pon - 31.01.2005
Početak kraja ili kraj početka?
Jesmo li samo tu radi ravnoteže među zvijezdama?
Njih dvije na sve to kažu slijedeće:
Woke up this morning and the streets were full of cars
All bright and shiny like they'd just arrived from Mars
And as I stumbled through last nights drunken debris
The paperboy screamed out the headlines in the street
Another war and now the pound is looking weak
And tell me have you read about the latest freak?
We're bingo numbers and our names are obsolete
Why do I feel bitter when I should be feeling sweet
Hello, hello turn your radio on
Is there anybody out there?
Help me sing my song
La la la life is a strange thing
Just when you think you learned how to use it
It's gone
Woke up this morning and my head was in a daze
A brave new world has dawned upon the human race
Where words are meaning less and everything's surreal
Gonna have to reach my friends to find out how I feel
And if I taste the honey is it really sweet
And do I eat it with my hands or with my feet?
Does anybody really listen when I speak
Or will I have to say it all again next week
Hello, hello turn your radio on
Is there anybody out there?
Help me sing my song
Hello, hello turn your radio on
Is there anybody out there?
Tell me what went wrong
La la la life is a strange thing
Life is a strange thing
Hello, hello turn your radio on
Is there anybody out there?
Help me sing my song
La la la life is a strange thing
Just when you think you learned how to use it
It's gone
ned - 30.01.2005
Tiho puštam da još jedan vikend polako ode u bespuća proživljenih dana. Hoće li ostati po nečem posebnom upamćen? Kao da je to i bitno.
Prolazi još jedan vikend, a novi radni tjedan je tu. Dočekujem ga s osmjehom na licu i slušalicama na ušima iz kojih glasno stiže poziv "...dođi s nama u krug..."
Ulazim ponovno u taj krug i puštam da se vrti, vrti, vrti, vrti i redom tako dok vrtoglavica ne preuzme svaki dio ove lude glave i prenese me do nekih novih dana koji dalje izmjenjuju se i u ludom ritmu odnose i ovaj mjesec koji najduži je u godini.
...and so today is much the same as it was then...
1. You can't win.
2. You can't break even.
3. You can't even quit the game.
Ehrman's Commentary on Ginberg's Theorem:
1. Things will get worse before they get better.
2. Who said things would get better?
Freeman's Commentary on Ginberg's Theorem:
Every major philosophy that attempts to make life seem meaningful is based on the negation of one part of Ginsberg's Theorem. To wit:
- Capitalism is based on the assumption that you can win.
- Socialism is based on the assumption that you can break even.
- Mysticism is based on the assumption that you can quit the game.
I još samo pitanje koje predugo se trudi izbiti iz mene - može li ostvarenje nečijeg sna utjecati na gašenje sna nekog drugog?
sub - 29.01.2005
Koliko vidim, s useneta mi i opet dolaze gosti koji se ne slažu s mojim stavovima u nekim stvarima koje komentiram. Ništa neobično i ništa novo, no ipak.
Usenet je svojedobno bilo mjesto na kojem se moglo konstruktivno raspravljati i argumentirano iznositi vlastito mišljenje. Kao i svugdje na netu, usenet ima određena pravila, a tko ih krši ima se pravo razgovarati s abuse službom svog providera.
No, usenet je postao leglo mladih anarhista koji očito smatraju da su popili svu pamet svijeta, a kada im se daju argumenti, osim ovakvih ispada koji se vide na tag-boardu, može se pročitati nešto ovakvo:
...daj seraphim odkantaj od mene molim te, zgadio si mi se tamo na binariesu...
(što je bio odgovor na nešto što nije imalo veze s tekućom raspravom i uslijedilo je nakon njegova odgovora na moj stav, a na moj odgovor je uslijedilo)
..reko bi ti sad nesto da te ne "stiti" abuse sluzba....odoh ti meni u filter
p.s. nisam vidio kome sam gore prvi put odgovorio al da sam vidio da si ti nebi ti se uopce obratio.
Dakle, ja sam taj kojeg štiti abuse služba? Weeeee... nisam ni znao da sam toliko utjecajan. Mislio sam da je abuse služba ovdje kako raznorazni anonimusi ne bi kršila pravila koja su sami potpisali u trenutku sklapanja ugovora sa svojim providerom.
Naravno, još uvijek ima i onih posebno pametnih kojima nije toliko bitno o čemu se priča, nego diskusije usmjeravaju u drugim smjerovima:
Zasto meni tvoj nick zvuci curicasto?
Obracajuci pozornost na tvoje nastupe, srcedrapateljni blog, donekle i sam shvacam.
Uistinu argumentirano i nadasve bitno za temu o kojoj se pričalo. To što netko ima dojam kako je nečiji nick ovakav ili onakav, a poseban naglasak je na srcedrapateljnom blogu.
Sve u svemu, na pojavu takvih mogu samo reći bljuv. Ti i takvi su najzaslužniji što sam na usenetu postao rijedak gost, no sa zadovoljstvom mogu istaknuti i kako još uvijek ima i onih inteligentnih i elokventnih ljudi koji u rasprave znaju uvesti argumente.
Stoga se i dalje ni najmanje ne osvrćem na ove goste koji dolaze unijeti negativnu atmosferu tamo gdje je ne znaju i ne mogu izazvati... na mome licu i dalje blista osmijeh.
...da smo živi i zdravi još godina sto...
pet - 28.01.2005
Svaki se puta iznova oduševljeno zavalim u onu stolicu i smireno čekam da prvo prsti, a potom i škare polako prođu mi kroz kosu. Sklopljenih očiju tiho osluškujem sve zvukove i upijam u sebe sve dojmove koji se skupljaju u meni dok pramenovi polako padaju oko mene.
Ne idem pretjerano često na šišanje, mada mi se to možda i ne vidi previše na frizuri. Ponekad mi se kosi jednostavno ne žuri puno izrasti, a meni odgovara jer mi to daje vremena za odmahivanje rukom i odgađanje tog vremena sjedenja koje se ciklički ipak ponavlja. Pa ipak se s vremena i na tu radnju odlučujem i puštam stručnim rukama da mi oblikuju novi izgled u nadi da neće baš previše promijeniti.
Vrijeme provedeno kod frizera uvijek mi je ispunjeno nečim posebnim. Osim što otvoreno uživam dok osjećam kako mi kroz kosu prolaze prsti koji je oblikuju, uvijek s pomalo sjete gledam na sve one pramenove koji otpadaju i dozvoljavam si da mi kroz glavu prolaze sve one slike koje su spomena vrijedne, a koje su na svoj način ostavile trag na njima. Svaki puta mi to sjedenje predstavlja neku vrstu oproštaja od dijela mene koji je samnom ponešto prošao.
I danas sam sjedeći kroz glavu pustio brdo slika i osmijeh me je pratio kroz svaku od njih. Život je lijep, a osmijeh je ono nešto što ga uvijek iznova može učiniti još i ljepšim. Zašto ga onda ne pokazivati? S osmijehom i dalje primam nove slike za koje već sada znam da slijedeći puta kada sjednem u taj frizerski stolac čekaju kako bi mi prošle kroz glavu... i novi osmijeh izazvale.
...još uvijek se znamo smijati... baš kao nekada...
Na nekoliko je mjesta postala prilično interesantna i intrigantna vijest koju ću u cijelosti prenijeti s T-portala.
Maloljetnici prijavljeni policiji zbog seksa
Koliko je potreban spolni odgoj u školi?!
Zagrebačka policija podnijet će posebno izvješće državnom odvjetništvu za mladež protiv 17-godišnjaka koji je u više navrata imao spolni odnos s djevojčicom od nepunih 14 godina
ZAGREB - Maloljetnik će biti prijavljen tužiteljstvu za mladež zbog spolnog odnosa s djetetom, iako je djevojčica potvrdila da je u spolne odnose stupala dobrovoljno, jer pristanak djeteta do 14 godina ne amnestira počinitelja, objasnila je danas Hini glasnogovornica zagrebačke policije Gordana Vulama. Dodala je da je maloljetnik znao da djevojčica, za koju tvrdi da mu je djevojka, nije navršila 14 godina.
Policiji ga je prijavio otac djevojčice. On je doznao za njihove spolne odnose koje su, kako kažu u policiji, imali od kraja prosinca prošle godine u stanu djevojčice.
Prema Kaznenom zakonu za spolni odnos s djetetom predviđena je kazna od jedne do osam godina zatvora.
Nameće se pitanje u čemu je točno problem?
Hrvatski je kazneni zakon prilično blag što se tiče seksa, pa tako u njemu nema odredbe koja bi spomenula zavođenje maloljetnih osoba. Jedino što je u svakom slučaju kažnjivo jest spolni odnos s djetetom, a dijete je svaka osoba do navršenih 14 godina života. Dakle, ako netko ima 14+ godina i pristane na seks nitko više ništa ne pita.
No, nekim dušebrižnicima ni to nije dovoljno, nego se kao pure dreku čude kako se jednog 17-godišnjaka može uopće pokušati kazniti radi seksualnog odnosa s djevojkom koja je mlađa od 14.
Ma, znam da se granice ulaska u spolne odnose dramatično mijenja iz godine u godinu, no s kojim se pravom itko čudi kada se netko u ovoj zemlji zbilja krene držati zakona i sudski se počne kažnjavati nešto što je zabranjeno? Čemu onda zakoni?
Pokušavam se staviti u kožu oca koji je otkrio da mu je kćer s 13 godina seksualno aktivna... i osjećaj je grozan. Ne znam za druge, no u osnovnoj mi je školi nekakav domet bilo ljubakanje po klupicama oko škole i skrivanje iza crkve, a seks je bio nešto što ću upoznati tek nekoliko godina kasnije. I ipak sam ispao relativno normalan.
Druga stvar koja je blisko povezana s tom temom bio bi film Sare iz Pule za koji su mnogi čuli, neki ga i vidjeli, no nitko se nije sjetio da bi mogao na ikoji način štetiti njoj kao osobi, no to je već u potpunosti priča za sebe.
Žalosno je što, u doba u kojem se ljudi bore sa življenjem iz dana u dan, jedino što uspijeva pobuditi salve razgovora bivaju upravo sitnice iz tuđih kreveta koje se pojave u javnosti iako ne bi trebale. Samo unazad godinu dana imamo primjera koliko hoćemo, a ovaj koji me natjerao da pišem je samo vrh ledenog brijega kojim sam htio ukazati na nešto sasvim drugo. Naime, za sve one koji staju na stranu mladića i smatraju kako ga sud nema razloga osuditi, samo vas molim da razmislite... ako već imamo nekakve zakone po kojima sudovi funkcioniraju, zašto bi ih zanemarivali? Treba li osloboditi i sve one koji su na neki drugi način prekršili zakon? I, naravno, što je možda i najbitnija stvar u svemu... da imate kćer od 13 godina, da li bi vam smetao njen seksualni život?
sri - 26.01.2005
U nepreglednoj gužvi dana koji lagano protiču, ponekad mi se desi da se osvrnem i zapitam kada je već stigao datum koji je došao. Još gore je kada se sjetim da je večer već tu i taj isti dan je, zapravo, već ostao zamnom. Ulazak duboko u prostranstva misli nameće mi tek pitanje što je dan koji je ostao zamnom promijenio i da li se iz njega možda moglo izvući više... i onda se sjetim da možda i ne treba previše misliti, jer je to prvi korak ka glavobolji i potencijalnoj depresiji.
Davnih sam dana čuo jednu od podjela ljudi na dvije grupe. Dok jedni, tako, čitav život posvećuju potrazi za smislom života oni drugi se ne zamaraju time, nego ga jednostavno prožive.
Stoga, bez puno filozofiranja, tek reći ću da možda i jest istina kako sam ponekad prilično neozbiljan, no biram biti u ovoj grupi ljudi koji život provode živeći ga, a ne razmišljanju o tome koji je smisao svega.
...zapjevat će svi jarani... prijatelji naši stari...
uto - 25.01.2005
Krajem prošle godine dobio sam informaciju da je jedan od velikana Cro Pop Rocka osamdesetih godina, Dado Topić, odlučio izaći iz sjene i, umjesto da radi u pozadini pomažuči novim nadama, izdaje novi album. Iskreno, malo mi je bilo teško zamisliti da će se onaj koji je volio, a bio je dijete i koji je toliko puta pitao da li zna da je voli zvučati nakon tolikih godina i nije mi se pretjerano žurilo s time da i to krenem slušati.
Album "Apsolutno sve" pao mi je u ruke jučer.
Ponekad pomislim kako se uistinu sve dešava s nekim razlogom. Vjerojatno je postojao i razlog zašto mi je naslovna pjesma ostala toliko duboko urezana u memoriju dočeka ove godine, no i bez toga mi je cijeli album izuzetno dobro legao u sinoćnjoj noći punog mjeseca koji se nije vidio. Sa zvukovima vjetra koji je fijukao i nosio sve što mu se našlo na putu, odlično su mi se uklopili stihovi
Apsolutno sve značiš za mene
I bilo gdje da krenem ne mogu bez tebe
I svaki novi dan živim za tebe
Jer ja ne mogu i ne znam drukčije...
Stari je majstor definitivno pokazao da i dalje zna kako se radi dobra glazba i da nas čeka još puno toga čemu se može veseliti svatko kome takva glazba sviđa.
Inače, neću ulaziti u duboke analize pjesama na albumu, jer vjerujem da će ga ionako preslušati i svak za sebe procijeniti svi oni koji su ljubitelji, tek spomenut ću da i sada postavlja pitanje "Da li znaš", no na malo drugačiji način:
Da li znaš da tvoj mi dodir samo donosi bol
Sad kad znam kako ljubav umire
Da li znaš, iako svršeno sad je sve,
Još uvijek trebam te...
Inače, dan je donio i jednu novu vedru spoznaju. Naime, ne znam koliko se ljudi još uopće sjeća Blufonaca, no znam kako me je dugo pratilo pitanje koja je to Tajna Velike Moći koju su tražili, skrivali, čuvali... whatever. Postojala je čak i priča kako je u zadnjoj epizodi otkriveno da se radi o žarulji, no na jednome je forumu ta informacija demantirana. Naime, radi se o tome da je Tajna Velike Moći koju je Misteriozo ljubomorno čuvao zapravo bila slijedeća misao zapisana u knjizi u podrumu njegova dvorca:
"The secret to getting it all is to never throw anything out. Just let it pile up. Then, if at the end of your life you don't have everything, then you suck."
pon - 24.01.2005
Još jedna je noć punog mjeseca.
Ne, ne vidim ga, no osjećam kako iznad ovih oblaka što snijegom me obasipaju moj prijatelj mjesec sija svojim punim sjajem i tajanstveno se smiješi. Osjećam ga i u sebi ga vidim, te osjećam želju da te oblake koji me od njega odvajaju razmaknem... tek toliko da njegov mi sjaj na licu ostavi trag i opravda ono zavijanje koje osjećam da u meni se nakuplja i osjeća potrebu da izleti.
Noć je punog mjeseca i nevoja u meni opet na trenutak svoj put nalazi. Bude se sve one nedorečenosti, a besmisao postaje jedino što još ima smisla. Instinkti što civilizacijom zatomljeni su i okovani u moralne okove bude se i svoj trenutak pronalaze željni paranja svega na što naiđu. Sklapanje očiju tek pomaže da progleda se i vidi sve ono što u meni je.
Možda dobro je da snijeg baš sada polako sipi i svojim hladnim dodirom gasi taj plamen nevoje duboko u meni, no nema te hladnoće koja je spriječiti može da upotrijebi mi glas u želji da iskaže kako nije potrebno vidjeti pun mjesec kako bi ga se osjetilo. Zna i ta nevoja dobro da je on tu i prepušta mu se i ove noći.
A mjesec bar stari mi je i uvijek vjeran prijatelj.
...sa tvojim dodirom se čežnja rimuje...
ned - 23.01.2005
Sat i dalje neumorno ide i kreće se. Tko se odmorio, odmorio se, a tko nije sam si je kriv. Još malo i novi radni tjedan kreće i ostavlja za sobom još jedan vikend, a donosi nove izazove sa sobom.
Više ni ne pratim sve te izmjene pravilno, tek si dozvolim da ostanem iznenađen kako ponekad vrijeme brzo prođe. A, zapravo, vuče se uvijek istim tempom. Jedino što se mijenja jest način kojim vrijeme koje nam je poklonjeno koristimo. I tako, s krajem svakoga dana, kao da je najbolje doba da se sjedne i pusti kroz misli je li upravo završen dan ispunjen dostatno i koliko se još toga možda moglo negdje ubaciti u sve ono što se kroz njega izdešavalo.
Nedjelje su, bez sumnje, uvijek ležerne. Nisam ljubitelj nedjelje kao dana, no svaki dan ima neke svoje sitne prednosti. Ova mi je došla u najbolje moguće doba, budući ni sam nisam bio svjestan u kojoj mjeri mi je potreban odmor i lagani odmak od svega što me okruživalo u danima koji su joj prethodili.
S novim osmijehom na licu, psihički i fizički potpuno ponovno spreman na sve što mi slijedeći dani donose, ulazim tako u novi radni tjedan.
Inače, imao sam najbolju namjeru ne komentirati valjda glavnu temu ove zemlje. Naravno, radi se o Niki Kranjčaru i njegovom definitivnom odlasku u Hajduk. Ma, neću puno ni reći na tu temu, no ipak bih se samo kratko osvrnuo na nekoliko činjenica koje ne sežu čak ni toliko daleko u prošlost.
Za početak, istaknut ću da uopće ne pratim nogomet i tek tu i tamo, silom prilika, bivam upućen u neka zbivanja. Tako sam i u ovu priču o Niki naletio zato što se ne može čovjek okrenuti oko sebe, a da ne naleti na to. I što bi čovjek uopće i mogao reći na svu tu buku i prašinu koja se digla? Čuo sam, između ostaloga, kako mu sada, kad je otišao u Hajduk, više nema povratka u Zagreb... i sjetio se Roberta Prosinečkog koji je davnih dana na slično spektakularan način otišao u Crvenu Zvezdu... i ipak opet našao svoje mjesto u ovom gradu. Ili se varam?
Mogu se prisjetiti i one pjesme koja je taman negdje u ono doba bila pjevana po hrvatskim stadionima, a kojoj tekst kaže "Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska". Žalosno je za vidjeti u kojoj se mjeri stvara atmosfera u kojoj je ta i takva pjesma davno zaboravljena i nepoželjna uspomena.
No, tko zna... možda je uistinu i moje sjećanje tek prekriveno slojem hrđe, pa sam u krivu što se uopće usuđujem razmišljati na taj način.
...ja sam mjesečina... hladna i svjetlucava...
sub - 22.01.2005
Ti
Pred svaki oproštaj naš
U sebi kriješ strah
Da li i sutra sve bit će isto
Il' ja
Potražit ću utjehu drugu
I zauvijek urezat' tugu
U tvojim očima
Opusti se
I lezi tiho kraj mene
Jer volim te
I samo pogled tvoj daje mi mir
I opojni san
Zbog kojeg živim
I čekam svaki novi dan
Vjeruj mi
I kada odeš samnom si ti
I svo vrijeme proteklo vraća se
Da dočeka samnom novo svitanje
I sad
Kada smo napokon sami
Ljubav nam kazuje put
U ovoj tami
Još uvijek ti
Pogledom se braniš
I kažeš mi da se plašiš
I zato sada moram ti reći sve
Opusti se
I lezi tiho kraj mene
Jer volim te
I samo pogled tvoj daje mi mir
I opojni san
Zbog kojeg živim
I čekam svaki novi dan
Vjeruj mi
I kada odeš samnom si ti
I svo vrijeme proteklo vraća se
Da dočeka samnom novo svitanje
pet - 21.01.2005
Nakon dugog vremena, jedan željno dočekani vikend.
Istina, opet lagano zatopljenje donosi vrijeme koje i dalje nipošto ne liči na zimu, no kako iz godine u godinu izmjena godišnjih doba sve više kaska, ne bi me iznenadilo da ono doba koje bi trebalo biti posvećeno proljeću osjetimo pravo lice zime.
No, vidjet ćemo. U ovom trenutku sve to ipak dosta daleko izgleda.
Pogled na kalendar otkriva mi da već su tri tjedna ovog mjeseca prošla. I opet ovaj mjesec daleko je najduži mjesec u godini. Srećom, ispunjen je i svakojakim poslovima koji na svoj način ne dozvoljavaju da puno mislim, a ni vremenu mi ne dozvoljava da dugo zastane. Pa, ipak, ovaj vikend je više no željno dočekan kako bih mogao sve ostaviti za sobom i u miru pustiti prste vremena da se sklope oko mene i bar na neko vrijeme me pronesu kroz tu dimenziju koja toliko neprimjetno nas okružuje i nosi.
Kraj tjedna, početak vikenda... odmor, poslovi koji to zapravo i nisu... relativnost protoka vremena koje prolazi, a ponekad kao da stoji...
I sve to pomiješano sa željom da ponovno se utone u duboki san koji na licu ostavit će trag osmijeha.
...to nije stvarnost, ali nije ni san...
čet - 20.01.2005
Uistinu, možda sam zadnja dva dana i previše bio u snijegu, no neću više. Istaknuo bih samo koliko volim tu padalinu koja drugima kao da uglavnom ukazuje na hladnoću i sve loše posljedice koje snijeg nosi sa sobom. No, mrgude ionako nikad ne shvaćam preozbiljno, već na lice namještam svoj osmijeh i pogled usmjeravam u smjeru koji će taj osmijeh i opravdati.
I opet pogled dižem visoko u zrak. Kroz oblake koji nisu uvijek pretjerano lijepi, sjaj sunca prodire i, kako dan se uvijek primiče svom kraju, kada oblaci su dovoljno dobri da nam ne zaklanjaju previše dodire sunca, priređuje nam slike koje oduzimaju dah i tjeraju da se na trenutak zastane.
Ma, znam... ono predivno nebo koje svojom bojom na trenutke podsjeća na omraženog monopolistu u ovim krajevima tek posljedica je onečišćenog zraka, no i to kao da pokazatelj je da u svemu lošem ima i ponešto dobro.
Stoga, uzdignute glave, nebu punom boja usmjerit ću novi osmijeh i s noći koja polako protiče dočekati nove ptičje pjesme koje će mi najaviti da novi je trenutak za pogled u smjeru sunca koje izlazi.
...where I can run just as fast as I can...
sri - 19.01.2005
Pogled na bijele ulice osmijeh je uspio izmamiti... i opet. Snijeg, što toliko je željno čekan s moje strane došao je i unio svježinu u sivilo ovog tmurnog grada. Naravno, za mrgude snijeg je opet bio tek novi razlog radi kojeg namrgođeno gledaju na sve oko sebe i novi razlog za sve one sitne osobne neuspjehe koji ih i ispunjavaju gorčinom i tjeraju na crne poglede, no meni tek osmijeh i lagano lebdenje kroz svijet oblaka što nebom su kružili sačinjavali su dan.
Eh, samo jednoga uistinu mi je žao, a to je što snijega je palo toliko malo. Pun nade da sutrašnji će dan donijeti i više od tek ponekog centimetra već prebirem po garderobi da odredim u čemu ću jezuške raditi. I smiješim se nebu i oblacima koji šapću mi da malo bi nam snijega još mogli podariti.
Divno je opet osjetiti ono dijete u sebi koje se, silom prilika, polako počelo uspavljivati i puštati probleme odraslih da me polako preuzimaju. No, širom otvorene oči uprte u prostranstvo neba puno su ugodniji osjećaj od tmurne pognutosti i utonuće u svijet misli koje su u skladu sa sivilom grada. No, grad danas nije bio siv, već pokriven bijelim pokrovom.
Pri pomisli na bijeli pokrov tek jedna mi misao još na pamet pada, a to je nada da dani koji predamnom su donijet će mi vremena i volje za jednu šetnju sa suncem što obasjava tu djevičansku bjelinu i svojom svježinom crvenilo u obraze vraća.
...moje su oči more...
uto - 18.01.2005
Weeeeeee...
Napokon i na mome krovu malo bjeline se skuplja i opet se s užitkom kroz krovne prozore na njega penjem. Sva sreća pa mi je krov dovoljno dobro poznat da se ne plašim pada s njega.
Istina, kako me nesanica već nekoliko dana opet prati, možda ne bih s tim penjanjima trebao pretjerivati, no koga briga? Snijeg nam je napokon došao. Je li mogao pogoditi i bolji trenutak? Svakako jest, no i ovako mi je poprilično dobrodošao.
...i tako sjajimo ja i moj prijatelj mjesec...
pon - 17.01.2005
Ponoć uvijek nekako je poseban dio dana. Trenutak kada sutra se pretapa u danas i kada je danas zapravo ono sutra. Tek kratak dodir jednoga kraja i novoga početka koji ga dodiruje. Prijelaz na kojem je svaka vrsta magije moguća. Vrijeme u kojem osjetio sam puno magije.
Novi radni tjedan sa sobom donosi puno posla, a odmor je nešto što djeluje beskrajno daleko. No, odmor kuca na vrata, a osmijeh i opet tu je upravo radi te magije trenutka prelaska iz danas u sutra.
I zastajem kako okrenuo bih se i uputio pogled prema nebu. Nebu posutom zvijezdama koje vide se i kroz koje se svjetlo mjeseca koji do polovine se napunio širi. Zvijezde poput očiju sjaje u mraku i svojim mi sjajem kao da ukazuju na magiju kojom i njih to doba ukrašava, dok mjesec polako i sanjivo putuje na svom putu ka predjelima gdje kroz cijele dane lumpa.
Kroz tišinu noći pitanja opet sama i nezvana dolaze, a san što pokušava ih otjerati nije nužno dobrodošao gost. Što onda drugo činiti nego prepustiti se magiji još jedne zvjezdane noći okupane sjajem mjeseca koji raste.
...I don't wanna close my eyes... I don't wanna fall asleep...
ned - 16.01.2005
Pun nade da sada, kada su ti izbori za nama, počinje nekakav normalan daljnji tijek življenja u ovoj ludoj državi, polako i opet dočekujem kraj još jedne nedjelje. Budući o izborima svašta je već rečeno, a nekako imam osjećaj da će mnogi još ići putem davanja svojih nekakvih komentara, samo ću još reći kako sam i prije dva tjedna bio stava da ova država još nije spremna za to da ima predsjednicu, a u ta dva tjedna nije napravila apsolutno ništa što bi me u takvom mišljenju razuvjerilo. Ajde, da i ja ponekad spadam u nekakvu većinu, bar što se tiče krajnjih rezultata onih koji su se oglasili.
Kako je ovaj vikend bio prilično miran, malo sam više vremena odlučio posvetiti usenetu. Kada se sjetim prve prigode kada sam pristupio usenetu, prisjećam se mjesta na koje je dolazilo puno ljudi koji su svojom inteligencijom ipak odskakivali od prosjeka. Mjesto na kojem se moglo naći odgovore na pitanja, pronaći poneku korisnu informaciju i, bez potrebe da se chata u real time-u, razmjeni poneki tekst i razvije u konverzaciju.
Ovog sam se vikenda s poprilično sjete prisjećao tog doba, jer sam, jače no kad grupe pratim samo letimično, osjetio dah "hoću internet" i "MaxADSL" generacije. Nije toliko bitno niti to u kojoj se grupi čovjek nađe, svugdje se nailazi na trollove koji ih zagađuju i neargumentirano najvećim dijelom oko sebe prosipaju psovke i uvrede. Kap koja, ipak, prelijeva čašu je temeljno nerazumijevanje toga čemu služe binaries grupe, a nisu to spremni niti naučiti. Radi njih bi se svi ostali korisnici trebali prilagođavati njima, jer što netko drugi uopće zna. Svjestan sam da je rat protiv gluposti nataložene u takvima zapravo borba s vjetrenjačama, no nekoliko ih je imalo prilike vidjeti moje mišljenje u kojem sam ih nazvao idiotima. Upravo je to i potaklo komentare jednog od uvrijeđenih, a koji se nalaze na tag-boardu. Što odgovoriti tima i takvima? Odmahujem rukom i pitam se zašto se netko, kome se neka "stranica" (pri čemu valja razmisliti shvaća li što je blog kao takav) ne sviđa iz bilo kojeg razloga uopće vraća na nju?
No, neke ljude se uistinu ni ne treba pokušavati shvatiti. Tako bi mi nešto samo skinulo osmijeh s lica radi sjaja onih zvijezda koje osjećam u noći iako mi ih noćno nebo ne otkriva. No, znam da su tu i da mi u svojem rasporedu ukazuju kamo trebam pogledati da taj isti osmijeh ostane mi na licu.
...jezik pregrizem da ne bih opsovao...
Pomalo ponesen određenim brojem poruka koje su mi stizale zadnjih dana, a sadržavale su slična pitanja, odlučio sam ovako javno i u maniri Linkin Parka odgovoriti svima onima koju se pitaju kako sam.
I'm tired of being what you want me to be
Feeling so faithless lost under the surface
Don't know what you're expecting of me
Put under the pressure of walking in your shoes
(Caught in the undertow just caught in the undertow)
Every step that I take is another mistake to you
(Caught in the undertow just caught in the undertow)
And every second I waste is more than I can take
I've become so numb I can't feel you there
I've become so tired so much more aware
I'm becoming this all I want to do
Is be more like me and be less like you
...bez obzira na sve... još uvijek ne dam se...
pet - 14.01.2005
Blaženi mir vikenda koji polako počinje.
Na učima slušalice, a iz njih lagano dopiru zvukovi Tempa Velegrada, što uvode me u novu mirnu noć u kojoj tek lake note i teške rime provlače se i zavlače u svaki dio mene tjerajući me da lagano i bez puno razmišljanja klimam glavom i polusklopljenih očiju puštam val misli da odluta negdje daleko.
Pogled uokolo opet mi ukazuje kako mnogi tragaju za vlastitim identitetom i u toj potrazi nerijetko glavu okreću oko sebe umjesto da sklope oči i duboko u sebi potraže odgovore na pitanja. Pitanja kao takva ionako nisu bitna, jer pogledom u sebe dolazimo i do odgovora na pitanja koja nam nikada ne bi pala na pamet. No, ipak, nerijetko se dešava da je strah od onoga što bi se moglo vidjeti pri pogledu u sebe bude jači od želje da se doznaju odgovori.
Tko me poznaje, zna i da nisam pretjerani ljubitelj Coelha, no s oduševljenjem sam i prilično toplo dočekao izdanje njegovih knjiga uz novine. Istina, možda su neka djela i nepravedno preskočena, no nije za iznenaditi da je upravo Alkemičar prva knjiga koja je tako objavljena. Naravno, odmah sam se osjetio željan ubijanja onih slobodnih trenutaka čitanjem i već prologu sam dozvolio da me malo ponese i provede kroz priču o Narcisu na način Oscara Wilde-a. No, kako ne želim nikome kvariti čitanje knjige, samo ću izvući jedan kratak citat i onda se prepustiti dalje laganom ritmu noći da me nosi do novog svitanja.
...u određenom trenutku postojanja izgubimo vlast nad svojim životima i onda njima počinje upravljati sudbina. To je najveća laž na svijetu.
čet - 13.01.2005
Kako kazaljke primiču se novom sklapanju, pažljivo pratim kako još jedan dug i radom ispunjen dan svome kraju prilazi. Nije baš svaki takav, no neki pokazuju da i znanje koje imam ponešto vrijedi. Kao da itko u znanje kao potencijalni kapital je uistinu sumnjao.
Osmijeh i opet me nosi kroz dan, a noć u koju lagano tonem novim me mirom ispunjava. Sve polako ide u nekom dobrom smjeru, a naposljetku svak dobija ono što uistinu zaslužuje. Tek pitanje je tko i kako odlučuje što je vrijedno zasluga.
Kapi kiše na prozor mi lupkaju i njima jedan veliki osmijeh poklanjam. Nakon magle koja jutro je začinila i prikrila sunce što se probijati pokušavalo, kiša što sada pada, unatoč ledenim temperaturama, uvjerava me kako nema razloga za brigu, jer iza svakog se oblaka krije sunce, a ova noć što me prati tek drugo je lice dana u kojem mjesečev nam se osmijeh pokazuje.
Uistinu, ponekad nije potrebno puno da nas pokrene... ponekad dovoljno je osjetiti da netko nam zna cijeniti znanje, volju i trud...
...I wish I could give, all I'm longing to give...
sri - 12.01.2005
Svake godine iznova, ovaj mi dio godine (malo poslije početka) nameće pitanje koliko uistinu poznajemo one ljude koji bi nam po pravilu trebali biti bliski. Istina, realno mi se ponekad nameće pitanje koliko poznajem i samoga sebe, pa možda i nije čudno što si za nekog drugog postavljam to pitanje, pa ipak.
Gotovo uvijek se lako nosimo s upoznavanjem novih osoba. S jedne strane, velikim dijelom imamo povjerenja u ono što vidimo i čujemo, a s druge strane svojim subjektivnim dojmovima izvlačimo zaključke koji su tu kako bi potkrijepili naše uvjerenje da nekoga poznajemo.No, poznajemo li ih uistinu ili se samo želimo uvjeriti u to?
Pa, opet, ni to nije toliko bitno koliko mi i dalje ostaje pitanje kako je moguće da nekoga tko mi je uistinu blizak gledam poput stranca i svake se godine pred isti datum kao tele zagledati u svijet oko sebe s ogromnim upitnikom iznad glave, jer nemam pojma što bi ga moglo razveseliti.
No, ne brinem. I takvi datumi s vremenom prođu. Samo ih treba prvo dočekati.
...dal' smo samo tu radi ravnoteže među zvezdama...
uto - 11.01.2005
Taman kad pomislim kako sve što želim jest da još jedan dan samo tako ostavim za sobom i bacim ga u vrtlog svih onih dana koji polako prolaze i koje olako križam, tek minuta cijelome danu okrene misli i ukaže mi kako sunce s vremena na vrijeme i na mene baci pogled.
Noć je, ipak, moje doba. Noćne more koje su se opet počele pojavljivati kao da upravo na to me i upozoravaju - da svoje doba propuštam i dopuštam da san mi ga krade. Na lijepe snove pomalo naviknut, povratak tih mora prvo me zbunio, pa me malo izmorio, a sada već mogu reći da opet sam ih prigrlio kao dobro znanog gosta koji nam nije nužno pretjerano drag, no ipak ga toleriramo.
Pa, ipak, u jednoj minuti misli preokrenule su se i sve te sitnice ostale su zaboravljene kao da stoljeće ostalo je za njima.
No, ne znači to da moje je doba zaboravljeno, kao ni da noćne more zaboravljene su, već tek da za neku drugu priliku ostavit ću priču o tome kako nas ne čini baš sve što nas ne ubije jačima, a snovi ono su što poput pokretačke nas snage treba nositi dalje kroz svaki novi dan.
...I'm walking on sunshine...
ned - 09.01.2005
Opet vikend svoj kraj tihim i usporenim koracima pronalazi, a novi nam radni tjedan kuca na vrata. I opet taj vječni krug izmjena dana preokreće se u svojoj ustaljenosti. Kao da na mahove predvidljivi su svi ti dani koji idu i teku, pa opet, svaki dan ponešto sa sobom nosi.
Ovaj vikend sa sobom je odnio jedan period pun neradnih dana i blagdana, te nam je sada pred nama dug period do slijedećeg, osmijehom ukrašenog blagdana kojeg će većina iskoristiti tako da se samozadovoljno bace na odmaranje i kontemplaciju nad svim onim dugim i teškim radnim danima koji dolaze.
Nastavlja se ovaj najduži mjesec u godini.
Najduži, da, zato što njime sve počinje i zbog toga sve se u njemu gleda puno pažljivijim pogledom nego kroz ostatak godine. Najduži zato što ga dočekujemo neradno i onda više ne vidimo prave neradnosti dugo vremena. Najduži zato što mu iz dana u dan kraj sve dalje izgleda umjesto da u njemu dane križamo ili kidamo iz kalendarića veseleći se unaprijed svim onim stvarima koje nam svaki novi predstojeći dan donosi.
Strpljivo, već mnoge mjesece osjetio sam kako prolaze i kako i ja kroz njih prolazim i uvijek iznova razloga za smijeh nalazim. Neka, uz taj osmijeh, i ovaj dugi mjesec slobodno nastavi kaskati i neka kroz njega još puno stvari što vrijedne su osmijeha desi.
...night has brought to those who sleep only dreams they cannot keep...
sub - 08.01.2005
Kažu da izlazak sunca bio je predivan.
Kažu, no nekako se sve teže natjeram da progledam prije no što sunce izađe i obasja svojim sjajem. Do trenutka kada s osmijehom ostvaram oči, osjećam kako na kapke mi sunčev sjaj širi svoju blještavu svjetlost i toplinu koje s današnjim danom svakako nije nedostajalo.
U danima poput današnjeg, kada netko mi osjeti potrebu reći kako je izlazak sunca bio predivan, još mi je veći užitak strpljivo čekati trenutak kada to isto sunce počinje zapadati i prepušta noćnome nebu da zadominira nad svima nama. Doba kad s jedne nas strane zapljuskuje nebo boje vanilije što pretapa se u čitav niz širokog spektra boja kako bi se negdje nad nama počelo pretvarati u sve tamnije plavetnilo što kao podloga zvjezdanom sjaju služi. Tama, što poput crvenog se tepiha za šetnju mjeseca širi i prostire nad svima nama.
Znam koliko izlasci su sunca lijepi i vjerujem da u mnogima ću još imati prilike uživati, no ipak se radije prepuštam onoj čaroliji što nudi mi je zalazak.
...what the hell are you waiting for...
pet - 07.01.2005
Iako BlogPad i dalje me iz nekog razloga ne voli pretjerano, ne dozvoljavam samome sebi da me to pretjerano uzruja. Kada sjetim se da sam pisati počeo daleko prije pojave nečeg takvog, uistinu ne znam oko čega bih se trebao pretjerano uzrujavati.
S dolaskom nove večeri i laganom prolasku dana blagdana, činim lagani korak unatrag i, uz manje kozmetičke promjene, ponovno osjećam kako pišem po zvjezdanom nebu koje toliko mi je drago i koje uvijek mi iznova čini mjesto u kojem osjećam se kao svoj na svome.
Pogled prema gore ionako mi donosi pogled u zvijezde, no kako oblaci povremeno ipak se provuku i prikriju taj svijet ovdje ih puštam da me poput vjernih prijateljica ponovno prate i štite od svijeta koji nije uvijek toliko lijep, a nerijetko je i daleko od toga da bi bio sigurno mjesto u kojem bi se spremno hvatali svojih snova.
Ovdje je svijet mojih snova i ovdje se, sa zvijezdama koje me obasjavaju i negdje u sjeni mjeseca što vječno negdje lumpa, bez razmišljanja uvijek rado primam sanjanja bez straha da noćne će more pronaći svoj put do mene. Svojim snovima toplo pozdravljam i sve druge snove koji će, poput malih svemira, na svojim putevima taknuti i moj svemir.
...tvoje oči znaju sve... njima reči nisu potrebne...
čet - 06.01.2005
Uz miris i okus kave, novi dan kreće. Gdje li se sakrilo ono sunce što zadnjih nas je dana obasjavalo i što nam nose ovi oblaci koji umjesto njega nam se nad glavom pojavljuju?
Pogled na datum govori kako ionako nije vrijeme tog sunca, pa ipak, kada nas je već naviklo na svoj sjaj, nepošteno je što odjednom je odlučilo nestati i sakriti se baš na dan koji neradan je i tijekom kojeg bi uistinu mogli uživati u njemu. No, neka se i ono malo odmori od borbe koju s tim oblacima stalno vodi. Oni koji uistinu sunca su željni, vidjet će ga kako se i kroz te oblake probija, te svojim sjajem širi toplinu i ugodu. Onu istu toplinu koja mnogim osmjesima pomaže da nađu put do lica na kojima već polako zaboravljeni su.
Obično zima doba je kada na sunce uglavnom zaboraviti možemo i kada sivilo dovodi do masovnih depresivnih poremećaja. No, posljednjih nekoliko zima već sve je nego obično. Jedino na što se uistinu može računati jesu smjene dužine dana i noći koje se nastavljaju neovisno o svemu što se dešava u atmosferi koja nam poklanja vrijeme koje je svakojako i teško predvidljivo. No, da li bi nam bilo uistinu interesantno otvarati oči svakoga jutra i znatiželjno viriti kroz prozor kada bi točno znali što nas čeka?
...where it was dark now there's light...
Bez puno svojih velikih riječi, opet pustit ću jednu pjesmu da kaže sve ono što mi je (možda ne nužno bukvalno) na umu. Vjerujem da, budući su u zadnje vrijeme stekli popriličnu slavu, nema posebne potrebe naglašavati o kome i kojoj pjesmi se radi...
zdravo stranče, daj da ti ispričam svoj život
dok sjedim na klupi u parku, s tobom pijem tvoje pivo
hvala na pljugi, opet sam u kurcu sa parama
i kad ih imam svrbe me, takva sam još od malena
nisam jedino dijete, ali sam razmažena ko kraljica
koja ne cijeni darove što bog ih pred nju pobaca
i nisam stara, pa nisam mudra da prepoznam
dobre ljude što me vole, suviše sam neurozna
pažnju dajem poznanicima, usputnim ulizicama
ego se osjeća bolje kad mu je sve po volji
ne podnosim kritiku, smješak dajem lažnom smješku
i samo kad liznem bocu možda mogu priznat grešku
i volim pohvale od ljudi što mi podvale
moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka
uhvatim se kak se žalim da sam usamljena duša
od šume ne vidim stablo i pravo uho što me sluša
dragi stranče, baš teško držim ravnotežu
sad će jutro, idem kući glava puca, kapci stežu
i hvala bogu što ću u novi dan uć trijezna
i reć frendovima ono što još niko ne zna
ko prsti jedne ruke prijatelju ti poznaš me
ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
ko prsti jedne ruke prijateljice vjeruj mi
makar ne kažem to često, hvala na potpori
makar ne čuješ to često, hvala na ljubavi
makar ne čuješ to često, hvala ti
zašto baš tebi srce otvaram ni sam ne znam
valjda lakše to radim s tobom kog ni ne poznam
ti zaboravit ćeš lice, a ime ti neću reć
možda zato što pažljivo slušaš me riječ po riječ
poslije razić ćemo se, nikad se više vidit
nećeš se vratit iskoristi sve protiv mene, neće boljet
zato tebi pričam, stranče, dok cakle se oči
dok tonem sve dublje u ovoj besanoj noći
teško je nositi oklop što me štiti od drugih
i ispod oklopa dok cvilim ne čuje se moj urlik
imam dojam da sam sam makar svi su oko mene
nikom ne dajem previše, lako se preokrene
pa to ispadne ko oružje od mene, protiv mene,
za mene povrijedit, u mene uperit, mene sredit
frendova je malo, onih pravih stvarno malo
a i njima teško otvaram se, zbog tog mi je žao
ti sad slušaš moju priču, možeš biti bilo tko
noćas otvorio sam previše se, previše rekao
ko prsti jedne ruke, prijatelju, ti poznaš me
ko da se znamo od uvijek, ti lako čitaš me
ko prsti jedne ruke. prijateljice, vjeruj mi
makar ne kažem to često, hvala na potpori
makar ne čuješ to često, hvala na ljubavi
makar ne čuješ to često, hvala ti
sri - 05.01.2005
Tek probni blog... da vidim radi li stvar kako bi trebala...
uto - 04.01.2005
Još jednom večer je tiho došla i privela dan svome kraju. Drugi radni dan ove godine opet protiče u ustaljenom i dobro poznatom ritmu. Sve što je novo su kilogrami natučeni tijekom ovih blagdana, a ostaci kolača koji su ostali nepojedeni taman će do novog blagdana (već prekosutra) valjda uspjeti naći neki svoj kraj.
Ah, vrijeme je divno, kao stvoreno da napravi se poneki kilometar i makne se iz divljine ovog ludog grada. Nova mjesta i daleka prostranstva uvijek najprivlačnije zvuče u doba kada bi se trebalo kretati s nekim novim počecima. Ma koliko da se borio protiv nekakvih novogodišnjih odluka, ipak moram istaknuti kako mi je kilometraža u prošloj godini debelo podbacila. Heh, još ću pomisliti kako starim.
Što se starenja tiče, baš se jutros netko sjetio koliko ću ove godine napuniti godina i to je bio razlog da mi se i opet natukne kako još nisam zlatni okov pustio da mi se natakne na prst. Istina, nakon toga su meni na pamet pali okovi nekog manje plemenitog metala, no o tom potom. Ono na što me taj detalj natjerao da razmišljam jest zašto se burma redovito vidi kao zlatni prsten? No, možda i nije na nekome tko ne vjeruje u brak da razmišlja o tome.
Odmahujem rukom i ne zamaram se dalje teškim mislima, već puštam da utonu u neki bezdan daleko od ovog potkrovlja u kojem tek lagano rominjanje kiše željno iščekujem i veselim se svakom oblaku koji mogao bi mi je donijeti, bez obzira na to da temperatura je lagano ispod temperature smrzavanja. Meni je kiša uvijek dobrodošao gost, a kako temperatura pada, tako se sve potiho nadam kako bi mogla najaviti i poneku pahulju. Ove zime nikako da se pojave, kao da netko tamo gore ne želi dozvoliti mi bacanje u snijeg i izradu jezuške.
A, možda mi to samo nebesa žele poručiti da mi je vrijeme da krenem na neki novi put...
...jutro već miriše na vanilu i na rum...
pon - 03.01.2005
Još su jedni "povijesni" i nadasve važni izbori ostali za nama, a zapravo tek sada uistinu i kreće ozbiljna utrka za glasovima. Opet nas, kao i na tolikim raznim izborima do sada, uvjeravaju kako su upravo ovi izbori oni koji su jako bitni za ovaj narod, te da svojim glasom činimo nešto za budućnost. Istina, još nisam čuo pravi razlog zašto je tome tako, no recimo da im vjerujem.
Predsjednik se većine svojih predsjedničkih ovlasti odrekao još prije 5 godina. Tada smo dobili sustav u kojem predsjednik uistinu nije puno više od marionete koja neke ovlasti još ima u vojsci (koja također nije pokazala neko veliko poštovanje prema predsjedniku zadnjih godina) i prihvaća razne visoke državnike čineći reklamnu kampanju za Hrvatsku koja bi se trebala očekivati od ministarstva vanjskih poslova.
Za izbor na tu funkciju utučeni su veliki novci, a još će poprilična količina novaca biti bačena u vjetar i kroz ova dva tjedna do konačnog izbora predsjednika i, nesumnjivo, potvrde da će sadašnji predsjednik ostati na svojoj dužnosti daljnjih 5 godina. Ne želim vjerovati u mogućnost da bi ikako drugačije moglo i biti.
Naravno, poraženi sada otkrivaju svoja prava lica, no budimo realni. Mikšić za predsjednika? Možda to zvuči zgodno nekome tko ga nije puno slušao što je pričao, no sjeća li se netko Jugoslovenskog premijera Panića? Napokon je i Hrvatska dobila svog pandana u obliku Mikšića, čovjeku koji nije iznio nijedan stabilan politički stav, kojem su se izjave mijenjale kako je puhao vjetar, a jedino što je govorio jest da je vrijeme za promjene. Pa, eto mu promjena.
Od svih ostalih gubitnika ovih izbora možda bi valjalo još istaknuti Leticu, kojeg nije podržalo čak ni glasačko tijelo stranke koja ga je kandidirala. On je sada nezadovoljan tim ljudima. Ma, jasno... najlakše je dići prst, pogledati oko sebe i reći svima da su krivi, a najteže je taj isti prst uperiti u svom smjeru.
Pred nama su dva tjedna gledanja iskakivanja iz paštete i borbe Mesić vs Kosor. Pomalo nepoštena borba, jer ova zemlja uistinu još nije spremna za to da dobije predsjednicu, ma koliko mi šutjeli o tome. Istina, HDZ-u kao stranci bi odgovaralo da napokon ponovno drži sve konce ove države u svojim rukama, te da autokratskim ponašanjem ponovno pokažu kako se iz sirotinje ove države može izvući još ponešto prije no što svi pobjegnu iz nje, no valja imati na umu da i dalje živimo u jednoj prilično konzervativnoj zemlji. Najbolji pokazatelj toga jest upravo to što gđa Kosor ne bi drugog kruga vidjela da nije bilo prilično velike potpore dijaspore.
Znam da će se sada možda neki osjetiti prozvanima, no ima u tome s dijasporom jedna stvar koja mi se nikako ne sviđa. Naime, nikako mi nije jasno kako i zašto ljudi koji nisu porezni obveznici ove države i žive negdje daleko plaćajući svoje obveze nekom sasvim trećem mogu u ovakvim izborima biti onaj presudni faktor? No, to je tek jedna od niza nelogičnosti na kojima počiva cijela ta izborna igra.
Naposljetku, svjestan da će slijedeća dva tjedna glave dvoje ljudi iskakati ne samo iz pašteta, već i sa svakog dostupnog mjesta društvenog života ove zemlje, prepuštam se tonovima dvojice ambasadora dobre volje pri UN-u i tonem u san koji će, nadam se trajati dok to ludilo ne prođe.
...putuj Evropo, nemoj više čekati na nas...
ned - 02.01.2005
Izborna šutnja još koji sat traje, a već sada prsti me svrbe da kažem poneku na tu temu.
Za sada tek pameti želim onima koji se još odlučuje čije će ime zaokružiti.
sub - 01.01.2005
Prije svega, zaželio bih svima sretnu, uspješnu i bogato ispunjenu novu 2005. godinu. Znam, već više od polovice prvog dana iste ostalo je za nama i polako se svi oporavljaju od dočeka te godine, prebirući u sebi sve slike "najduže i najluđe noći", pa ću se stoga potruditi ostati kratak.
Svaki novi mjesec sa sobom donosi i novi, neispisani list koji čeka da ga popunimo i ispunimo svime onime što svatko od nas je spreman podijeliti sa svijetom. Ovaj prazan list, međutim, osim novog mjeseca nam je donio i novu godinu. Jedno staro vjerovanje kaže da se već po tome kako smo dočekali godinu može vidjeti kakva godina je pred nama.
Nekako sam skloniji vjerovati da tome baš nije tako, te gledam stvari iz jednog sasvim drugog kuta. Naime, smatram da je ispračaj stare godine zapravo kruna i rezultat svega što smo u protekloj godini proživjeli. Nije to neko doba za velika pitanja "što bi bilo da je bilo" (za to nikad nije pravo vrijeme), već za stavljanje jedne točke na "i" proteklih dana koji su nam svima jednako trajali, a opet svakome nešto drugo donijeli. Kroz doček dana u kojima ćemo brojku godina koje pišemo iza njih povećati za 1, možemo ogledati dokle nas je godina dovela i što nam je podarila.
Shodno tome, staru sam godinu ispratio utapajući se u masi ljudi, gledajući lica što napokon su, bar tu jednu noć, ispunjena nadom u neko bolje sutra koje će im doći s novom godinom i zaboravom na sve one probleme što su se toliko trudili zagorčati nešto toliko divno kao što je život sam po sebi. Upijajući u sebe svo dobro raspoloženje svih onih kojima osmijeh s lica nije silazio, s osmijehom sam i ja dočekao trenutak sklapanja kazaljki, kada s kazaljkama i oči su se sklopile i utonule u onom istom snu koji kroz cijelu me godinu proveo.
Gledajući ususret još mnogim ispisanim listovima, svim slučajnim i namjernim prolaznicima ove stranice još jednom želim svako dobro, puno osmijeha i puno ugodnih dočeka blistavih i glasnih godina koje dolaze...
...love will come through it's just waiting for you...
