taj stari san potiču, san kao da stvarnost postaje i odjednom tu još je jedan san koji sa snom se preklapa... i pitanje nameće može li uopće pobjeći, ma koliko da mlađi je od staroga sna... ili tek ukazuje na to da snovi vrijede tek kada miješati se počnu i od nečeg nepotpunog cjelinu naprave? ...while there was no way to see... it seems that I've been blind...
uto - 23.11.2004
Sleepless... svaka ti čast na interesantnom tagu... i ne samo to. Natjerala si me da malo pronjušim po vlastitim arhivama doma, te kao rezultat te pretrage podijelim sa sveopćim pučanstvom kako to izgleda kada majka plavuša piše svome sinu. Dragi sine, pišem ti ovo pismo kako bi znao da ti pišem. Ako dobiješ ovo pismo znači da je dobro stiglo. Ako ga ne primiš javi mi, tako da ti ga ponovo pošaljem. Pišem sporo, jer znam da sporo čitaš. Neki je dan je tvoj otac pročitao u novinama da se po statistikama većina saobraćajnih nezgoda dešava 1km udaljeno od kuće, tako da smo se nedavno i mi preselili malo dalje od kuće. Kuća je preljepa, imamo čak i veš mašinu, ali ne znam da li radi. Jučer sam stavila veš da se pere, povukla vodu i veša više nije bilo... Ovdje vrijeme i nije tako loše. Prošlog tjedna samo je dva puta padala kiša - prvi put je trajalo 3 dana, a sljedeći put 4. U vezi one jakne koju si želio, tvoj ujak Pjer mi je rekao da ako ti je budemo slali da skinemo dugmad, pošto su dosta teška, jer to bi više koštalo, tako da smo skinuli dugmad i stavili ih u džep. Napokon smo sahranili tvoga djeda: pronašli smo njegovo tijelo kada smo čistili kuću. Bio je u ormaru od onog dana kada je pobjedio dok smo se igrali skrivača. Prije nekoliko dana eksplodirala je boca od plina u kuhinji: tvog oca i mene je izbacilo van kroz prozor - koji osjećaj! Nakon toliko godina, otac i ja smo izašli van zajedno. Pošto već spominjem tvoga oca - dobio je novi posao! Jako je ponosan. Ispod njega se nalazi oko 500 ljudi... zaposlili su ga na gradskom groblju... održava travnjak. Tvoja sestra Julia, znaš ona koja se udala za svog muža... napokon je rodila! Ne znamo još spol, tako da ne znam da li si postao tetka ili ujak... ako bude curica tvoja sestra će je zvati po meni... Čini mi se malo čudno da svoju kćerku zove "mama". Tvoj rođak Pol se oženio.. po cijeli dan se moli pred ženom, jer je djevica. I da znaš da više ne viđamo tvoga ujaka Isidora, onoga koji je umro prošle godine... A da ne govorim o tvom bratu Žanou.. on je grozan.. zatvorio je vrata od auta, a unutra su ostali ključevi. Morao se vratiti u stan kako bi uzeo duplikat i kako bi nas sve izvukao iz vozila. Katastrofa!!!!!! Dobro sine, neću ti napisati adresu, jer ne znam koja je. Porodica koja je ovdje prije nas živjela, uzela je kućni broj sa zida i ponijela ga sa sobom. Ako vidiš Margarit pozdravi je, a ako je ne vidiš nemoj još ništa govoriti. Mama koja te voli. P.S. Htjela sam ti poslati nešto para, ali sam već zatvorila kuvertu.
pon - 22.11.2004
It's probably wrong to believe there can be any limit to the horror which the human mind can experience. On the contrary, it seems that some exponential effect begins to obtain as deeper and deeper darkness falls - as little as one may like to admit it, human experience tends, in a good many ways, to support the idea that when the nightmare grows black enough, horror spawns horror, one coincidental evil begets other, often more deliberate evils, until finally blackness seems to cover everything. And the most terrifying question of all may be just how much horror the human mind can stand and still maintain a wakeful, staring, unrelenting sanity. That such events have their own Rube Goldberg absurdity goes almost without saying. At some point, it all starts to become rather funny. That may be the point at which sanity begins either to save itself or to buckle and break down; that point at which one's sense of humor begins to reassert itself. [Stephen King: "Pet Sematary"]
ned - 21.11.2004
Weeeee... omogućio sam čitateljima da me ocjenjuju... blago meni. Istina, moglo bi se reći da to uistinu nije bitna stvar, jer ako već pišem, pišem to radi sebe i radi svega onoga što u meni je skupljeno, no istovremeno vjerujem da nekima će biti jako važno kako ljudi ocjenjuju njihovo pisanje, a za razvoj nekih stvari se valja ponekad primiti i nečega što se ne smatra nužnošću. Thumbs up za admine koji se trude razviti sve što već mogu za korisnike. Kružni tok svega i opet sprema se donijeti jedan kraj i novim početkom ga začiniti. Vikend tako završava, a prvi radni dan u tjednu već nam se smiješi. I ponedjeljak (kojeg mnogi ovdje toliko ne vole) na vrata kuca, a osmijeh ono je što mu nudim. Osmijeh zbog svakog trenutka koji poput njega predamnom je. Osmijeh zato što je osmijeh nešto lijepo. Osmijeh zato što samo se osmijehu osmijesi vraćaju. Nema razloga da se ne voli ponedjeljak, sve dok spremno prihvaćamo da i rad je tu zato da ne trunemo i degradiramo sami sebe. Sve dok radimo, živimo. Sve dok živimo, imamo pred sobom bar neku viziju smisla. I svaki nas novi dan tjera dalje, a istovremeno je prvi dan ostatka naših života. Jer svaki je dan na svoj način novi izazov i sa svakim danom nam donosi mogućnosti smjerova u kojima možemo krenuti... ili nam ipak samo donosi iluziju mogućnosti donošenja odluka? ...keep making the people listen what I spin...
sub - 20.11.2004
Subota kao dan uvijek je nešto čudno. Ponekad radna, ponekad neradna... kakva god bila, uvijek ispunjena užurbanim licima koja odlučuju se nadoknaditi onu kupovinu koju nikad preko tjedna ne stignu obaviti, a i za nedjelju valja još natrpati stvari u domu kako moglo bi se cijeli dan ostati doma i ne izlaziti nikuda van. Zima je. Priznajem, neobično to zvuči nakon dana u kojem je sunce vladalo, a gdje je lupalo prilično je i toplo bilo, no ponekad se na sunce izađe i onda po mraku kući ide. Kako noć je postala sve samo ne topla, oni koji još po suncu su se kretali teško da se neće složiti samnom. Srećom, grijalica tu je da zagrije tijelo što promrzne u noći, a iznutra posebna toplina uvijek iz srca širi se. I zima odmah lakša za istrpiti postane, a pogled u nebo traži pokazatelj zime da i kroz dan svoju moć pokaže... ...when you're safe inside your room you tend to dream...
pet - 19.11.2004
Još jedan vikend kuca na vrata i još jedan se krug zbivanja sprema zatvoriti. Trenuci odmora spremaju se započeti i svojim laganim protokom napuniti baterije svih onih kojima iz dana u dan te iste baterije prazne se. I dok radni dani svojim koracima približavaju se novom kraju ponekad se zamislim i zapitam jesu li to uistinu trenuci u kojima svoj mir i odmor nalazimo ili to tek je način da prekinemo monotoniju svakidašnjice s tih dan-dva što ne gledamo lica ljudi s kojima svakodnevno susrećemo se na radnom mjestu. Ne služe li nedjelje (ma koliko da ih mnogi zloupotrebljavali za ležanje pred TV-om) za odmak od svijeta u kojem uvijek smo na neki način i samim time za posvetu jednom sasvim drugom svijetu za koji vezani smo na neki drugačiji i puno dublji način. Može se prigovoriti da za obitelj i prijatelje uvijek valja imati vremena, no koliko ljudi uistinu ima vremena? Koliko je ljudi uopće spremno postaviti se u ulogu nekog drugog i kroz oči nekog drugog pogledati na svijet koji nas okružuje? Kako bi to i mogli uz tolike probleme koje nam svakidašnjica na svoj način postavlja pred nas i poput klipova nam pod noge baca? Tko još uistinu može osobi koju voli reći nešto poput: Samo sam ono što ti vidim u očima kada me pogledaš! No, dani odmora opet su tu... možda netko ih i iskoristi da svijet oko sebe vidi nekim sasvim drugačijim očima. ...oh it's a fight, and I really wanna get it right...
čet - 18.11.2004
Vetar prosipa bokal fosfora. Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog, doslikaću portret života svog. Jednom stihovima može se i početi, a ne samo završavati. No, početak neka nikoga ne zavara... ako i odlučim se raspisati, portret mog života ovdje oslikati neću, bar ne ovim tekstom. Uostalom, nije li svaki život dovoljno kompleksan i ispunjen pravim šarenilom boja, osjećaja, lijepih i ružnih trenutaka te koječega drugoga? Može li se to sažeti u nekoliko rečenica ispisanih bez velikih dodatnih provjera što je napisano i dano na uvid svakome željnom da pogleda što piše? No, stihovi što u pozadini ispjevani bivaju tjeraju me da nad njima zastanem i zamislim se. Misliti... uvijek govorio sam kako od toga samo glava boli (što i nije daleko od istine), no sam jedva opirem se mislima koje spopadaju me sa svakim trenutkom koji poput plimnog vala nailazi... ...i da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom... Uistinu... ta magična brojka lagano na vrata mi kuca, a osjetio nisam kada je i kako tro vrijeme prohujalo. Svako vrijeme svoje lijepe trenutke sa sobom nosi... trenutke koje zauvijek u sebi čuvamo kao najvrijednije uspomene koje nam nitko oduzeti ne može, a neke od njih, uz malo sreće, možemo i dijeliti te ih se prisjetiti u poznatom i prijateljskom okruženju. Osmijeh... to je ono što ostaje nam pri pogledu na prošle dane... a bol puštamo da nestane u prašini zaborava koja na nju pada. U tome krije se prava istina toga da vrijeme liječi sve... ne liječi, već paukovi vremena po bolnim sjećanjima svoju neprozirnu paučinu isprepletu, a na nama je tek da pustimo ih neka odrade svoj posao i ne diramo to što nas boli. Ko u tuđi vrt uđe... crn lebac mesi... u crnom plehu...
Eh... "ne poželi ništa tuđe..." svi smrtni gresi... u tom su grehu... Kao da želja nešto je što kontrolirati se može. No, još je jedna velika istina da sve se prije ili kasnije vrati. Sjetan pogled u čijem se kutu suza cakli tek lagani je podsjetnik na to kako sam, kao i gotovo svi, na teži način do te spoznaje došao... no, paukovi svoj posao rade i to cakljenje vrlo se brzo u osmijeh pretvara... osmijeh kojim pozorno se lašte sva lijepa sjećanja i divni trenuci vrijedni pamćenja. Pa, ipak... ...snio sam još i svoju prvu tamburu...
Kako k'o noćna dama
Iz južnog Amsterdama...
Iz izloga... Mene klinca zavodi...
Na smrtne grehe navodi... Nadam se da dozvoljeno mi je i javno odgovoriti na jedno pitanje što nije mi ovdje postavljeno, pa ipak za ovaj je prostor vezano - ne, srce nije mi slomljeno. Tek vrijeme što nikako da odlučno se postavi u odluci kakvo će biti uzrok je tome što tragovima sjete puštam da razliju se u meni i donose te sive tonove kojom jesen označena bi trebala biti. Ipak, utjeha neka uvijek može biti da iza kiše dolazi sunce... ono isto sunce što oblaci mogu i prikriti, no tko kroz oblake gledati može vidjet će da i dalje svoje zrake oko sebe širi... ...a crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela...
bez crne bela ne bi vredela...
uto - 16.11.2004
Poneki dani nisu spomena vrijedni... poneki događaji kao da i nisu se dogodili... poneke riječi kao da u vjetar su izgovorene... poneke misli samo za nas ostaju... U kojoj mjeri prosuditi možemo je li i današnji dan takav? Svakodnevna borba sa svime što svakodnevica nam donosi i koračanje kroz dane što započinju ustajanjem iz nog istog kreveta u koji kao da maločas tek bacili smo se, rad i/ili školovanje i vječita potraga za onim mirom u nama... a često taj mir već duboko negdje u nama skriven je i čeka da pogled u njegovu smjeru uputimo i osmjehom ga taknemo kako zaživio bi. Ponekad i očekivane nas stvari iznenade... ponekad nikad ne desi se ono što očekujemo da će se desiti... ponekad... ...I'd like to watch you sleep at night...
pon - 15.11.2004
Nadam se da lagane pahuljice koje novost su na ovim stranicama nisu nikoga zavarale - ne, ne radi se o tome da počele su lepršati oko mene, već čisto o želji da ih osjetim kako nadiru, a ne da samo im miris u zraku osjećam. Vrijeme kao da na san poziva. Vjetar što brije sve atome energije sa sobom izvlači iz ljudi oko mene. Sve više je onih koji se žale na umor, pospanost, a energija kao da im je usisavačem izvučena. Sve je više blijedih lica i sa svakim se danom sve više veselim tome što znam da već uskoro crvena i nasmiješena lica potaknuta predblagdanskim i razuzdanim trčkaranjem dječice kojoj će se birati poklone... ili koja će si birati poklone, jer ipak su djeca ta koja odlučuju što žele, zar ne? Pahulje tek najbolji su predznak tog vremena što nam dolazi i kako već polovina 11. mjeseca je prošla vjerujem da polako vrijeme je za njih. Samo da ovaj ludi vjetar što puše neće ih otpuhati predaleko od nas... ...I've hungered for your touch...
ned - 14.11.2004
Još jedan vikend svoj kraj nalazi i tihim otkucajima sata približava nas novom radnom tjednu. Koliko li tih sitnih otkucaja svakodnevno prođe, a sa sobom odnose malo odmora i novi radni tjedan približavaju. Svakoga tjedna krug iznova se zatvara i svaki dan, bar po sitnicama, toliko predvidljiv biva. Budilica što s jutrom se oglašava, a da nam zapravo nakon nekog vremena i nije nam potrebna, jer tijelo samo svoje buđenje u određeno doba nalazi, odijevanje iz uvijek istog ormara i prolasci uvijek istim putevima koji na ista nas mjesta vode da iste stvari radimo i ipak dan od dana po sitnicama razlikujemo. Nedjelja, ipak, malo je drugačija od ostatka tjedna, jer tada budilice miruju, a sve obaveze koje i imamo lakšim se tempom odrađuju. Dan u kojem obitelj je nekako na okupu i nadoknađuje radni tjedan u kojem se možda malo i zapostavlja. Ova, osim toga, vjetrom protkana je bila te time ljude prikovala u toplini i sigurnosti koja vlastita četiri zida pružaju. Miris snijega svugdje u zraku se osjeća, a prve pahulje valjda uskoro pasti će (i svojom pojavom iznenaditi zimsku službu, no oko toga se ove godine ne uzrujavam). Sve u svemu, ipak donekle ispunjen dan. Dan koji već uskoro završava da svojim nam krajem početak novoga pruži... i tako iz dana u dan... ...tražio sam od tišina... tražio od mjeseca što sja... da mi daju odgovor na to jedno pitanje...
pet - 12.11.2004
The moment I wake up
Before I put on my makeup
I say a little prayer for you
While combing my hair, now
And wondering what dress to wear, now
I say a little prayer for you Forever, forever, you'll stay in my heart
And I will love you
Forever, forever, we never will part
Oh, how I'll love you
Together, together, that's how it must be
To live without you
Would only be heartbreak for me I run for the bus, dear
While riding I think of us, dear
I say a little prayer for you
At work, I just take time
And all through my coffee break-time
I say a little prayer for you Forever, forever, you'll stay in my heart
And I will love you
Forever, forever we never will part
Oh, how I'll love you
Together, together, that's how it must be
To live without you
Would only be heartbreak for me I say a little prayer for you I say a little prayer for you Forever, forever, you'll stay in my heart
And I will love you
Forever, forever we never will part
Oh, how I'll love you
Together, together, that's how it must be
To live without you
Would only be heartbreak for me My darling, believe me
For me there is no one
But you ....
Još jednom Martinje polako prilazi kraju, a što je drugačije nego prethodnih godina? Mošt napokon u vino je prekršten, Info sajam kao i svake godine u ovo doba traje i privlači brojne posjetitelje, Interliber je dodatna atrakcija koja pokreće sve one koji cijene i vole pisanu riječ, zima polako uvlači se u svaku poru nas, a dani sve kraći su i predaju noći da vodi glavnu riječ. Sivilo jeseni ima jednu veliku prednost kada se živi u gradu kao što je Zagreb. Naime, kao i mnogi poveći gradovi, Zagreb je sam po sebi prilično siv grad i, tijekom jeseni, boje grada utapaju se u boje kojima nebo i oblaci na njemu nas obavijaju. Hladnoća tek je nuspojava koja tjera ljude na dvije stvari - da prilično se zatvoreni drže sklupčani u svojim kaputima u kojima pronalaze trenutke topline i ubrzane korake koji i uzrokuju tu toplinu pod kaputima. Iako na svakom koraku čut će se žalopojke za ljetom i toplijim danima, treba li i isticati da nisu daleko dani kada toplina mnogima probleme je s disanjem i kretanjem uopće predstavljala? I opet postavljam samome sebi pitanje hoće li neki ljudi ikada biti zadovoljni onime što i kako jest... nakon čega najbolje je slegnuti ramenima i ne dozvoljavati takvim mislima da šire se glavom. Negativne misli općenito poput raka su i kada jednom im pustimo da prodru nam u um teško ih je riješiti se. Stoga pozitivne i vedre misli puštam da meću mi osmijeh na lice i ne trudim se puno razmišljati o svemu onome što taj bi mi osmijeh moglo zalediti i maknuti. Stoga, sivilo kao takvo ništa mi ne može osim još jedan osmijeh mi izazvati. ...paint the sky with stars...
sri - 10.11.2004
Ponekad uistinu je puno toga u očima promatrača, a jedan od dokaza mogao bih potražiti i u jednoj pjesmici što nedavno sam je imao prilike pročitati. Autorica pjesme je, u doba kada je ista bila napisana, imala (ako sam je dobro shvatio) 16 godina, a svoje mišljenje o stihovima koje sam dobio na uvid i dalje na svoj način formiram. No, da ne duljim... Život ide dalje Kada moraš da plačeš,
Nedaj da ti suza kapne.
Kada moraš da patiš,
Nedaj da te drugi vide.
Ne dozvoli nikom da ti srce takne,
Uguši jecaj,
Život ide dalje! Kada ode drugoj u zagrljaj meki
I viđaš ih zagrljene svako veče,
Okreni glavu i budi hrabra.
Tako se mora,
Život dalje teče! Nemoj biti tužna, nek' osmijeh sve izbriše.
Tužnih trenutaka je ionako previše.
Budi vesela, slobodna k'o ptica.
Znaj da je nekome i do tebe stalo.
Ne daj da ti se nad život spuste oblaci i kiše,
Dani neka ti budu puni sunca i sreće,
Sada si mlada i nikada više!
uto - 09.11.2004
O, ljudska gluposti, što svojim plamenom izgaraš i pališ sve oko sebe i približavaš mi se, dok pjuvačkom svojom gasim te i bježim kroz pustopoljine u plamenu. I trenutak nepažnje dovoljan je, tek pogled na tijelo što izgara u tom žaru i smrdljive tragove beskrajne gluposti ostavlja oko sebe poput kužnog daha dostatan je da poput grane zapaljene u glavu me pogodiš i plamenom me svojim obuzmeš i izludiš.
Koliko luđačkih plesova tebe i tvojih podanika vjernih izbjegao sam, a opet u krugu štovatelja ti nađem se, jer izbjeći ih ne mogu. I osjećam kako ruke njihove okružuju me i ne daju mi pobjeći iz tog zanesenog kruga koji pleše u divljini zaslijepljenosti tobom. Riječi što iz sebe ispuštaju neke su što čuti ih ni ne želim, a rukama uši prekriti ne mogu, jer iste te ruke toliko su mi potrebne za borbu, za bijeg.
U bezvlasti tvojoj, gdje pamet sklanja ti se s puta, opijaš mase i vodiš ih kroz život, nudeći im blaženstvo neznanja i ignorancije. Osjećam tu toplinu i ježim se pri pomisli kako izgaraš one što toliko te štuju i u ralje tvoje povlače sve što snage za oduprijeti im se nema... oduprijeti se njima, a zapravo tebi. Vladavina tvoja, ma koliko zvučala privlačno, vladavina je plamena, a ti poput Nerona sjediš u svom tronu i gledaš sve te ljude što puni dostojanstva i štovanja tebe izgaraju i plamte, pronoseći smradove koji te krase kroz pustopoljine rijetkih i izgubljenih putnika zbunjenih pogleda. Ne shvaćaju ti putnici što tvoja vladavina nosi sa sobom dok ne osjete taj plamen kojim pališ svoje podanike, a sve dok ti putnici protiv tebe usude se postaviti, nezadovoljna biti ćeš ograničavanjem tvoga carstva.
Ponekad lijepi paketi su u kojima se kriješ, no pokloni ne mjere se po celofanu u koji su umotani. Tako i tvoji pokloni, koji često u lijepim su paketima, pokloni su što ni neprijatelju poželjeti ih se ne može. Pitanje je ima li većeg protivnika od tebe... protivnika protiv kojeg mnogi ne žele se i ne mogu boriti... protivnika što ne osvaja borbom, već svjetlucavim staklićima, perlama i onim slatkim sitnim darovima koji mute vid. Mora i rijeke sve da se skupe nisu dostatni da ugase taj plamen koji krije se iza tog celofana u koji umotana si, a sva blaga svijeta služe samo jednoj svrsi – da prenesu tvoju vladavinu onima što toliko te štuju i klanjaju ti se.
I dok jedni klanjaju ti se, šačica ipak ti se sklanja. U moru plamenom tvojim taknutih i nagorenih, pravo je zadovoljstvo vidjeti da ipak nađe se još poneko tko luta pustopoljinama svijeta skrivajući se od tvoje vatre. To nadu daje da taj plamen jednoga će dana biti ugašen, no nikako da to stvarno se desi. I dalje vladaš i, s osmijehom na licu, pratiš koliki potcjenjuju jačinu plamena koji, po tvojoj komandi, bukte u ljudima... no, nada postoji da jednoga dana naći će se ti usamljeni namjernici i da zajedništvom naći će puta ugasiti te...
Nikada, nikada ne treba potcijenjivati dosege ljudske gluposti i na put kroz život valja krenuti spreman na to da svugdje nas može zateći. Kada, poput otkinute grane drveta, krene na put da udari nas u glavu, sve što treba napraviti jest ustati, otresti to trešće sa sebe i zaboraviti na gorak ukus što taj udarac u ustima nam ostavlja, ma koliko to ponekad bilo tužno i teško. Trebalo bi, da... i sretni smo mi što to ne činimo sami, nego netko nas u tome prati...
...I was sent to outer space to find another happy place...
ned - 07.11.2004
Dani puni raznolikosti, s jedne su strane ponudili sivilo, u koje boje grada savršeno utopile su se, a s druge strane još jedan prkosa sjaj sunca koje kao da podsjetiti nas želi kako je i ono još tu negdje. No, unatoč toplini, koja sa suncem je došla, u zraku osjeća se blizina snijega koji kao da sprema se spustiti iz visinskih krajeva i donijeti nam bijelilo zime... ili ipak je još prerano? Misli polako teku... kao da i one upozoravaju na prirodu zimskoga sna u koji polako priroda se unositi kreće. Sve je manje raznolikosti ptica koje lete okolo i svojim pjevom ukrašavaju buku koja nas okružuje, a neke od nas i uspavljuje i budi. Čak i golubovi, taj neizostavni detalj svakoga grada, sve više se gnijezde po mjestima koja hladnoći nisu toliko izložena i pojavljuju se tek u lovu na hranu. Koraci ljudi postaju užurbaniji u namjeri da što se prije sklone u toplinu odredišta na koje ih koraci vode, a sve više se vide lica duboko uronjena u kapute i šalove kojima se pokušava zadržati toplina. Promjene vremena... cikličke i stalne... iz godine u godinu nam dolaze i opet nas uvijek iznova iznenade. Tek kroz dane pune raznolikosti promjene ipak osjećamo... ...anywhere I go, I know you're always there...
pet - 05.11.2004
Lagani povjetarac, što sa sobom sjećanje na hladnije dane nosi, kao da ukazuje na ono kako bi trebalo biti i najavljuje što je pred nama. Kroz taj povjetarac posebni mirisi opet se provlače... miris kukuruza koji na ponekim se mjestima još može naći, miris kestena koji posvuda su vidljivi, miris užurbanosti i vreve grada u kojem svatko nekuda žuri, miris hladnoga pločnika po kojem koraci cipela ponekad toliko glasno odzvanjaju... Postoje trenuci kada povjetarac više je od dobrodošlog gosta koji osmijeh izaziva. Kao da tu je da na njegovim krilima pustimo glas da poleti i nađe svoje odredištu u uhu koje pažljivo će osluhnuti pokušavajući ga čuti. Ponekad vjetar upravo u pravom smjeru puše... možda dovoljno je jak da silinu riječi koje u njega utisnemo odnese tamo gdje mjesto im je. Grad je postao siv... i u tom sivilu grad predivan opet postaje. Siva boja jeseni kao da savršeno upija se u sivilo u kojem gotovo svaki veliki grad živi. Vrijeme leti i vrijeme usiljenih osmijeha praktički se već osjetiti može, no ovo je doba kada sivilo svugdje je oko nas i ponajviše pokazuje iskreno sivilo ljudi. Još jedan razlog više da s radošću povjetarac dočekujem u nadi da bar malo će sivila s lica ljudi otpuhati... i dočekujem ga uzdignute glave dok kosu mi miluje i riječi sa usana u sebe upija te nosi... ...dok se tvoja mladost ruga ovim neverama s juga...
sri - 03.11.2004
Šetnja gradom danas mi je otkrila kako se botanički vrt zatvara i zaključava svoja vrata od 1.11. do 31.3. Možda i ne zvuči pretjerano neobično, a vjerujem da mnogi i ne pomišljaju na to da obiđu to predivno mjesto, no moram priznati da ta mi je vijest malo teško pala. Botanički vrt jedno je od rijetkih mjesta koje svojim zelenilom usred grada dozvoljava ljudima da se na trenutke maknu od vreve grada i buke. U strogom centru smješten, a opet gotovo nikad ispunjen gužvom. Oni rijetki posjetioci koji u njemu pronalaze svoje trenutke mira ili inspiracije kao da se trude ne remetiti taj mir koji niz biljaka koje su okupljene na tom ipak relativno malom prostoru, te se nesputano i neometano može pustiti misli da lutaju ili mozak da luta pašnjacima snova. Rana jesen, koja je već pred nekoliko tjedana takla ovaj grad (ma koliko da je to bio kratkotrajan prekid miholjskog ljeta) dala je upravo tom prostoru najljepše boje kojima se jesen može pohvaliti. Mješavine crvene i žute koje kao da se stapaju u jednu veliku smeđu, dok zrakom širi se miris... miris koji ne može se jednom rječju opisati, jer ne radi se samo o jednom mirisu. Tek reći ću znatiželjnima da svakako se radi o mirisu koji valja osjetiti... i prozvat ću ga mirisom jeseni. S današnjim je danom, vjerujem, ovo miholjsko ljeto koje nas je toliko dugo pratilo i prkosno odolijevalo udarima jeseni potpisalo kapitulaciju i prepustilo oblacima da sitnim nas kapima podsjeti koje je doba. Sivilo koje je zavladalo svim je tamnijim bojama oko nas poklonilo još tamnije obrise, a osmjesi opet izbrisani su sa lica ljudi oko mene. Ipak, osmjesi brzo opet vratit će se, jer već polako priprema se ono najradosnije doba u godini, no o tome nekom drugom prilikom. Za sada, tek još jedan tužan pogled prema botaničkom vrtu kojeg ću, do 31.3., moći gledati samo kroz rešetke ograde koje ga okružuju. ...and I know, that waiting is all you can do... sometimes...
pon - 01.11.2004
Novi mjesec sa sobom nam donosi novi prazan i neispisan list. Nesumnjivo, i taj će list biti ispisan, jer sve dok u sebi osjećamo potrebu za pisanjem i volje za tipkanjem ništa nije toliko bitno koliko taj list koji stoji pred nama i traži da ga umrljamo te ostavimo za sobom nekakav trag. Dan je Svih Svetih i doba kada posvećujemo se mislima na sve preminule. Ipak, ovaj ludi svijet kojega smo dio nastavlja svoj živi život i ispunjava svaki dan stvarima koje nas tjeraju da se nasmiješimo, no i onim drugim stvarima koje nas tjeraju da se bacimo u misli i s tugom u očima pogledamo kuda nas to neki novi dani koji dolaze vode. Stoga, ovaj puta bez velikih misli i puno pametovanja, tek jedna mala pjesma koje se neki možda još i sjećaju... You and I in a little toy shop
Buy a bag of balloons with the money we’ve got.
Set them free at the break of dawn
‘Til one by one, they were gone. Back at base, bugs in the software
Flash the message, Something’s out there.
Floating in the summer sky.
99 red balloons go by. 99 red balloons.
floating in the summer sky.
Panic bells, it’s red alert.
There’s something here from somewhere else.
The war machine springs to life.
Opens up one eager eye.
Focusing it on the sky.
Where 99 red balloons go by. 99 Decision Street.
99 ministers meet.
To worry, worry, super-scurry.
Call the troops out in a hurry. This is what we’ve waited for.
This is it boys, this is war.
The president is on the line
As 99 red balloons go by. 99 Knights of the air
Ride super-high-tech jet fighters
Everyone’s a superhero.
Everyone’s a Captain Kirk.
With orders to identify.
To clarify and classify.
Scramble in the summer sky.
As 99 red balloons go by. 99 dreams I have had.
In every one a red balloon.
It’s all over and I’m standing pretty.
In this dust that was a city.
If I could find a souvenir.
Just to prove the world was here.
And here it is - a red balloon
I think of you and let it go...
|
